Imao je 28 godina, svi njegovi prijatelji već su polako vodili 'normalne' odrasle živote, a on je i dalje u svoja četiri zida vrijedno črčkao po glazbi, istovremeno šaljući molbe za posao koje su uredno bivale odbijene. Malo ga je čak, kako zna reći, bilo i stid što se još uvijek usudio sanjati o glazbenoj karijeri. Otvorio je kanal na YouTubeu kao Baby Lasagna, na kojem u prvih mjesec dana nije imao ni tisuću pregleda. Brojke su stajale, ali on nije.

Jednog dana, koncem 2023., na nagovor brata Martina, koji danas s njim svira na pozornicama diljem Europe, bez ikakvih očekivanja odlučio je pjesmu, koju je napisao 'samo da popuni prostor' na njegovu nadolazećem albumu prvijencu, poslati na natjecanje hrvatske pjesme za Eurosong - Dora 2024.

Nekoliko mjeseci nakon toga, uz ritam pjesme 'Rim Tim Tagi Dim' s prepoznatljivim pokretom ruke plesali su svi – od medicinskih sestara i vatrogasaca, preko umirovljenika, do balerina… I za razliku od protagonista pjesme koji napušta rodno selo u potrazi za boljim životom, uz pomoć prijatelja i obitelji te bez snažnog diskografskog zaleđa, svoju Istru, koju, kako kaže, vidi kao 'gotovo napuštenu sivozelenu maglovitu šumu u kojoj se ne osjećaš sam', donio je na pozornicu u Malmöu presvučenu u zvuk metala i rocka - koji su u godinama odrastanja izgradili njegov glazbeni identitet - te njome pokorio Europu.

I tu nije stao. Baby Lasagna od tada je izdao nekoliko pjesama, u međuvremenu se oženio djevojkom Elizabetom, ponajviše zaslužnom za njegove kreativne spotove, a sada se priprema i za europsku turneju 'Meow back'.

Napokon će svjetlo dana ugledati i njegov prvi album 'Demons&Moscqitoes'. A Baby Lasagna uz sve to ostao je Marko Purišić – jednostavan, iskren, neopterećen, neposredan, prizeman i skroman dečko koji se ne stidi pokazati svoje nesavršenosti. I koji je bez puno razmišljanja, između ostalog, odbio nagradu Vlade RH u iznosu od 50.000 eura te zatražio da se novac donira zavodima za pedijatrijsku onkologiju i hematologiju.

Čovjeku koji je osvojio srca svih Hrvata poslali smo nekoliko pitanja.

Netko je na predsjedničkim izborima nadopisao vaše ime na glasački listić i zaokružio ga. S obzirom na to da ste već jednom uspjeli ujediniti Hrvatsku u vremenima velikih polarizacija, hajdemo zamisliti da se neka božica sudbine malo poigra i da doista postanete predsjednik. Kakva bi to Hrvatska bila?

Bila bi to zemlja puna 'imaštine' i prosperiteta prvih nekoliko mjeseci i onda bi vjerojatno sve krenulo nizbrdo - jednom kada bih krenuo hladiti odnose neodgovarajući na poruke, ne pojavljivati se na sastancima, manifestacijama i sl., vjerojatno bih propustio važan poziv jer 'šta sad on/ona 'oće'.

Prema mišljenju mnogih, jedna ste od najpozitivnijih ličnosti na našoj medijskoj sceni koju je iznjedrila 2024. (creditsi naravno idu i vašim roditeljima i 1995.). U kratko vrijeme uspjeli ste stvoriti ogromnu bazu fanova i očekivao bi čovjek da ćete pokleknuti pod egomanijskim utjecajima scene, a vi se i dalje doimate tako prizemni i skromni.

Cijeli život pratim uspješne glazbenike, glumce, jutjubere i slično i uvijek sam se divio onima koji su ostali realni, skromni, pošteni i dobri. Zamišljao sam da ću, ako ikad postanem nešto slično njima, dati sve od sebe da ostanem isti, i to pokušavam. Ipak, ne volim kada me nazivaju skromnim, dobrim itd. - ja se ne osjećam takvim. Mislim da imam puno prostora za rad na sebi kao osobi, a takve pohvale lako te učine baš obrnutim od onoga što jesu.

I na kraju, kao što kažem u pjesmi 'Catch Me If You Can' - 'I worry my spirit got too lazy, moral compass got too hazy' - mislim da nisam baš nevin od 'polijetanja'.

Kad smo kod pjesama, što vam općenito glazba predstavlja u životu? Iako i sama ne volim kad me pitaju koja mi je najdraža pjesma, jer je to užasno teško reći, nažalost ću biti dovoljno bezobrazna i pitati vas to...

Nemam pojma, glazba je bila tu otkada sam bio malen i neizostavan je dio mene. To je kao da me pitate što mi znače ruke ili noge - znače puno i bio bih tapija bez njih, hehe.

A što se tiče najdraže pjesme, gotovo je nemoguće odgovoriti jer se kod mene to konstantno mijenja. U ovom trenutku najviše mi se po glavi vrti Baks – 'Kiss'.

A najdraži stih?

'Kad postane teško, osjećam se kao roba s greškom' - pjesma 'Žujice' izvođača Idem.

A od pjesama koje ste vi napisali?

Najdraža mi je 'Stress', a stih onaj njen 'Am I more than my pain, is there something to gain from this?'.

Nerijetko znate spomenuti svoju borbu s anksioznošću. S druge strane, kao amater ste, uz pomoć obitelji, prijatelja i ljudi dobre volje uspjeli pokoriti Eurosong, a za to su potrebne i enormna hrabrost (i puno ljubavi) te spremnost na suočavanje sa strahovima.

Borba s tjeskobom je konstantna i ne vidim da će me ikad pustiti, ali ja ću dati sve od sebe da mi ne oduzme neke stvari u životu kao što je, evo, bio nastup na ESC-u (ali nekad ipak 'ona' prevlada). Svoju tjeskobu liječim razgovorom s bližnjima, razgovorom s psihologom i - kao što sam rekao tisuću puta - molitvom i rastom u vjeri.

Koliko vam je Baby Lasagna pomogao pobijediti te strahove i što biste poručili ljudima koji se bore s njima?

Dakako, Baby Lasagna ili ta stage persona olakšava savladavanje tog straha od javnog nastupa jer se možeš odvojiti od samog sebe u momentima. No sve to dolazi samo od sebe, pa ni sam nisam siguran o čemu govorim, haha. Ne osjećam se dostojnim savjetovati ljudima išta, a pogotovo ne u kontekstu tjeskobe, depresije ili sličnih borbi koje imaju. Postoje puno kompetentniji i profesionalniji ljudi za to. Ne mogu reći ništa pametno što već nisu čuli, osim se nadati da će moj primjer na jedan ili drugi način barem nekome pomoći.

S jedne strane ste 'dečko iz susjedstva', s druge zvijer na sceni. Koliko se Baby Lasagna razlikuje od Marka Purišića, ako se uopće razlikuju?

Često sam iz fore govorio da su Lasagna i Marko različiti, ali to je bilo u svrhu neke zezancije ili u biti nepoznavanja samog sebe, a jesmo li mi stvarno odvojeni - nismo!

Ono što Lasagna pjeva napisao je Marko i tu nema spora. Jedina razlika je ta što kada izađem na pozornicu ne sličim baš na sramežljivog dečka, kao što se činim u javnosti, no to je ta neka stage persona koja na tih sat vremena otjera sramežljivost i strah pa se opusti, skače i glupira.

Dotaknimo se Dore i Eurosonga. Što vam je prošlo kroz glavu u trenutku u kojem ste poslali pjesmu na Doru?

'Lol, nema šanse da ovo prođe' - vjerojatno nešto u tom stilu. Nisam imao velike nade ili očekivanja. Mislio sam da ću u najboljem slučaju otići na Doru, završiti među zadnjima (ali ne baš zadnji) i zaraditi 20 novih slušatelja na Spotifyu.

Zašto?

Do sada metal/rock glazba nije pokazivala nikakve iskre na hrvatskoj sceni, stoga nisam ni imao na koga se ugledati i reći 'ja bih to kao što su oni'. Sjećam se proglašenja pobjednika na Dori i broja bodova prema glasovima publike, ali ne sjećam se da sam išta osjećao. Mislio sam da ću zaplakati, ali suze još nisu išle, mislio sam da ću biti najsretniji, ali to nije još prštalo iz mene - osjećao sam se valjda nekako indiferentno, haha. Kasnije, kada se sve sleglo, dogodio se nalet emocija, ali u tom trenutku - un bel niente.

Koji vam je bio najemotivniji trenutak u cijeloj toj priči vezanoj uz Eurosong?

Najsnažniji trenutak ove priče bio je kada sam se vratio u Zagreb i ugledao sve te ljude ispred sebe. Kada sam prvi put vidio što se događalo u Hrvatskoj, a ono o čemu sam slušao dok sam bio u Malmöu tada sam vidio ispred sebe. Sve te predivne ljude pune ljubavi, ponosa i veselja. Zaista je to bio trenutak vrijedan sveg zlata - nešto što će mi ostati do kraja života i čime ću se besramno ponositi. Hvala svima!