'Ako sam ja državni neprijatelj broj jedan, ako ne mogu naći nikog pametnijeg, onda smo stvarno u problemu', kaže nam, napola u šali, Dinko Gruhonjić, izvanredni profesor novinarstva na Odsjeku za medijske studije Filozofskog fakulteta u Novom Sadu i čovjek kojega Aleksandar Vučić rutinski naziva 'ustašom', njegovi tabloidi u novije vrijeme 'barjaktarom studentskog prosvjeda', a novosadska klika srpskih naprednjaka, trenutno najbolje pozicionirana u interesnoj hobotnici Vučićeve vlasti, ne može vidjeti ni nacrtanog.

Čovjek je to čiji ga je blago pomjeren bosansko-panonski smisao za humor već nekoliko puta doveo u neprilike. Najkonkretniji primjer je onaj otprije dvije godine, kad je na skupu u Dubrovniku, prepričavajući kako su mu Vučićevi tabloidi promijenili ime u Sabahudin, zajedljivo prokomentirao da nisu morali izmišljati muslimansko ime jer je dovoljno kompromitirajuće njegovo hrvatsko ime, 'kao (ustaški koljač) Dinko Šakić'. Tada je za srpske tabloide, a u Vučićevoj Srbiji to znači i za medijski lobotomiziranu javnost, kao u nekom suludom eksperimentu postao upravo to na račun čega se sprdao – 'ustaški koljač'.

Bilo bi jednostavno da je na tome i stalo, no nedugo zatim su mu prvo u ulazu stana napisali grafit 'Dinko Šakiću – za večni dom si spreman', a potom ga i posjetili na Filozofskom fakultetu, bastionu normalne Srbije još od Miloševićevih vremena. Ondje su pripadnici bizarne nacionalističke organizacije imena 'Srpska Vojvodina' i različitih huliganskih skupina, umotani u srpske zastave i ekstremističku ikonografiju, tražili njegovo protjerivanje s fakulteta.

Slična priča ponavlja se i danas, 2025., kad Gruhonjić, s tisućama drugih Novosađana, sudjeluje u prosvjedima na kojima se traži odgovornost za nezapamćenu tragediju koja je pogodila taj grad 1. studenog prošle godine – urušavanje nadstrešnice željezničkog kolodvora, pri čemu je poginulo 15 ljudi. Ne gura se u prvi red da, kaže, ne bi davao povoda 'toaletoidima', no oni ga i dalje nemilice gaze. Uz uobičajenu osovinu Alo-Kurir-Informer-Telegraf, već poznate optužbe o 'ustaškom koljaču' ovoga puta vrte i Večernje novosti, nekada konzervativan list, a sada tabloid čiji je glavni urednik, dakle u 2025. godini, Milorad Vučelić, zloglasni direktor Radiotelevizije Srbije iz Miloševićevih vremena.

Gruhonjić neprekidno naglašava upravo taj kontinuitet između Miloševića i Vučića, tražeći korijene osvetoljubive i autokratske prirode današnjeg režima u neraščišćenim računima iz devedesetih. Gdje su devedesete, tu je nužno i Hrvatska, pa je Vučićev režim osjetio potrebu u katalog neutemeljenih spinova protiv njega dodati i tvrdnju da je njegov sin, koji živi i radi u Zagrebu, uključen u organizaciju prosvjeda u Srbiji kao hrvatski špijun.

O špijunima, prosvjedima, studentima, nagovještavaju li oni neku bolju Srbiju i danu poslije pada Vučića, koji se sad, čini se, prvi put nazire na horizontu, trenutačno u Srbiji nema relevantnijeg sugovornika od Gruhonjića. Uz upozorenje pomnim čitateljima iz tajnih službi – u ovom razgovoru nema pretjerano humorističnih tvrdnji koje se mogu pogrešno shvatiti. Nije takvo vrijeme.

Krenimo od najaktualnijeg. Obratili ste se predsjedniku Milanoviću, premijeru Plenkoviću i ministru vanjskih poslova Gordanu Grliću Radmanu pismom u kojem tražite zaštitu svog sina. Dogodilo se to nakon što je veleposlanica Srbije u Zagrebu Jelena Milić objavila neobičan status o vama na društvenim mrežama, nakon čega je srpski tabloid Informer objavio da je vaš sin agent SOA-e. Što se tu točno dogodilo i jesu li hrvatske vlasti ikako reagirale na taj vaš apel?

Gospođa ambasadorica (Srbije u Hrvatskoj) Jelena Milić je nešto poslije Nove godine na društvenim mrežama objavila neki kompliciran, teško razumljiv status. U njemu me targetirala na način, na koji me duže vrijeme targetiraju, zbog intervjua koji sam dao kolegi Bori Paveliću iz Nacionala. Dan nakon toga uslijedio je napad predsjednika Srbije Aleksandra Vučića na mene, a nakon toga Informer je targetirao mog sina Davida te ga označio kao agenta hrvatske obavještajne službe SOA-e. On godinu i pol živi i radi u Zagrebu, na Prometnom fakultetu, gdje je upisao i doktorski studij. Došao je tamo zato što se zaljubio, kao i njegov tata, pa je promijenio mjesto boravka.

To mi je djelovalo kao sinkronizirana reakcija, pa sam odlučio javno reagirati jer je targetiranje mog sina bilo povezano s istupima srpske veleposlanice. Zato sam pisao predsjedniku, premijeru i ministru vanjskih poslova Grliću Radmanu. Dosadašnji epilog je taj da je nadležna policijska uprava zvala sina na razgovor kako bi utvrdili stupanj njegove sigurnosti. Tamo su mu rekli da je to učinjeno na zahtjev Ministarstva vanjskih poslova. U međuvremenu, u Srbiji kampanja protiv mene, ali i protiv Davida, koji je već kvalificiran kao hrvatski špijun, ne prestaje.

U neku ruku ovo je nastavak kampanje koja se protiv vas provodi već godinama, a intenzivirala se prije nešto manje od dvije godine, kad su vas pripadnici ekstremističkih organizacija spopadali na radnom mjestu. Iz Vučićeva tabora prozivaju vas službeno, ali i kroz tabloide, a pogrdnim imenima zovu i vaše studente. Što vas, po vašem mišljenju, čini idealnom metom Vučićeva režima?

To se i ja cijelo vrijeme pitam, ali to je pitanje za njihove spin-doktore, majstore crne propagande. Sveučilišni sam profesor i novinar, u kontinuitetu se bavim praćenjem politike i ljudskih prava s posebnim naglaskom na potrebu da se društvo u Srbiji suoči s ratnim zločinima počinjenima u naše ime. Nisam nikakav politički lider, niti se imam potrebu pravdati bilo kome. Volim se našaliti pa reći – ako sam ja državni neprijatelj broj jedan, ako ne mogu naći nikog pametnijeg, onda su stvarno u problemu. Ako bih htio laskati sebi, onda je to zbog mog nepristajanja na zločine.

Intenziviranje prosvjeda donijelo je i neobičan preokret u ponašanju srpskih vlasti prema, ovoga puta, običnim građanima iz Hrvatske. Ranije je srpska policija znala trenirati strogoću na slavnima koji bi Vučiću stali na žulj, poput Severine ili Feđe Štukana. Danas se novinari stavljaju na tjeralice, a ljudi iz kulturnog miljea protjeruju iz države bez ikakvog suvislog obrazloženja, tobože pod krinkom špijunaže. Što mislite, je li ovo iživljavanje nad običnim ljudima Vučićeva ideja ili nekog iz njegova kruga (Dačić, Vulin...) kako bi se odužio velikom vođi? Imate li kakav savjet za građane Hrvatske koji ovih dana silom prilika moraju u Srbiju?

Užasno je to što se dogodilo tim ljudima. Ukupno je protjerano njih 13 na način koji ih je sigurno uplašio, jer oni – za razliku od nas koji stalno živimo u nekoj vrsti izvanrednog stanja i paralelnog univerzuma – nisu mogli ni pretpostaviti da će im se tako nešto dogoditi. Podsjećam, to su bili sudionici akademije koju je organizirala Erste fondacija, a ne neke nevladine udruge iz Srbije koje je režim odavno targetirao kao 'državne neprijatelje' i 'strane špijune'. U svakom slučaju, mislim da svi stranci koji su namjeravali ovih dana doći u Srbiju iz ovih ili onih razloga trebaju triput razmisliti prije nego što to učine.

S druge strane, mi u Srbiji dobro znamo da je u pitanju još jedan pokušaj režima da skrene pažnju domaće javnosti sa studentskih i građanskih protesta. I još jedan ćorak. Pa se ljudi šale i postavljaju logično pitanje: kako je to Srbija tako moćna, kao što tvrdi režim, a da je jedna mala Hrvatska može 'izbušiti' na takav način? I kako je to moguće kada su nas nebrojeno puta uvjeravali koliko smo 'jači od Hrvata'? Ljudi sve više ignoriraju medijske trovačnice ili se šegače s njima, pa tako više ne kupuju ni priče o nekakvim hrvatskim špijunima koji vršljaju Srbijom.

U pitanju je, dakle, u političkom smislu još jedan autogol režima, jer ovakvu vrstu nasilja nad stranim državljanima provode još samo Putin i Lukašenko. Većina protjeranih građana su državljani Europske unije i ja ne sumnjam da će to itekako naškoditi režimu i s te strane. Naprosto, režim je svojim pojedinim patronima na Zapadu garantirao stabilnost zapadnog Balkana, a umjesto toga je posegnuo za terorističkim aktima na Kosovu, za destabilizacijom Bosne i Hercegovine i Crne Gore kroz priču o nekakvom 'srpskom svijetu', što je inačica za 'veliku Srbiju', i za protjerivanjem državljana EU-a iz Srbije. Vidimo da se svjetla medijskih reflektora pale i u medijima u EU, što je loša vijest za režim, a dobra za sve one građane koji se bore za slobodu u Srbiji. Pod tim medijskim svjetlima, ni europski političari koji su do sada sadili tikve sa srbijanskim režimom više to neće moći tako lagodno i neodgovorno činiti.

U posljednje vrijeme, uz 'dežurne krivce' iz susjednih država te vas profesore, targetirani su vaši studenti. Možete li nam malo približiti karakter prosvjeda, koliko je to heterogena skupina, kakvi su to mladi ljudi, jesu li prozapadno, proistočno orijentirani? Što ih izvodi na ulicu svaki dan?

Poznajem samo studente koji dolaze s našeg fakulteta, studente novinarstva, komunikologije i kulturologije na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, a koji je oduvijek bio centar otpora bilo kojem autoritarnom režimu ili nepravdi. Zovemo se Filozofski fakultet i bilo bi sramota da se drukčije ponašamo. Ne provodim vrijeme s njima jer ne želim davati pogonsko gorivo tim režimskim toaletoidima, koji izmišljaju priče bio ja na fakultetu ili ne bio, pa im ne želim komplicirati život.

Među njima ima raznog mladog svijeta – ljevičara, desničara, 'srednjičara'. No bit priče je da se nastupa bez ideoloških predznaka i s jednom jedinom parolom koja glasi – ruke su vam krvave, odgovarat ćete. Jer mi smo ovdje dovedeni u situaciju – ili mi ili oni. Taj pad nadstrešnice, pogibija, odnosno ubojstvo 15 i ranjavanje još dvoje ljudi, nažalost, na užasno plastičan način pokazao je svima nama da smo sasvim slučajno živi. Živi smo spletom okolnosti jer 1. studenog 2024. u 11.52 nismo bili na željezničkom kolodvoru u Novom Sadu.

Ljudi su naprosto osjetili strah za život. Govorim i u svoje ime i u ime ovoga što osjećam u društvu – nama je jedino važno da ovi odu jer nam je to preduvjet za bilo što drugo. Jer mi s njima nemamo više ni golog života.

Vlast pokušava odrediti proteste kao 'šarenu revoluciju' koju su dizajnirale službe susjednih zemalja, a kad gledamo snimke iz gradova u Srbiji, ostavljaju nam potpuno drugačiji vizualni dojam. Nema onih uobičajenih prizora 'šarenih revolucija', zastava EU-a, duginih boja i slično. Transparenti su na ćirilici, a velik dio ljudi u Hrvatskoj ni ne razumije što piše na njima. Zahtjevi su konkretni i koncizni, no svi se pitaju – što oni zapravo hoće nakon pada Vučića? Što od njih mogu naučiti njihovi vršnjaci u Hrvatskoj i regiji?

Opet ću naglasiti – moramo stići do mogućnosti da uopće imamo dan poslije. Ključan preduvjet za to je rušenje režima koji je upropastio Srbiju do razine do koje ju je upropastio i Milošević devedesetih godina prošlog stoljeća. Na kraju krajeva, to su potpuno isti ljudi, od tzv. predsjednika do ministra policije. Najvažnije je izboriti se za slobodne izbore, jer ta tekovina ukinuta je 2012., a umjesto toga imamo – teror. Do tih slobodnih izbora, po meni, možemo doći formiranjem prijelazne ekspertne vlade. Sviđa mi se ideja da vlada uopće ne bude politička, jer to bi uključivalo neke ljude iz režima, što bi bila izdaja studentskih zahtjeva – neki ljudi bi onda sjedili s onima kojima su ruke krvave.

Trenutačno kruži ideja da studenti, tj. sveučilišta trebaju ponuditi eksperte za takvu vladu na vlastitim plenumima, što se i meni sviđa, s obzirom na to da se radi o inicijativi odozdo. Konačno imamo neku vrstu direktne demokracije, u kojoj su mladi ljudi preuzeli odgovornost za to da poprave svoju državu, uz krilaticu – mi to možemo sami. Takva vrsta ekspertne vlade imala bi pun politički legitimitet koji crpi iz studentskog prosvjeda te jedan jedini zadatak – pripremiti fer i slobodne izbore, osloboditi medije i sve što treba učiniti kad su u pitanju slobodni izbori. To je ono što mi iz Srbije zasad možemo ponuditi regiji. Ovo je izraz pobune protiv duboko kriminaliziranog i korumpiranog establišmenta koji je porobio sve institucije. Zvuči malo umišljeno, ali on se može primijeniti ne samo u regiji, već i puno šire. Nakon dana poslije imat ćemo priliku ovdje, u Srbiji, posvađati se kao ljudi, a ne ratovati, jer se imamo oko čega posvađati.

Zanimljivo je to da se tradicionalna opozicija u Srbiji drži donekle postrance od ovih prosvjeda. Kako se vama čini djelovanje opozicije u ovom kontekstu? Jesu li odustali od 'trpanja' u prosvjede nakon neuspjeha prethodnih akcija poput one s litijem?

Neću biti oštar prema opoziciji kao što sam znao biti, jer ovo nisu uobičajena vremena. Glavni razlog zbog kojeg je opozicija u Srbiji slaba jest taj što je Vučić učinio sve da ih sadistički uništi. Enormnom broju ljudi iz prošle vlasti zauvijek su upropašteni životi. Posebno su na meti bili ljudi koji nisu htjeli preletjeti u Srpsku naprednu stranku. Oporba je u proteklih 12 godina bila dosta slaba, razočarala bi građane tako što je organizirala prosvjede koji su bili dosta masovni, ali su ostajali bez političke artikulacije. Više su služili režimu nego samim građanima, a oni su nakon takvih protesta upadali u još veću apatiju ili depresiju.

Iz ovakvih izvanrednih okolnosti, međutim, možemo naučiti i to da se stvari ubrzavaju, pa ne treba potpisati sadašnju vrstu ovakve oporbene političke artikulacije. Hoće li to biti sadašnja oporba, kojoj – u pravu ste – građani uglavnom ne vjeruju, ili će se pojaviti neka nova oporbena stranka koja će rasti velikom brzinom, što je realniji scenarij.

Primjerice, u Vojvodini imamo političara koji se vratio velikom brzinom - riječ je o Goranu Ješiću, bivšem potpredsjedniku vlade Vojvodine i bivšem gradonačelniku male općine Inđija, a koji je uhićen upravo zato što je branio neke studente, koji ima određenu karizmu, bistar je u glavi i dijeli neke normalne civilizacijske vrijednosti koje u ovom trenutku trebaju Srbiji. Takvih figura od ugleda na lokalnoj razini ima i u sredinama kao što su Niš, Kragujevac, Kraljevo i drugima. Ne bih se iznenadio ako bi se novi politički lideri počeli ujedinjavati na regionalnoj razini jer je ljudima dosta diktata političkog Beograda.

Uz studente i profesore, u prosvjedu od ovog tjedna sudjeluju nastavnici. Oni se suočavaju i s prvim ozbiljnim prijetnjama – prvo ih je neisplatom plaća i otkazima plašio premijer Vučević, a sad im i Vučić poručuje da se nada da im neće morati pokazivati što je to država. Zašto vlast, uvjetno rečeno, pušta studente da tjeraju svoju borbu, a trenira strogoću na djelatnicima osnovnih i srednjih škola?

Oprosti, duboko se protivim terminu da oni nas nešto puštaju (smijeh). Režim je vjerojatno svjestan, iako su oni slabo čega svjesni, da bi nekakva represija nad studentima sigurno izazvala još veći revolt nego sada. Studenti su nečija djeca, imaju neke roditelje, bake, djedove, tetke, stričeve, ujake i strine. S time se nije šaliti. To nisu samo ljudi koji su blokirali 90 fakulteta u Srbiji, što se nikad u povijesti nije dogodilo, nego su to ljudi koji iza sebe imaju armiju spremnu na sve. Kad dovedete te ljude pred izbor – ili vaše dijete ili Vučić – mislim da je izbor sasvim jasan.

Što se profesora s fakulteta tiče, svjedočim o tome kako su se pomjerili iz zone komfora. Da me je netko pitao prije tri mjeseca mogu li zamisliti situaciju u kojoj će 5000 sveučilišnih profesora potpisati peticiju koja će biti izravan napad na režim, rekao bih da su ludi. Nastavnici su vjerojatno lakše mete nego što je sveučilište, zbog čega ih pokušavaju zastrašiti, a to im ne ide. Nekakvi lideri nekakvih reprezentativnih sindikata potpisali su s čovjekom čije su ruke krvave – a to je premijer (i gradonačelnik Novog Sada u vrijeme obnove nadstrešnice, op.a.) Miloš Vučević – nekakav sporazum. U njemu su pristali na povišicu plaća od 30-ak eura, što nekome sigurno puno znači, jer u zemlji tzv. ekonomskog tigra mnogi ljudi teško žive.

No što se dogodilo nakon potpisivanja tog sporazuma? Dogodila se pobuna! Ljudi više ne žele da ih se ponižava. Taj sporazum je sada potpuno bezvrijedan jer se formirala kohezija između nastavnika, roditelja i učenika. Pritisci ravnatelja koji odluče da će biti nastave više ne pomažu jer roditelji više ne šalju djecu u školu. Ljudi su se oslobodili straha, a kad se to jednom dogodi bilo kojem autoritarcu na ovom svijetu, on je naprosto gotov. Jedino oruđe svih autoritaraca na svijetu je utjerivanja straha. Sva njihova taktika i dalje se zasniva na pokušaju utjerivanja straha, jer oni drukčije ne znaju.

Sad imamo situaciju da je režim postao, što bi klinci rekli, krindž, postali su internetski memeovi. Ljudi ih ili ignoriraju ili se šegače s njima. Najnoviji potez režima – kao odgovor na simbol prosvjeda, crvenu šaku, stavili su crvenu šaku sa srednjim prstom. Zamislite taj, moram reći, idiotluk! Zamislite to ponižavanje ljudi koji mjesecima šeću ulicama, a posebno onih koji su poginuli ovdje, u Novom Sadu.

Za kraj, ne nužno gledanje u kristalnu kuglu, ali, recimo, neka prognoza. Koliko mislite da će ovo ovako trajati, mislite li da će se prosvjedi intenzivirati, da će se odgovor vlasti na njih intenzivirati? U kojoj mjeri mislite da će se događaji ubrzati, s kakvim raspletom i kada?

Događaji se ubrzavaju iz dana u dan. Nije pitanje je li ovo kraj režima, već kada. Ne volim se kladiti ni kockati, no to će se dogoditi puno prije nego što regionalna i domaća javnost misli.