Svojim stvaralaštvom, emocijom i neprijepornim talentom Damir Urban dotaknuo je mnoge, a uspjelo mu je to i kao autoru nove slikovnice jer na njegovu adresu stižu samo pozitivne reakcije. Već dok je na prvoj promociji čitao tek objavljenog 'Ludog Škarpu', po osmijesima koji nisu silazili s lica malim i velikima bilo je jasno da će slikovnica ubrzo postati hit. Nakon riječke uslijedila je šibenska, a planiraju se promocije i u drugim gradovima.

Kako se rodila ideja za slikovnicu i zašto baš naziv 'Ludi Škarpa'?

Ideja se odavno rodila jer s klincima se doma zabavljamo na način da tražimo nekakvu edukativno-zabavnu varijantu te režemo, lijepimo, crtamo, razgovaramo... a već smo to radili sa starijim sinom dok je bio mali. S Istokom je isto, smišljamo određenu priču pa stvaramo nekakvu svoju slikovnicu. Naravno, onu koja ne ide u javnost, koja se ne objavljuje te je za naše kućne potrebe. Kad idemo u vrtić, obično razgovaramo na putu do tamo i natrag, zadajemo si određene zadatke, ne matematičke, jer tome nisam dorastao, ali da na taj način razvijemo maštu i jedan i drugi. U tim trenucima on je bio zaluđen ribama i svime oko toga te je onda bilo normalno da smjestimo priču u svijet riba. Istok je smislio okosnicu, nekakvu početnu ideju, pa smo pomalo radili, razvijali ideju i tako došli do imena imaginarnog lika kojeg se sve ribe boje i od kojeg bježe, a to je Ludi Škarpa. I činilo nam se da je najbolje da se slikovnica zove po tom liku.

Slikovnica je nastajala dvije godine. Čime ste se vodili u njezinom razvijanju?

Da ljudi ne misle da smo sjedili i radili dvije godine - ona je puno vremena stajala po strani jer smo se bavili nekim drugim stvarima. U priču, na inicijativu Istoka, naravno i moju, uključili smo Tomislava Torjanca, s kojim sam prijatelj već dug niz godina. Tomislav je pratio Istokove priče, tako da je bio upoznat s ovom već od samih početaka. Napravio sam velik broj skica po Istokovim idejama i te skice Torjanac je oplemenio, oživio i napravio čudesne ilustracije. Kad ih je poslao da ih vidimo, od tog trenutka nije postojala opcija da 'Ludog Škarpu' oživi nitko drugi osim njega.

Hoće li biti nastavka?

U životu sam sto puta demantirao sam sebe i za neke stvari za koje sam rekao da neće biti takve na kraju su ispale upravo takvima pa ne mogu reći sa sigurnošću da tako neće biti i u ovom slučaju, ali sad ne vidim potrebu za time. Niti imamo priču za nastavak, niti ovaj čas postoji želja da se dogodi taj nastavak. Ima novih radova, ali nastavak ovoga za sada nije u planu.

Zašto je važno odgojiti djecu uz slikovnice, knjige, a ne da su samo za računalom ili videoigricama?

U slikovnicama dobiješ nekakve vizualne natuknice, a sve ono između dijete mora samo zamišljati. Postoje određeni ilustratori koji su čak u stanju napraviti da izgleda kao da je sve na slici, da ti je sve jasno, a da sve to dovoljno sakriju i zamute, tako da se zaigra naša mašta. Mislim da je razlika u tome što obično slikovnice imaju priču i pouku, nešto što dijete može povezati sa stvarnim životom i što će mu možda danas-sutra pomoći u nekakvim odlukama, da se nosi s nekim odlukama ili pitanjima. Videoigrice i računalo uglavnom služe za zabavu, ugodu, da djetetu prođe vrijeme. Što su bliži realnosti, igrica se smatra uspješnijom, što znači da od djeteta ne traže da ono samo razvije priču i maštu. Nažalost, služe tome da bi roditelji imali vrijeme za sebe, a da se dijete zabavlja samo, dok slikovnice, barem dok ne nauči čitati, traže aktivno sudjelovanje. To znači da su slikovnice i vrijeme koje roditelj provodi s djetetom dosta važni.

Koje su bile vaše najdraže slikovnice? Jeste li kao mali voljeli čitati?

Vrlo je važno to što pamtim ne samo slikovnice, nego vrijeme s roditeljima kad su mi ih čitali. Sjećam se poze oca koji bi ležao dok bi čitao, a ja bih se naslonio na njega. Teško mi je reći koje su mi najdraže slikovnice, to se mijenjalo kroz vrijeme. Jedna od dražih knjiga su mi 'Zgode Winnieja Pooha'. I drago mi je da je doživjela reizdanje sa starim ilustracijama kakve ja pamtim i da moja djeca imaju priliku proći kroz isti taj svijet, da se on sviđa Istoku i Iskri i da su se zakačili za to. Najdraže su mi one slikovnice koje su mi ostajale u glavi nakon čitanja pa sam danima, satima ili mjesecima nakon što bih ih pročitao oživljavao određene slike i situacije na način na koji sam ih doživio ili vidio. Nekih slikovnica sam se čak i bojao.

Kakve priče, slikovnice vole vaši najmlađi?

Različitih su uzrasta, Iskra će uskoro navršiti tri godine i u fazi je ponavljanja, tisuću puta će ponoviti isto. Već mjesec dana i dulje svaku joj večer čitamo 'Krticu'. Imamo policu ispunjenu knjigama pa klinci pred spavanje izaberu što žele da im se čita. Jednu izabere Istok, jednu Iskra, tako da uglavnom mama preuzme inicijativu i čita im pred spavanje. Ispalo je da sam ja onaj koji čita preko dana ili onaj koji upada u priču 'kad mama ne može, kad mame nema', tako da sjedim na klupi. Rezervni sam igrač. Kod Istoka je sad in Vinnie Pooh s obzirom na to da ga je dobio za rođendan. Što se Malika tiče, on ima 21 godinu i priče koje voli su drugačije vrste.

Kakvom ocjenjujete današnju ponudu slikovnica? Mnogi će se složiti da su nevjerojatno kvalitetne, miljama daleko od onih nekadašnjih.

Ponuda je strašna i ocjenjujem je fantastičnom. U moje vrijeme bili smo prinuđeni da u kamenima određenih oblika prepoznamo autiće i igramo se zapravo kamenjem, što je na neki način sigurno jačalo našu maštu jače nego da smo mogli dobiti igračku onakvu kakvu smo htjeli. U tom slučaju nema potrebe za maštanjem jer ono što zamisliš to i dobiješ. Zato ne znam je li velika ponuda slikovnica dobra ili loša. Ponekad smo bili prinuđeni da s dva, tri naslova svojom maštom nadomjestimo ostale koji nam nedostaju dok danas sve njih imaš nadohvat ruke. Sve to ima svoje dobre i loše strane, u svakom slučaju je dobro da postoji izbor. Pogotovo je dobro da postoje slikovnice koje se bave baš određenom problematikom, da primjerice djeci koja imaju određene poteškoće ili životne situacije koje od njih traže dodatni napor nude odgovore ili im barem ukazuju na to da nisu sami i jedini s takvim problemima.

Što vas najčešće vraća u djetinjstvo i koliko ste u duši ostali dijete?

Ne znam jesam li uopće izašao iz djetinjstva. Fizički, nažalost, jesam jer se tijelo mijenja i stari, međutim mislim da u duši nisam izašao iz te faze. Imao sam divno djetinjstvo, kao i većina djece. Naravno da ono nije bilo idealno, ali dovelo me tu gdje sam danas, gdje god i kako to bilo. Imao sam sreću da živim u velikoj obitelji, uz baku i djeda, majku i otca. Dolazile bi njihove sestre s djecom i u našoj kući uvijek je bilo galame, velikog broja ljudi, što mi je i danas ostalo kao pojam - da u kući mora biti galama i gužva. I ne osjećam se dobro kad dođem doma, a taj čas nikoga nema jer je supruga na poslu, djeca u vrtiću, a stariji sin na fakultetu. S jedne strane žudim za tim da imam vrijeme za sebe, a s druge strane ježim se od pomisli da nikog nema kod kuće. Tako da me u djetinjstvo najlakše vrate djeca koja su doma i koja upravo sada proživljavaju svoje djetinjstvo. Svake minute u kontaktu s njima zapravo sam u kontaktu sa svojim djetinjstvom.

Planirate li napisati nešto i za odrasle?

Za odrasle zapravo pišem kad pišem sebi, odnosno kad pišem pjesme. Pišući sebi, tražeći odgovore na neka pitanja, na neki način obraćam se i pišem njima. Vjerujem da smo vrlo slični i da neke dvojbe, frustracije, strahove koje imam ja ima i velik broj ljudi. Tako da ne mislim da sam poseban po nečemu, iako sam dovoljno iskren u pisanju i potrazi za izvorom problema. U smislu nekakve druge forme, romana, ne znam jesam li dorastao tome i zapravo nemam potrebe dokazivati se tako nekome. Za sada me to ne vuče. Pišem, zapisujem, ali to je za vlastite potrebe i još uvijek nemam želju raditi nešto što će se dati javnosti na uvid.

Kakvo vam je sljedeće razdoblje kad je riječ o glazbi, koncertima, albumima?

Ludo! Datumi su manje-više svi popunjeni. Vrlo mi je teško naći neko vrijeme za sebe pa kad mi nešto padne na pamet i kad bih htio nešto realizirati, stvarno moram biti vrlo vješt u pronalasku vremena. Koncerti su stalno, pa ako i nije u pitanju nastup, onda putujem na neki ili se vraćam s njega. Nekad se dogodi da su dva koncerta tjedno dovoljna da ti cijeli tjedan zapravo okupiraju i ukradu. Tako da, što se toga tiče, imamo cijelo ljeto za nastupe, a uz to imam obaveze vezane uz slikovnicu te planiranu radionicu Teatra Ullyses. Upravo sam završio vizual i za ovu sezonu Ullysesa. Budući da su bili zadovoljni time kako sam napravio vizuale za 'Nosoroga' i prošlu sezonu, zamolili su me da to napravim pa me to sada zabavlja i veseli. Ali kažem, problem je vrijeme i kako ga pronaći, a kad ti se uz to dogodi da te tijelo ne sluša, kao što se meni dogodio problem s leđima, pokušavam sve rješavati u hodu. Bez obzira što to traži mirovanje i nekakve strože režime, trudim se slušati liječnike, a usput obaviti nešto tako da šou ide dalje. Trudim se sve ono što smo zakazali i održati te da na kraju svi budu zadovoljni, tako da mi je ovo vrlo turbulentno razdoblje.