U zadnjih 15 godina Pozitivan koncert ispunio je svoju misiju, dotaknuo mnoge generacije i utjecao na stvaranje zdravijeg društva. Ovogodišnje 15. izdanje Pozitivca (koji se održava 22. i 23. studenog u Velikoj dvorani zagrebačkog Doma sportova) kao koncertnog spektakla povodom Svjetskog dana AIDS-a ujedno je posljednje u ovom formatu. Svojim jedinstvenim nastupom začinit će ga i Darko Rundek s Ekipom.

Od trenutka u kojem je (sa Srđanom Sacherom) osnovao Haustor i kad su se početkom 80-ih pojavili na sceni, pa do danas, zadržao je svoj autorski izraz i veliko poštovanje kolega, kritičara i publike. S Haustorom je objavio četiri studijska albuma te je kasnijim umjetničkim djelovanjem (od Rundek cargo trija do autorskog rada vezanog uz kazalište, radio, televiziju i film te mnogih drugih) ostavio neizbrisiv trag u povijesti rock kulture na ovim prostorima.

Što pripremate za zadnji Pozitivac i koliko često mijenjate set liste?

Pripremamo nastup koji će biti pozitivan i energičan. Za svaki koncert pišemo jedinstvenu set listu, a i onda je često mijenjamo po osjećaju za vrijeme svirke.

Koliko je teško svaki put iznova sastaviti best of repertoar vlastitih pjesama?

Teško je jer sve što je the best of ne stane u jedan koncert pa se izbor vodi onim što nam je trenutno najuzbudljivije svirati, prigodom, mjestom i trenutkom u kojem sviramo. Tu su i nove pjesme koje ulaze u repertoar i ostavljaju manje prostora poznatima.

Godinama punite dvorane, a da pritom ne igrate na kartu nostalgije, što dokazuje i velik broj mladih u publici. Kako to objašnjavate?

To objašnjavam time da je svaki novi album aktualni nastavak priče te uz novu muziku i pjesme donosi reinterpretaciju poznatih pjesama, a koje nove generacije publike ponovo otkrivaju.

Može li vas publika još iznenaditi s obzirom na to da nastupate praktički cijeli život?

Mene zapravo iznenađuje to da u ovom rastresenom načinu života publika koju srećem na koncertima zadržava nesmanjenu otvorenost i pažnju koja me inspirira.

Koji su vaši rituali prije izlaska na pozornicu?

Volim sjesti sam i u miru neko vrijeme, popiti whisky i onda se izgrliti s bendom te krenuti.

U kakvim prostorima najviše volite nastupati?

U manjim amfiteatrima koji dobro zvuče.

Glazbenici s kojima muzicirate ljudi su širokog generacijskog raspona, od onih u ranim dvadesetima pa do onih poznih godina. Kako odabirete s kime ćete raditi?

Obično poslije svaka dva albuma dođe potreba za promjenom. Ovaj put je promjenu potakao Apocalypso NOW, nakon dva albuma s Rundek cargo trijem. Pri svakoj promjeni netko od suradnika ostane u novom projektu. U ekipi okupljenoj za Apocalypso NOW na kraju su ostali Isabel iz Trija i trubač Igor Pavlica, s kojim sam svirao još u Haustoru u drugoj polovini osamdesetih. Do suradnje s Rokom Crnićem, Silvijem Bočićem, Mirom Manojlovićem i Anom Kovačić došlo je praćenjem bogate zagrebačke off scene u Vinilu, KC-u u Mesničkoj i MIMO-u. Sretan sam da se nekako prirodno okupila tako lijepa grupa dobrih, pametnih i talentiranih ljudi. Upravo dovršavamo album pa ćemo odsvirati i koju frišku stvar na Pozitivcu.

Je li vam lakše raditi muziku za kazalište/film ili za regularne albume?

Za kazalište/film.

Kad se osvrnete na gotovo tri desetljeća na glazbenoj sceni, kako vam ona danas izgleda i gdje se smještate?

Izgleda mi da polako dolazi do smjene generacija u mainstreamu, ali istovremeno ima mnogo više nego prije žanrovski vrlo raznorodnih, a kvalitetnih i generacijski prožetih projekata, tako da se može reći da su plodna vremena za glazbu. Ja tu dođem valjda kao neka pojava tipa Cave/Waits/Bowie/Cohen, s nekom autorskom osobnošću i razvojem.

Uhvati li vas ikad žal za zlatnim vremenima novog vala?

Ne.

Poznato je to da ste društveno odgovorni i da promovirate projekte koji podižu svijest građana o različitim temama. U posljednje vrijeme pisalo se o vašim brojnim ekološkim aktivnostima. Što je utjecalo na vas da osvijestite taj ekološki moment?

Dijelim svoj put sa Sandom Hržić, osobito osjetljivom na ovaj presudan trenutak u kojem se nalazi ljudski rod te sva bića s kojima dijelimo život na ovom planetu. Od eksplozije prve atomske bombe živimo u epohi zvanoj antropocen. Činjenica da ljudi svojom aktivnošću kakva je sada istrebljuju druge vrste, drastično im smanjujući životni prostor, utječući na promjenu klime, kiseljenje oceana, zatrpavajući ih smećem itd., ne bi smjela nikog iole svjesnog ostaviti ravnodušnim. Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog toga što nas, ako pod nekom vrstom opsadnog stanja ne promijenimo način života, čeka neizbježan kolaps sistema te glad, migracije, sukobi i kaos. Dramatično je to da je ovdje prosječan čovjek o tome slabo informiran i ravnodušan. Za razliku od prosječnog Engleza, Francuza ili Nijemca. Zato, iako nisam sklon društvenom aktivizmu, moram po zovu savjesti pokušati doprinijeti svijesti o problemima ovdje i sada.

Što pojedinac može učiniti, može li što promijeniti i koliko za podizanje svijesti o bitnim stvarima važnima smatrate javne osobe?

Pojedinac može sam proizvoditi dio hrane za koju će znati da nije kemijski tretirana, snabdijevati se lokalnim proizvodima, pomoći lokalnom proizvođaču da opstane pred jeftinom i lošom hranom velikih lanaca jer oni ne moraju prelaziti dug put u transportima na naftu; prestati jesti meso i mliječne proizvode jer je industrijski uzgoj životinja glavni razlog deforestacije, iscrpljivanja zemlje monokulturama stočne hrane, iscrpljivanja pitke vode i zagađenja zato što masovni uzgoj krava dovodi do emisije metana, opasnije po stakleničkom učinku od svih naftnih transporta, a da ne govorimo o tome da je etički sasvim nedopustivo tako se odnositi prema živim bićima kako to radi industrija, srozavajući ih na razinu proizvoda. Zatim, ne koristiti plastične predmete za jednokratnu upotrebu, kupovati što manje novih stvari, popravljati stare... Može dakle puno toga promijeniti, zar ne? A tek kad to pomnožite s nekoliko milijardi!

Javne osobe su jako važne za osvještavanje o tome što se stvarno događa, jer kad o tome govore samo političari, postoji sumnja da muljaju nešto u vlastitu korist ili korist svoje partije.

Za vas se nikad nisu vezali skandali. Kako uspijevate sačuvati sve ono što se događa između vaša četiri zida?

Bit će prije da ima dovoljno onih koji ostavljaju jedan zid otvoren.

Što ste zadnje pročitali od knjiga, pogledali od filmova, a da vam se svidjelo, te na čijem ste koncertu zadnji put bili?

Elizabeth Kolbert - 'Šesto izumiranje vrsta'. Peto je bilo prije 66.000 godina, u doba dinosaurusa… Živo i zanimljivo napisana i instruktivna knjiga o alarmantnom stanju života na planetu. Na Zemlji je u tijeku masovno izumiranje životinjskih vrsta, za što je odgovorno globalno uništavanje prirodnog okoliša uzrokovano ljudskom aktivnošću, sječom šuma, svim vrstama transporta i autoputova, pesticidima i stočnom hranom… Šklovskij - 'Sentimentalno putovanje'. Sve samo ne sentimentalno putovanje kroz kaos kraja Prvog svjetskog rata u Rusiji, Perziji i Ukrajini.

'Dnevnik Diane Budisavljević', dirljiv i potreban film. Zadnje sam bio na koncertima Truth/Tribea, Mangroovea i Kozmodruma u Tvornici, da vidim što rade prijatelji i kolege. Dobri su, svatko na svoj način. Meni je Truth/Tribe nekako najbliži.

Kako osim veganstvom održavate svoju vječnu mladolikost?

Sama se održava. (smijeh)