Dok gledatelji i dalje nastavljaju uživati u novim nastavcima serije 'Kumovi', glumci su proteklog tjedna i službeno završili sa snimanjem. Za tportal smo rado popričali s jednim od mnogima omiljenim glumcem iz te serije, Domagojem Ivankovićem.

Rado je pripovijedao o atmosferi na setu i kazališnom dijelu posla te svojoj svestranosti. Ovaj zanimljivi umjetnik radio je tako kao klaun na dječjim odjelima u bolnicama i u stacionarima staračkih domova, gdje su donosili smijeh najpotrebitijima, a ima i mađioničarski talent. Svira (i to oko petnaestak instrumenata), pjeva, a gušta i u kolekcionarstvu i društvenim igrama kao pasionirani obožavatelj kako njih, tako i crtića. I dok u seriji baš nema sreće u ljubavi, Domagoju privatno na tom polju cvjetaju ruže. Nedavno je stao pred oltar s dugogodišnjom djevojkom Anom Žulec.

U seriji 'Kumovi' glumite Josipa Kvasinu. Koliko vam je trebalo da se pripremite za tu ulogu i kao Slavoncu svladati 'zaglavaški' dijalekt?

Nije bilo puno pripreme, kreativni producent Josip Žuvan me posjeo i kroz razgovor objasnio općenite smjernice lika i odnosa koje Josip ima. Dijalekt sam probao savladati koliko god sam mogao, a on sadrži većinom dijalekt Dalmatinske zagore, kombiniran s vlaškim i dijalektom Cetinske krajine. Bilo je puno odrednica i govornih smjernica, ali na svu sreću, imao sam dobre kolege koji su me upozoravali, učili, kudili i hvalili - kako koji dan.

Postoji li neka osoba koja vas je možda inspirirala za bolje uživljavanje u lik i imate li s njim zajedničkih osobina, osim što ste oboje, rekla bih - zaigrani?

Josip i ja smo zapravo isti, s nešto malih preinaka. Teško je ne unijeti sebe u proces, jer uvijek tražiš ono što je u danom trenutku najistinitije. Osoba postoji, ali radije ne bih spominjao tko je da se ne naljuti. Iako toj osobi hvala i slava! Uzimam sve od ljudi oko sebe, jer na kraju krajeva i likovi su ljudi!

To je vaš prvi televizijski projekt - jeste li zadovoljni kako ste se snašli?

Jako sam zadovoljan. Bilo je teško u nekoliko trenutaka žonglirati između radnih procesa na predstavi i televizije, ali sam siguran da sam u svakom polju dao sve od sebe. Jedino što sam dosta iscrpljen, ali svaki posao je težak, pa tako i ovaj, jedino je pitanje koliko ga voliš.

Prepoznaju li vas ljudi na ulici više zbog 'Kumova', ima li nekih anegdota?

Prepoznaju i zaista mi je drago čuti da netko gleda seriju samo zbog lika Josipa kojeg sam utjelovio. Josipova nesigurnost, koja u trenucima pokazuje hrabrost i odanost, nekim ljudima davala je nadu da se ostvare u svojim ciljevima, a to je ono najljepše.

Kazališne komade konzumirate od najranijeg djetinjstva uz Festival glumca, kad ste se zarazili glumom, no zanimljivo je da ste završili školu za medicinskog tehničara opće zdravstvene njege. Je li vam ta škola pomogla da danas bolje iznesete neke uloge?

Blagoslovljen sam time što sam u svojoj formativnoj dobi vidio prirodnu smrt i rođenje, po meni dva jednako lijepa životna događaja. Rad s pacijentima i njegovanje mi fale, ali pokušavam prenijeti sva svoja opća znanja i srednjoškolsku struku na kazališne daske, televiziju, radio ili film. Nema ljepšeg osjećaja nego nekoga nahraniti, fizički ili duhovno, tako da medicinski tehničar, nadam se, neće nikad iz mene.

Uza sve, svirate petnaestak instrumenata, no tu nije kraj vašoj svestranosti. Od desete godine radili ste kao mađioničar na dječjim rođendanima, a i u udruzi Crveni nosovi klaunovidoktori, obilazeći djecu na liječenju u bolnicama. Postoji li nešto što vam je možda ostalo neostvareno, što biste voljeli da znate ili realizirate?

Zadovoljan sam trenutačno naučenim, ali svakog dana pokušavam biti koliko god je moguće otvoren i zainteresiran za okolinu. S puno se stvari bavim i pokušavam ih pretočiti u sadašnji posao. Ne valja previše, nikad nije dosta i manje je više - tri su stvari koje me trgaju u svojim značenjima, ali ih sve jednako volim.

Strastveni ste kolekcionar društvenih igara. Gdje to sve držite, koliko se time stignete baviti i koje su vam igre najdraže?

Dio u stanu u Zagrebu, dio u Vinkovcima. Društvene igre su mi najveći trošak slobodnog i društvenog vremena, a uvijek se stigne odigrati koja partija. Ima igara koje traju po tri minute, a neke po nekoliko sati. Moram priznati da skoro svaki dan odigram nešto. Jednostavno mi je to najbolje provedeno vrijeme s ljudima. Volim kooperativne igre, igre visokog rizika, igre sakupljanja setova nečega, dedukcije, blefiranja. Sve ovisi o tome za što smo ja ili ekipa raspoloženi. U igri je spas.

Vaš tata je kožar, jedan od rijetkih izučenih majstora za kožne slavonske narodne nošnje, nakit i kožuhe. Pomažete li mu kad dođete u Vinkovce?

Pomažem koliko mogu. Majka voli reći da uvijek ima što napraviti. Često nastane gužva pred velike sajmove i događanja, tako da je svaki par ruku dobrodošao. Volim raditi s tatom, nebrojeno puta kod njega čujem nove glazbene albume koje je nabavio, tako da u tišini nakon nekoliko sati kažemo samo pokoju riječ. Tata je perfekcionist, a ja sam 'majstor fušljom', jer fušarim po njegovim standardima koji su, malo je reći, kirurški.

Po čemu ste tipičan Slavonac?

Sigurno po konfekcijskom broju. Markantnost, poželjnost i vrline. Šalim se. Slavonac jednostavno jesi, odmah vidiš 'ko kako 'oda po ovim širokim zagrebačkim sokacima.

Čime vas je osvojila supruga i je li ona vaš najveći kritičar?

Posrećilo joj se na nagradnoj igri! Ma nije ona mene osvojila, nego joj ja nisam dopustio da ode. Jednom kad je ušla u moj život, rekao sam si - ovakva žena ti neće više nikad doći, tako da sam se s 19 godina pomirio sa sudbinom. Ona ne samo da je kritičar, nego moje sve. Ako nešto ne znam, onda je pitam. A ona mene ni ne pita, pa krenem objašnjavati, pa se porječkamo. Što kaže jedna stara kolodvorska grafitna, nismo se tražili, samo smo se našli.

Kakvi su vam daljnji planovi, kakve projekte pripremate?

Planovi nose jako zanimljivu premijeru u Teatru &TD - 'Ubu ovo ono'. Jedna nesvakidašnja predstava iliti svojevrsni happening trupe koja možda ili nikad ne uspije odigrati dramu 'Kralj Ubu' francuskog pisca Alfreda Jarryja. Uzbuđen sam što scenu dijelim s budućim doajenima zagrebačkih kazališta. Također tu je i nekoliko projekata u Teatru Exit, ali o tom potom.