Nakon osvajanja domaće i regionalne scene, kratke stanke i ponovnog okupljanja šarmantni umjetnici iz Dubrovnika započeli su svoje novo poglavlje. Posljednje mjesece proveli su kreativno, u pripremi i snimanju novog materijala, i to vrlo obećavajućeg i zrelijeg. O njemu, kritikama, suradnjama s velikim umjetnicima i dubrovačkoj glazbenoj sceni razgovarali smo s braćom Tiborom i Saninom Karamehmedovićem. Upravo je bratska sinergija i punokrvna postava Silentea njihova najveća snaga
Kao i svim glazbenicima, ova im je godina bila teška, no ipak produktivna jer rade punom parom. Izbacili su singlove koje publika već naveliko pjevuši, a plan im je izdati još nekoliko njih. Novi album će dubrovački pop-rock bend Silente objaviti u proljeće ili ljeto 2021. godine.
Za svoju vjernu publiku pripremate novi, četvrti album. Koliko je trajalo stvaranje pjesama i koliko je uopće teško raditi/snimati album u današnje vrijeme?
Tibor: Treba mi od dva sata do dvije godine, sve po potrebi. Kako koja pjesma. Danas je teško, kao što je uvijek bilo teško zbog drugih okolnosti, pa se ne valja žaliti nego uzeti motiku i kopati po svom talentu ako je još tu gdje si ga ostavio. To je teško. A lako je živjeti i umrijeti, kako je divno rekao jednom pjesnik.
S obzirom na dosadašnje uspjehe pjesama i albuma, osjećate li nervozu ili svojevrsnu odgovornost prilikom stvaranja nečeg novog?
Tibor: Ista odgovornost treba da napraviš nešto dobro i nastavljaš raditi isto. Osjećam veliko uzbuđenje jer pjesme zvuče fantastično i bend se sjajno osjeća. Muzika je zabavna stvar.
Kako birate pjesme koje ćete uvrstiti na album?
Tibor: Sanin i ja pišemo pjesme, a dug je i nimalo zabavan proces od nastanka, dugog i dosadnog perioda u kojem pjesma ne zvuči onako kako treba te onda dođe ona sekunda kad znaš da je gotova. Tad može na album. Trudim se u istom mahu raditi te pjesme pa ih 'tretirati' isto i imam osjećaj da svaki album ima određeni zvuk i stav. Sviđa mi se to.
Koliko su vam važne glazbene kritike vaših albuma i koncertnih nastupa?
Tibor: Jako važne, ali tko će to ovdje raditi? Manje je bitno pozitivno ili negativno, ali hajde, neka, netko zna što priča i dajmo mu platformu. Otvori popularne portale i pođi na muziku, vjerojatno je pod kulturom, i nađi tko je kad izdao kakav album. Ni muzički portali nemaju puno toga jer je srednjoškolac, korisnik Facebooka, bolji komentator zato što ima veću publiku. I onda svak' sve zna i svak' piše što hoće. Takve stvari imaju posljedice. I evo nas sad, uspješni se pravdaju, neuspješni su teoretičari, a mi između pokušavamo raditi.
Podsjetite nas, zašto ste se u jednom trenutku povukli sa scene? Svi smo pročitali izjavu u kojoj kažete kako uzimate pauzu dok ne budete mogli dati sve od sebe, no ima li još nešto osim toga? Svašta se pričalo, pisalo...
Tibor: Jedini razlog zbog kojeg znate za tu pauzu je 40-ak otkazanih koncerata, gomila ljudi u regiji koja vraća karte, mijenja planove i zanima ih velika priča o tome što se stvarno dogodilo. Ali to što se dogodilo normalna je priča, zapravo prenormalna. Toliko normalna u nenormalnom vremenu da nema šanse da je to normalno. Ne kandidiram se za išta i ne dugujem nikome simpatiju, pokušavam raditi što bolje mogu i kad to nisam mogao, onda sam se maknuo jer su mi pjevači na pozornici koji ne žele biti tamo ili su tamo radi para apsolutno najgori. Vjerujem, svakome su. Svijet ih je ionako prepun i nisam htio odrađivati to. Bend je dugo vozio bez stanke i svirali smo od Doma sportova do malo većeg WC-a. I svaki taj koncert treba biti zabavan i možda inspirirati nekoga ili upoznati neke ljubavnike. Stvoriti prijateljstvo i imati hladne pive. Htio sam to zaštititi. Sad sam natrag. Bend je bolji nego ikad i bliži nam se stota objavljena pjesma. Ne mora vam pjevač govoriti da ono o čemu se piše i priča na portalima nisu vrline.
Koliko su korisna iskustva za vaš glazbeni rad polučile suradnje s umjetnicima poput Dejana Aćimovića, Julijane Matanović i Nikše Bratoša?
Tibor: Od svakoga se može naučiti, ali rijetko tko želi predati znanje. Dejan i Nikša to rade i danas i ne samo s nama. To su veliki umjetnici i divni ljudi za nas. Julijana je Saninova profesorica s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Ne bih volio ubacivati riječi u tuđa usta, ali vjerujem da mu je osobno značila i sigurno je promijenila to kako i što piše. Osobni rast je sjajan ako ga možeš upotrijebiti kao gorivo i u tom kontekstu svako poznanstvo može se tumačiti kao dobro ili loše, ali ne i korisno ili nekorisno. Posljedice nezavisnosti uvijek su individualne.
Koliko je to što dolazite iz posebnog grada poput Dubrovnika utjecalo na jedinstvenost zvuka i prepoznatljivost benda?
Sanin: Dubrovnik je stvarno poseban, ali Dubrovčani su posebniji. Koja je to hrpa upečatljivih likova na tako malom području, toga nigdje nema. Puno nevjerojatnih priča, a malen grad, svi se znaju. Što se ne zna, izmisli se. Samo da se priča. A priče su uvijek dobre. Imali smo sreću odrastati u zlatno vrijeme dubrovačke glazbene scene. U tek uspostavljenoj udruzi mladih djelovalo je puno muzičara i drugih umjetnika. Bili smo djeca, ali ugledali smo se u te ljude i u tu ljepotu različitih supkultura na jednom mjestu. To nas je možda malo poguralo u smjeru da tražimo svoje mjesto u autorstvu i originalnosti. Prošli smo nekoliko godina na toj dubrovačkoj demo sceni i došli do trenutka u kojem smo se zapitali – ima li publike za nas i izvan Grada? Koliko god Dubrovnik bio poseban, nama se stvorio problem prelaska preko zidina. Mi smo izolirani na jugu. I tijelom i duhom. Teško je bilo prijeći dalje, pokazati se i uvjeriti druge gradove da nas poslušaju. Odigrali smo dobar all-in u ključnom trenutku.
Što biste savjetovali mladim kolegama koji još uvijek traže svoj zvuk - kako ga pronaći?
Sanin: Potraga za zvukom je malo nezgodan način da se izrazi o tome. Zvuk i ne možeš baš tako ciljano pronaći. Nikad nismo pronašli svoj zvuk tražeći ga. Naišli smo na njega slučajno, nije bilo izbora. Zvučati ovako ili onako za nas nikad nije bilo pitanje i mislimo da ne bi trebalo biti. To dođe prirodno. U svakom slučaju, mislim da je cijeli taj proces bolje proći pisanjem svojih pjesama nego sviranjem obrada. Čini mi se da dosta bendova griješi misleći da će odsvirati nekoliko obrada pa će vidjeti kako dišu. Što prije treba prijeći na autorski materijal, utrenirati svoj um da stalno razmišlja o stvaranju do mjere da ti je stvaranje konstantna misao koja te prati kao sjena. Ako nije na prvom mjestu u prvom trenutku, onda će biti na drugom, ali zauzet će poziciju kako bi stalno bila aktivna. Onda stvaraš dok hodaš, razmišljaš, voziš... I doći će stvar sama. I bit će dobra.
Kad smo kod Dubrovnika, kakva je danas dubrovačka pop i rock (i svaka druga) glazbena scena?
Sanin: Kvalitetom smo dobri, čini mi se, ali kvantitetom zaostajemo. Ne znam gdje je nestala cijela ekipa i zašto je tako malo mlađih bendova. Neke druge stvari su sad u điru. Ali ima iznimnih pojedinaca, uvijek se nešto svira. Iskreno mislim da je Dubrovnik kojim slučajem veći grad, da je naša glazbena scena bitnija ili nametnutija regiji kao što je recimo zagrebačka, ne bi Silente bio najpoznatiji dubrovački bend. Svega je tu bilo, u raznim žanrovima. Ali ništa zato, nije da se žalimo na nešto. Nema predaje, to je ljubav, to se voli.
Što mislite o glazbi koja se emitira na domaćim radijskim postajama?
Sanin: Ima dobre, a ima i loše, ali manje je bitno ono što je meni dobro ili nije. Mislim da je općenito premalo glazbe u smislu da je taj katalog ograničen na određeni broj hitova i da se rijetko vrti nešto izvan toga. Iznenađujuće je mali broj izvođača koji se puštaju. Nisu ni radiopostaje baš u zahvalnoj situaciji. I slušatelj je postao nezgodan. Ako ne zna pjesmu, odmah ide na sljedeći radio. Da ti šansu od pet, šest sekundi ili vrti dalje po frekvencijama. Ali nađeš radio koji ti se sviđa, i slušaš njega. Barem danas svaki radio ima streaming, tako da ih možeš pratiti i ako ne hvataš radijski signal. Romantiziram o vremenima u kojima je urednik danima preslušavao muziku pa osobno birao i hvatao singlove/hitove i na taj način utjecao na glazbenu scenu. Pa me malo muči što danas nema toga i što je većina radija formatirana, ima unaprijed određen program i tajming za taj program, a osobni ukus voditelja se rijetko kad može čuti. To zna djelovati malo hladno, ali ajde, nema veze. Ovih zadnjih godina čujem jako puno baš novih i mlađih izvođača na radiju, a to je uvijek dobra stvar. Mislim da se i mi kao slušatelji moramo boriti za bolji prostor u eteru. Ljudi previše kukaju. Svaki slušatelj ima kontakt radiopostaje i može u nekoliko sekundi poslati svoje mišljenje ili prijedlog. Treba iskoristiti tu povezanost. Uostalom, i njima odgovara da im slušatelji jave što žele.
Koji su vam bendovi trenutno zanimljivi u svijetu i kod nas?
Sanin: Kako je nas puno u bendu i dosta se vozimo u kombiju, uglavnom preslušamo sve novo što se objavi. Barem bacimo uho. Ima jedan bend kod nas, nedavno su objavili album i mislim da su izuzetni. Imaju bolji debi album nego što smo ga mi imali. Iz Šibenika su i zovu se Bluvinil.
Kakvi su vam planovi za ovu godinu? Što bendovi uopće mogu u ovom trenutku, u kojem su koncerti zapravo zabranjeni i teško ih je organizirati?
Sanin: Nama se ova katastrofa dogodila paralelno s pisanjem, vježbanjem i snimanjem novog materijala, tako da smo ok, mi bismo svakako radili to. Dobili smo aperkat s financijske strane, ali tko nije? Zato smo napravili hrpu novih pjesama, veći dio smo i snimili. Čeka nas još jedan posjet Zagrebu, u kojem dovršavamo album kod Nikše Bratoša, i baš smo zadovoljni time kako sve zvuči. Objavili smo već dvije pjesme iako ne možemo nastupati, ali drago nam je da jesmo jer su naši slušatelji prilično zadovoljni novim materijalom i vjerujemo da će to biti serija jako dobrih koncerata jednom kad se stvar opet pokrene onako kako treba. Do tada ćemo i dalje snimati i objavljivati nove pjesme. Samo pravo.