U 11 godina, otkako postoji kazalište Moruzgva, bilo je razdoblja u kojem se pitala što joj sve to treba, pogotovo kad se tematski tražila, ali kad si je Ecija Ojdanić osvijestila to da je najviše zanima raditi hrvatske tekstove u kojima se obrađuju društveno aktualne teme na humorističan način, nizali su se hit za hitom. Danas ima jedno od najaktivnijih i najtraženijih nezavisnih kazališta. Osim premijere predstave 'Majstor', 18. listopada ima i zagrebačku premijeru nove monodrame 'Vla Vla Vlajland cabaret'. Radom na novim predstavama i sportom, kao i skladnim obiteljskim načinom života, uspijeva, kaže, držati glavu iznad vode.

Predstava 'Majstori' na zabavan način obrađuje aktualnu situaciju uzrokovanu pandemijom Covida-19 i potresom. Kako su izgledale probe s obzirom na epidemiološke mjere i kako se bilo koncentrirati na posao i probe u doba u kojem se život cijelog svijeta kakvog smo poznavali doslovno raspadao?

Ana Tonković, Krešimir Dolenčić i ja dogovorili smo suradnju godinu dana prije, negdje u ovo vrijeme, kada je Ana htjela napisati tekst o adaptaciji stanova te svim traumama koje nosi takav pothvat. Jer ne postoji nijedna osoba na svijetu koja nije imala bar jedan intenzivan, emotivan susret s majstorima i stresom koji izaziva adaptacija stana. Čekali smo da Ana dovrši tekst i onda smo po napisanom tekstu složili ekipu. Ona je imala čvrstu razradu likova, scenoslijed. Trebala je to biti predstava o tri adaptacije stanova na raznim lokacijama u Zagrebu, povezane s istim građevinskim poduzetnikom. Međutim kad se dogodio potres u Zagrebu, ona me nazvala i rekla da predstavu ne možemo raditi, a da zaobiđemo tako jak motiv kao što je potres i onda je tekst dobio svoj konačan oblik. Ovo je odličan primjer toga kako se život umiješao u umjetnost. Nažalost. A mi smo dobili najaktualniju predstavu u Hrvatskoj, predstavu o adaptaciji jedne zgrade u Zagrebu, nakon potresa i za vrijeme pandemije.

Dogovorili smo se da ćemo raditi ponašajući se dosta odgovorno, a to je da se ne izlažemo nepotrebnim i prevelikim rizicima te da se zaista ponašamo u skladu s onim što propisuje Civilni stožer. Mjerili smo temperaturu svaki dan prije proba i imali dogovor da ne idemo u velike mase, gužve jer smo bili svjesni toga ako se jedan od nas zarazi, ostali idu u karantenu te ništa od premijere i predstave. Sigurno mogu reći je da nije bio lagan početak rada u situaciji u kojoj nam je svijet što smo ga do tada poznavali nestao pred očima. Ali isto tako, budući da smo progovarali o temama koje nas najviše tište, a to su potres i pandemija, taj rad nam je istovremeno bio oslobađajući i terapeutski. Htjeli smo napraviti predstavu o teškim temama, ali sa sretnim krajem, s katarzom. I pretpremijerna publika i premijerna publika komentirala je da ih je, osim prepoznavanja u svim peripetijama o kojima predstava progovara, na kraju preplavio osjećaj ljupkosti, dragosti. Što znači da smo uspjeli ispričati tešku temu na smiješan način i ponuditi sretan rasplet.

Kako ste vi proživjeli situaciju s potresom?

To jutro ću pamtiti, kao svi građani Zagreba, do kraja svog života. Živimo u centru, međutim imali smo sreću. Stan smo adaptirali nekoliko godina prije, tako da smo što se tiče oštećenja fantastično prošli, to jest bez ikakvih oštećenja. Ali taj strah, tu traumu koju sam proživjela, taj zvuk mrvljenja zidova i to buđenje uz vrisak, trčanje prema sobama da probudim djecu, neću nikada zaboraviti. Misao koju sam imala u glavi bila je - zaštititi svoju djecu. Po tko zna koji put su mi posve postali jasni prioriteti, a to su život, zdravlje, sreća i sigurnost moje djece.

Kazalište Moruzgva bilo je dosta aktivno u lockdownu. Početkom travnja Ivan Leo Lemo i vi započeli ste s radom na predstavi 'Vla Vla Vlajland cabaret'. O čemu je riječ? Budući da ste iz Vlajlanda, hoće li biti i vlaškog govora?

Da, ispada da je vrijeme lockdowna bilo dosta kreativno za nas u Moruzgvi. To su bile predstave koje su inače dogovorene i za koje smo dobili sredstva Grada Zagreba i Ministarstva kulture. Ivan Leon Lemo trebao je završiti komad negdje u veljači, međutim malo je kasnio i dogovarali smo da počnemo raditi čim ja završim snimanje serije 'Drugo ime ljubavi'. Počelo se komplicirati s Covidom-19, pa s potresom, u kojem je Lemina zgrada za razliku od moje jako nastradala, pa je imao dosta veliku akciju adaptacije svog krovišta. Počeli smo s radom početkom travnja. To je spin off našeg uspješnog kabarea 'Preko veze', u kojem se istaknuo lik srčane, prostodušne čistačice, prave Vlajne koja rješava svoje egzistencijalne i svjetonazorske zavrzlame na vrlo smiješan i zabavan način. Htjeli smo napraviti nastavak i pokazati što se poslije dogodilo s njom. Lemo je napisao tekst baš za mene i probe smo imali online.

Moram priznati da u potpunoj promjeni svijeta oko nas i u potpunom rušenju svih naših uporišta nije bilo lako koncentrirati se i raditi. To je 30 kartica teksta koje treba naučiti i uvjerljivo odglumiti. Shvatili smo da je i jednom i drugom rad na toj predstavi bio poput oaze kreativnosti, mira, koja nas je spašavala i omogućila da izdržimo taj dosta izazovan period. Naime kulturnoj industriji bio je zabranjen rad, a meni teško održavati pozitivnu atmosferu kod kuće i objašnjavati djeci da je lockdown trenutna situacija koja će proći. Puno izazova je bilo za sve nas, pa i moju malu obitelj i mene glumicu, kojoj se sve u što je vjerovala zaustavilo s neizvjesnim nastavkom. Tako da tu monodramu možemo smatrati pravom bebom lockdowna. Imali smo ljetnu premijeru, već odigrali deset predstava i zaista, na moj veliki ponos i sreću, doživljava veliki uspjeh kod publike te jedva čekam premijeru u Zagrebu 18. listopada i 29. u Vidri. Inače, u listopadu krećemo s velikom hrvatskom turnejom. Pozivam gledatelje da dođu jer smo napravili pravu malu kazališnu poslasticu.

U 11 godina imali ste 13 premijera i odigrali oko tisuću predstava. I nakon lockdowna odigrali ste ih trideset na ljetnim pozornicama. Kako dolazite do aktualnih tekstova?

Shvatila sam da je ono što me najviše zanima produkcija hrvatskih tekstova koji odgovaraju na društveno aktualne teme, na humorističan način, s odličnim autorskim timom i još boljim glumcima. A kako dolazimo do njih? Na razne načine. Naručivanjem teksta, natječajima, dogovaranjem s autorima. Iznimno sam ponosna na to što su u Moruzgvi praizvedbe svojih tekstova imali hrvatski autori poput Nine Mitrović, Renata Baretića i Ane Tonković Dolenčić. Dogovaramo za sljedeću godinu suradnju sa splitskom spisateljicom Tanjom Mravak te s Marinom Vujčić. Meni su sve to autorice i autori koji mi nešto znače, koji odgovaraju mom senzibilitetu, a kad čovjek radi nešto što ga zanima, najbolje prenosi poruku gledateljima. To se pokazalo uspješnom formulom. Imali smo lutanja i sa stranim komadima, ali najveće kreativno uzbuđenje osjetila sam upravo radeći na ovakvim tekstovima i predstavama.

Spremate se za zatvorene prostore. Kakav je osjećaj glumiti pred polupraznim gledalištem?

Ljeto je bilo dosta optimistično i nismo imali svijest o tome što znači igrati pred gledalištem smanjenim na trećinu jer na otvorenim prostorima nije bilo takvih ograničenja. Ali imali smo pet, šest predstava u zatvorenim prostorima. Svi živimo za publiku, za pljesak, prepune dvorane, a ne za aplauz jednu trećinu popunjene dvorane. Imam osjećaj da publika koja sad dođe u kazalište nekako još više cijeni ono što radimo jer su itekako svjesni toga koliko nam znači reakcija publike i čini mi se da još više plješću, da su još više emotivno angažirani oko prijenosa emocija prema nama glumcima. Tako da mi se čini da je to svojevrsna pobuna i nas i gledatelja protiv ove situacije. I mogu reći da je dosta uspješna. Ono što bih opet ponovila: kazališta su sigurna mjesta u kojima su sjedala zalijepljena i poštuje se razmak, a od početka korone nemamo nijednu osobu koja se zarazila na kulturnim događajima. To treba stalno ponavljati da se ljudi ne boje dolaziti u kazalište jer se strogo poštuju mjere i to više nego u bilo kojim zatvorenim prostorima.

Kakva je uloga umjetnosti kada dođu ovakva vremena?

Imali smo premijeru ispred 120 ljudi, a inače u Vidri igramo ispred njih 350. Kažem, neobično je i možemo sjediti i kukati ili raditi. Ja uvijek izaberem bunt, hrabrost, rad i onda se to lijepo vrati.

Hoće li situacija s pandemijom, koja je ograničila kretanje, druženje, iscrpila nas informacijama o zavjerama, cjepivima i slično, vratiti ljude medijima kao što su knjiga i kazalište?

U vrijeme najžešćeg lockdowna Hrvati su provodili vrijeme tako da su gledali online kazališne predstave, serije, filmove i čitali knjige. Dakle mislim da je umjetnost nešto za čime posežemo kad smo najsretniji, ali i kad smo najtužniji. I smatram da je ovo dokaz da kulturu trebamo štititi, voljeti i ulagati u nju. Tako da se nadam da će proračun za kulturu za sljedeću godinu biti motiviran ovakvom situacijom jer smo pokazali koliko je ona bitna, a koliko je istovremeno fragilna. Pogotovo nezavisna kultura.

Izreku da je 'svaki pad prilika za ponovni let' zaista držim istinitom i mislim da su ovakvi udarci, nenadane pojave prilika da revidiramo svoj način života i razmišljanja. U situaciji u kojoj se sve materijalno doslovno može srušiti u deset sekundi, u svijetu imanja, trpanja stvari, kupovanja nepotrebne robe koje nemaš kome i gdje pokazati, zaista je prilika da osvijestimo ono što nas najviše veseli, a to su ljubav, odnosi, ljudi, umjetnost. Umjetnost je utješna, zabavna, inspirativna, katarzična i to se u ovakvim vremenima itekako vidi.

O vašem izgledu stalno se govori u superlativima. Odmjerenost, suptilnost i dobar ukus nekako sami prianjaju uz vaše ime, a u velikoj mjeri vide se i u vašem odijevanju. Koliko pažnje posvećujete tome?

Hvala vam na komplimentima. Mislim da je zadovoljstvo i unutarnja ispunjenost fina glazura koja daje završni sjaj nečijem izgledu. Zadovoljna sam u svojoj koži, ispunjena sam i realizirana. Počela sam vježbati zadnjih godina i to je vježbanje postalo moja ovisnost koja mi je donijela psihičku ravnotežu te naravno da laska fizičkom izgledu. Na izgled najviše utječe unutarnji mir, ali i dobrota. Mislim da se zloća kod ljudi s godinama manifestira i na fizičkom izgledu. Što se odijevanja tiče, nekako to ovisi o danu i sve više vidim da imam pun ormar robe koju više ne koristim i nisam više tako luda za krpicama. Za neke posebne prilike surađujem s brojnim talentiranim hrvatskim dizajnerima, a za svaki dan držim se high street brendova, dobrih cipela i kvalitetne njege.

Što su vam godine donijele, osim zrelosti?

Volim svoje godine. Mislim da su mi donijele zrelost i malo više pameti, mudrosti, puno više samopouzdanja i sigurnosti.

Proslavili 10. godišnjicu braka. Koliko je teško, a koliko lako, ako imate pravu osobu pokraj sebe, održati brak sretnim u današnjim uvjetima brzog i stresnog života, kada morate balansirati na nekoliko polja?

Ono što je najvažnije je da rastemo zajedno i da se, kako se mijenjamo, prilagođavamo jedno drugom. Volimo iste stvari, volimo našu djecu, naša druženja, naš posao i stvari onda idu dosta jednostavno. Naravno da ima i težih dana, ali uživam biti u braku sa svojim suprugom, a nadam se i on sa mnom.

Što mislite da je najvažnije u odgoju djece?

Za djecu je najvažnije dati im puno ljubavi te dobar omjer inzistiranja na njihovom povjerenju i toga koliko im povjerenja ukazujem. Najvažnije je da se osjećaju sigurno i voljeno u svojoj obitelji.