Intrigantne uloge privlače je poput magneta, no iako izrazito umjetnički fokusirana na glumu, spremno povlači kompromisne poteze i prihvaća izazov suvremenog televizijskog trenda. Tako je bilo i s pristajanjem na uspješnice 'Larin izbor', 'Kud puklo da puklo', 'Zlatni dvori', do najnovije uloge Nade Prpić u seriji 'Drugo ime ljubavi', a koja se emitira na Novoj TV. S grižnjom savjesti što joj krademo vrijeme, rastrzanoj između brojnih obaveza, ipak smo bili zadovoljni što smo ovu energičnu i karizmatičnu glumicu uspjeli pridobiti da u svom pretrpanom dnevnom rasporedu odvoji malo vremena za nas.

Kako je počela priča s Moruzgvom i jeste li prije 11 godina mislili da ćete postati jedno od najuspješnijih malih kazališta?

Ne, upravo suprotno. Imala sam ambiciju napraviti samo jednu predstavu, a to je 'Gola u kavezu', i okupila sam svoje istomišljenice, drage kolegice Barbaru Nolu i Anu Begić te Ivana Leu Lemu kao redatelja, pa smo doslovno dvije godine radili po kuhinjama kako bismo iskemijali, skuhali tu predstavu koja je postigla velik uspjeh, što nam je bio motiv da radimo dalje. I baš zbog toga što su moje kolegice vjerovale u ideju te predstave - da nije bilo njihove dobre volje, upornosti i talenta, sigurno se Moruzgva ne bi razvila do ovoga što je danas, a to je proaktivno kazalište koje proizvodi predstave što premašuju 100 izvedbi, koje se igraju u Hrvatskoj i regiji te koje su na ponos meni kao producentici.

Za Kazalište Moruzgva znali ste reći da je vaše četvrto dijete. Jesu li nezavisna kazališta kod nas dovoljno cijenjena? Je li teško imati sve konce u svojim rukama i voditi privatno kazalište?

Za Moruzgvu kažem da je moje četvrto dijete zato što je trebalo puno ljubavi, truda i odricanja da se stvori takvo proaktivno kazalište. Dogodilo se isto kao s djetetom, uložiš puno ljubavi, puno truda, nadaš se najboljem i ne očekuješ ništa. I kako se ono lijepo razvija i vraća mi taj trud, stvarno ga mogu usporediti sa svojim djetetom. Položaj nezavisnih kazališta najviše je ugrožen time što ne postoji jasna evaluacija postignutog. Još nas uvijek javnost percipira kao neke koji zgrću ogroman novac na račun javnih izvora financiranja. Istina je zapravo sljedeća: 20 posto naše dobiti ostvarujemo od sredstava grada i ministarstva, a čak 80 posto vlastitim prihodom. Plaćamo plaće iz svoje dobiti, a ono što dobijemo od grada i države vraćamo kroz porez. Znači, samoodrživi smo, stvaramo kulturni proizvod i mogu reći da od Moruzgve posredno i neposredno živi desetero ljudi.

Životna lekcija koju sam naučila ta je da trebam imati povjerenja u svoj tim i to da će on odraditi stvari najbolje što može. Imam fantastičan tim ljudi, moju Đinu, mog Antonija, Popaja, Kikija, tehničko osoblje, marketing, organizaciju, a ja sam tu samo jedan čovjek koji telefonira i dirigira. Najteže je zapravo voditi kazalište, a najzanimljivije su mi pretprodukcija i produkcija predstave. Onda zapravo najviše potegnem. Ali to je opet kreativan čin koji me, koliko god bio naporan i neizvjestan, neizmjerno veseli i ispunjava.

U predstavama se bavite ženama i ženskim slučajevima. Kakav je po vama položaj žena kod nas?

Užasno mi je drago to da se u Kazalištu Moruzgva bavimo ženskim temama i omogućavamo krasnim i talentiranim kolegicama divne uloge te dodatno senzibiliziramo javnost o toj prijeko potrebnoj temi. Položaj žena u Hrvatskoj sigurno je bolji nego što je bio prije 11 godina, kad smo krenuli, ali još uvijek smo daleko od ravnopravnosti. Još uvijek su žene manje plaćene u odnosu na muškarce. Još uvijek vidimo grozan porast vala nasilja nad ženama te mislim da je važno i bitno da i kroz naše kazalište progovaramo o tim važnim pitanjima za žene.

Smeta li vam to što i politika na neki način zadire u kazalište, glumu i kulturu na način na koji to ne bi trebala?

Postoji loša praksa koju smo dobili u toj našoj nesretnoj i neuspješnoj tranziciji, u kojoj smo propustili biti najuspješnija i najbolja država, biti raj na Zemlji. Politika se miješa u sve, pa tako i u kulturu. Najviše u kadroviranje jer, kao i svugdje drugdje, ne stavljaju se izvrsni nego podobni, što naravno utječe na konačni cilj te kvalitetu predstava i kulturni proizvod.

Trenutno vas gledatelji mogu pratiti u četvrtoj sapunici, ako se ne varam. Što su vam one donijele i jeste li na početku imali predrasuda kada je o takvom formatu glume riječ?

U pravu ste, to je moja četvrta sapunica. Sapunice su rado gledan format u kojem se kale mladi, u kojem se zapošljava puno ljudi iz filmske i TV industrije ispred i iza kamere, format je to u kojem glumci dobivaju na svojoj popularizaciji i meni su one donijele samo dobro. Meni, kao adrenalinskom tipu osobe, zapravo potpuno odgovara snimanje u takvom brzom, dugom i intenzivnom ritmu.

Jeste li zadovoljni prijemom serije 'Drugo ime ljubavi' među publikom?

Zadovoljna sam atmosferom na setu, zadovoljna sam kolegama i zadovoljna sam Nadom jer je drukčija od svih uloga koje sam dosad glumila, a po reakcijama ljudi na cesti mislim da rado gledaju tu seriju.

Koliko vam je bitno to da imate odlične uvjete na setu?

Nova TV ima odličnu ekipu iza kamera i zaista su u tom smislu uvježbani i dobri. Nude nam stvarno izvrsne profesionalce koji odlično rade svoj posao. Samim time jako sam zadovoljna jer naravno da je bitno to koji se ljudi brinu za tebe, pogotovo u tom napornom ritmu cjelodnevnog snimanja.

Jeste li ikada požalili što ste odbili neku ulogu?

Nisam imala takvih nesretnih situacija da sam odbila neku predstavu pa da je ona postala megauspješna. Predstave i uloge odbijala sam iz nekih razloga koji su mi tada bili bitni, a kaže se da za prolivenim mlijekom nikad ne treba plakati.

Odrasli ste u Dalmatinskoj zagori, u Drnišu. Kako je bilo odrastati ondje i kako danas gledate na svoje djetinjstvo?

Rođena sam u Drnišu, u kojem sam odrastala do šeste godine, a potom sam se preselila u Split. Onoga čega se sjećam je bezbrižno djetinjstvo provedeno cijeli dan ispred kuće, na ulici. Čak sam išla sama u vrtić jer nije bilo ceste koju sam trebala prijeći. Isto tako i u Splitu. Bilo je to divno doba u kojem nismo bili opterećeni klasnim razlikama, nismo gledali tko ima kakvu marku tenisica, kome je tata direktor, a kome čistač, i samim time imali smo sretnije i neopterećenije djetinjstvo, za razliku od djece danas.

Po čemu najviše pamtite svoje tinejdžersko doba?

Tinejdžersko doba pamtim po prvim ljubavima, po puno unutarnjih borbi, po puno suza i puno prijateljstava. Zapravo mi je najbezbrižnije i najljepše bilo to vrijeme srednje škole, u kojem se formiraš kao osoba, formiraš svoj ukus, sklapaš prijateljstva. Zaista, da se mogu vratiti, vratila bih se baš u to doba.

Vaša kći Cvita već je zakoračila u glumački svijet. Hoće li se time baviti i dalje?

Cvita je od svoje šeste do petnaeste godine imala tri uloge i nije to baš neka ludo bogata karijera. Mislim da je karijera djece na filmu fragilnija i nestalnija nego ona žena na filmu, tako da joj je to bilo samo lijepo iskustvo. Ona ima jako puno interesa - pleše, svira... Izvrsna je učenica. Voli umjetnost, ali zasad ne ide na dramsku i ne znamo još što će biti. Još se ne izjašnjava.

Je li vašoj djeci ikada smetala medijska pozornost, točnije to što su im roditelji poznata lica?

Nekako ne možeš pobjeći od toga kad su ti roditelji javne osobe, ali nekako ih ne opterećujemo i ne guramo. Pokušavamo naći neku mjeru i nadam se da uspijevamo u tome.

Već pet godina trčite te izgledate sve bolje i bolje, što definitivno nije samo stvar genetike. Otkrijte nam napokon svoju tajnu dobrog izgleda.

Nema tu neke čarobne formule i tajnog uspjeha. Otkad je tjelovježba ušla u moj život, kao nešto što obavljam vrlo redovito i rado, to se sigurno primijeti na mom izgledu, ali i na unutarnjem zadovoljstvu. Mislim da sam došla u neke godine u kojima sam zadovoljna postignutim, kad se osjećam realiziranom na svim poljima, kao majka, žena, glumica, te mislim da se spoj tjelovježbe i tog unutarnjeg zadovoljstva odražava na čovjekovu izgledu.

Što mislite, zašto se ljudi i dalje danas čude tome da žene nakon 40., 50., ali i nakon 60. godine sjajno izgledaju?

Zato što se standard života povećao te postoji mnogo neinvazivnih i dostupnih metoda pomoću kojih se može prolongirati starenje. Mislim da je to razlog zbog kojeg puno ljudi izgleda dobro za svoje godine. Oni koji se ne predaju, koji žive zdravo, vježbaju, stvaraju kapital koji se poslije itekako vidi.

Ima li nešto što još uvijek niste ostvarili u karijeri i privatnom životu?

Naravno da ima puno stvari koje bih još voljela osjetiti, okusiti. Pa tek sam na pragu života, pravi život tek je ispred mene!