U zadnje je vrijeme na društvenim mrežama i šire po internetu postalo jako popularno pisati o tome kako su ljudi koji ne vole nogomet ili su ravnodušni prema njemu, ljudi kojima trenutačno ushićenje Svjetskim prvenstvom i navijačka groznica idu na živce ili je ne razumiju - dosadni, naporni, maltene bezobrazni. Samo na svojem Facebook zidu mogla bih nabrojati barem deset osoba koje su imale potrebu napisati da im je dosta već onih koji se preseravaju izražavanjem vlastitog odmaka od nogometa i navijanja, premda na istom tom zidu nisam vidjela nijedan status u kojem je netko zucnuo išta protiv nogometnog prvenstva. Možda griješim, ali čini mi se da obožavatelji nogometa dosta teško podnose bilo kakvu naznaku kritičnosti prema svojoj razonodi ili strasti i u tom bi me kontekstu baš zanimalo kako su takvi reagirali na današnju emisiju Aleksandra Stankovića.

Gost današnje emisije bio je, naime, Ivan Ergić, bivši srpski nogometaš koji je još za trajanja vlastite sportske karijere počeo otvoreno kritički govoriti o profesionalnom nogometu, macho-kultu i seksizmu koji vlada u tim krugovima, o komercijalizaciji sporta, o izrabljivanju sportaša i manipuliranju navijačima, ali i o vlastitim lošim iskustvima te životnim borbama, kao što je bila ona s kliničkom depresijom, zbog koje je svojedobno čak bio hospitaliziran na nekoliko mjeseci. Ergić sada više ne igra nogomet, nego piše poeziju i kolumnu za 'Politiku' te nastoji javnost uputiti na sve negativne aspekte kojim korporacijska narav nogometa loše utječe na mlade, a bogami i one ne tako mlade.

Stanković već dugo nije imao tako pametnog, elokventnog, sabranog i mudrog gosta, možda još od gostovanja Željka Mavrovića, također bivšega sportaša koji je tijekom karijere i u privatnom životu doživio svašta, ali je iz svojih iskustava uspio nekako izvući mudrost, a ne gorčinu i frustraciju. Nisam niti obožavateljica ni mrziteljica nogometa - prema svjetskom prvenstvu u nogometu uglavnom sam ravnodušna, ne smetaju mi ni oni koji navijaju ni oni koji se od toga što dalje sklanjaju, ali ljude poput Ergića uvijek ću rado poslušati. Ne zbog toga što kritiziraju nogomet, nego zbog toga što općenito kritički razmišljaju o onome čime se bave i o svijetu koji ih okružuje. Bilo ga je užitak slušati, a čini se da moje mišljenje dijeli i većina gledatelja emisije 'Nedjeljom u dva' jer je Ergić na kraju dobio ocjenu debelo iznad devetke. Pohvalila bih i Aleksandra Stankovića, koji je ovoga puta pokazao dobar osjećaj za tajming i pozvao pravoga gosta u pravo vrijeme, ubacujući jednu pristojnu, razumnu kritičku recku u razdoblje opće euforije vezane uz nogomet.

Ipak, spremna sam se okladiti da će po društvenim mrežama, forumima, komentarima ispod članaka i šire po internetu svejedno niknuti brojni negativni komentari na Ergićevo gostovanje. Em se drznuo kritizirati nogomet u ovo doba koje mnogi doživljavaju kao doba obavezne nacionalne konsolidacije (koja je također predmet Ergićeve kritike), em je s priličnim negodovanjem govorio o uplitanju nacionalizma i religije u sport, em je bez imalo ustezanja izjavio da se izjašnjava kao Jugoslaven. A takve su stvari nekim ljudima važnije od svega pametnog i istinitog što je ovaj mladi čovjek izgovorio u emisiji. Šteta, jer čak i ako se s njime ne slažemo, mnogo je dubljih, pametnijih i važnijih stvari o kojima bismo s njime mogli raspravljati nego gunđanje zbog toga što ne pada na koljena zbog golova nacionalne reprezentacije i zbog njegova izjašnjavanja na popisu stanovništva. Ako ništa drugo, čovjek je hodajuća negacija stereotipa o glupim, seksističkim, arogantnim i bezobraznim nogometašima.