Smije li premijer jedne demokratske države koja se (barem deklarativno) fura na slobodu javne riječi, medija i ostalih krasota koje se u političkim govorima pišu velikim početnim slovima – sazvati konferenciju za novinare i onda na njoj medijima govoriti kako da rade svoj posao? Ne smije, naravno. Ustvari, ispravit ću se. Smije, u smislu da ga nitko zbog toga neće strpati u zatvor kao što bi ga se (nadajmo se) strpalo da mazne državnu lovu ili izvede kakav sličan i iz novije nam povijesti, nažalost, predobro poznat manevar. No iako ga zbog toga što je učinio neće i ne bi trebale goniti 'institucije koje rade svoj posao', takvo javno dijeljenje packi medijima jednostavno je gadno kada dolazi iz usta premijera. I to premijera koji inače vrlo glasno izgovara (i nažalost vrlo kilavo prakticira) demokraciju.

Zoran Milanović zato je jučer na svojoj presici ispao… neću sada napisati onu riječ koja nam većini pada na pamet jer, eto, čak i sloboda govora ima svoje granice kada je riječ o vrijeđanju i mržnji, no nije ispao ni pametan, ni iskren, ni demokratičan. Ispao je lik koji nema pojma o političkoj kulturi, osoba koja ne shvaća da postoje ogromne razlike u onome što je u javnim nastupima primjereno premijeru (dakle, javnom dužnosniku), što je primjereno oporbenim političarima, što novinarima, a što običnim ljudima. Ispao je osoba koja ne razumije da se s pozicije moći na kojoj se nalazi NE grmi na medije jer to JEST pritisak i to DOISTA miriše na autokraciju. Ispao je i lik koji bi fakat TREBAO pročitati te papiriće koje mu piše njegova PR služba, a o kojima s toliko blentavog ponosa govori kao o nečemu na što ne obraća pozornost. Nije mu prvi put, ali podsjetio me na jednog drugog i bivšeg javnog dužnosnika, čiji su se PR-ovi hvatali za glavu kada bi ga u javnome nastupu uhvatila 'huja' pa bi s pomno sastavljenih govora zahirio u budalaštine o jalnuškim diletantima.

Naravno, HTV-ovci su odmah prošvikali, izdali priopćenje za javnost u kojemu Milanovićev ispad nazivaju nedopustivim pritiskom na neovisnost medija i tako dalje. Nema sumnje, prisavska PR služba očito funkcionira bolje i utjecajnija je od one u Banskim dvorima. Njihove papiriće barem nitko ne baca u smeće ili se barem javno ne hvali tim činom. I načelno gledano, ekipa je s Prisavlja u pravu. To JEST bio neprihvatljiv pritisak. Uopće nije prvi – Milanović, nažalost, za leđima ima dugu tradiciju takvoga dužnosničkog ponašanja, kako vlastitog, tako i onog svojih prethodnika – no jedan od prvih (ako ne i prvi) na koji su HTV-ovci reagirali. Možda zato što oni prije nisu bili izgovoreni javno i na posebnim konferencijama. Ne znam.

Ono što je, međutim, problematično u kriku s Prisavlja da ih se tlači na premijerskim 'časovima društveno-političkog vaspitanja' – nije to što HTV-ovci nisu u pravu, jer jesu. Problematično je to što im je Milanović – ako se iz njegova izlaganja oduzme već tipična bahatost, prodikovanje i petljanje u ono u što se ne bi smio petljati – rekao istinu. Oni su DOISTA u zadnjih nekoliko dana u program pustili hrpu huškačkih gadarija, a da nitko u javnotelevizijskoj kući na to nije ni trepnuo.

Razgovor s Ružom Tomašić u Dnevniku 3 od neki dan fakat je izgledao kao razgovor kakav putnici obično vode s nadrkanim taksistima, nijemo kimajući glavom na njihove radikalne, pa na trenutke i sumanute izjave, sve u strahu da se zapjenjeni ognjištar ne bi zabio u prvi stup javne rasvjete pri punoj brzini. Izvješća iz Kistanja uz najdobrohotniju su ocjenu bila smušena i neprimjereno intonirana, što je kulminiralo u sinoćnjoj 'Temi dana', uz koju se svaki suosjećajniji gledatelj pobojao da će Danko Družijanić doživjeti ozbiljan napadaj panike. Oni DOISTA loše rade svoj posao. Iz gledateljske je perspektive teško utvrditi zašto, ali kada bih se morala kladiti, stavila bih veći dio novca na ono objašnjenje koje kaže da se ni oni – kao ni Milanović – ne snalaze baš najbolje s vlastitim deklarativnim svetinjama. Milanoviću je ta deklarativna svetinja demokracija – koju ne zna prakticirati, a HTV-ovcima sloboda medija – u kojoj su potpuno izgubljeni.

Zoran Milanović, rekoh već, nalazi se na poziciji moći s koje je apsolutno nedopustivo govoriti medijima rade li svoj posao kako treba ili ne. Takve su kritike dopuštene samo javnosti, običnim ljudima, novinarima, kritičarima – jer iza riječi tih ljudi ne postoji potencijal prisile. No i javna se televizija nalazi na položaju utjecaja zbog kojega joj smušenost (ne želim misliti da je riječ o planiranoj zluradosti) u izvješćivanju te pretjerana servilnost prema političarima jednako tako ne bi smjele biti u modusu operandi. Pa jesu. I zato je priopćenje u kojemu se pozivaju na neovisnost medija iz njihovih usta pomalo neuvjerljivo. U pravu su kada je riječ o Milanoviću. No nisu gotovo ni u čemu drugome