Osnivač grupe Cubismo i perkusionist Hrvoje Rupčić trenutno uživa u očinstvu, bavi se građevinskim radovima u kući daleko od gradske vreve, u koju će se uskoro preseliti sa suprugom i sinom, a u slobodno vrijeme piše već treći putopis. Prvi je 'Himalajski dnevnik', a drugi, 'U zemlji dobrih ljudi', opisuje motorističku avanturu kroz Iran koji je 2018. prešao sa suprugom Ivanom Kujundžić Rupčić. Vijest o njegovu novom putopisu koji ruši rekorde prodaje (dva dana nakon što je objavljena knjiga na web shopu njegova izdavača zauzela je prvo mjesto po broju prodanih primjeraka, ostavivši iza sebe i Dana Browna, autora bestselera 'Da Vincijev kod') objavljena je i u brojnim iranskim medijima. Na njoj mu je među prvima čestitao i iranski veleposlanik Parviz Esmaeili.

Objavili ste drugu putopisnu knjigu 'U zemlji plemenitih ljudi', u kojoj ste prenijeli doživljaje s dvomjesečnog putovanja motorom po Iranu i Perziji. Jeste li zadovoljni dosadašnjim reakcijama?

Reakcije na knjigu su me više nego ugodno iznenadile. Već nekoliko dana nakon izlaska iz štampe iz VBZ-a su mi rekli da im je to daleko najtraženija i najprodavanija knjiga. Meni uopće nije bilo jasno što se to zapravo događa, a nije ni danas jer je i dalje jednako tražena. U međuvremenu su počele stizati i iznimno pozitivne reakcije i kritike nakon što su je ljudi pročitali, pa je i to dodatno raspirilo vatru. Ljudi se uglavnom, kako kažu, osjećaju kao da se cijelo vrijeme s nama voze na motoru i dijele s nama sve zgode i nezgode i vjerojatno je ta neposrednost doživljaja upravo ono što ih najviše privlači.

Nekoliko dana od izlaska knjige javio vam se s čestitkama i iranski ambasador rekavši da je kupio čak pet primjeraka, a vijest o vašoj knjizi izašla je i u mnogim stranim medijima - Teheran Timesu, ParsTodayu, BornaNewsu, IribNewsu, Irni.ir. Koliko vam to daje vjetar u leđa?

Da, iznenađenja su se redala jedno za drugim. Vrlo brzo nakon izlaska knjige dobio sam poruku iranskog veleposlanika s vrlo uljudnom čestitkom na knjizi i zahvalom što sam imao hrabrosti iskreno prepričati sve svoje doživljaje i istinu o njegovoj zemlji. Iako je cijela knjiga u izuzetno afirmativnom tonu što se tiče samog Irana, jer su to zemlja i njeni ljudi zaslužili svojom velikodušnošću i ogromnim srcem, ipak sam u njoj govorio i o nekim stvarima za koje sam mislio da će, ako dođu do 'službenog Irana', biti razlog iz kojeg će je pokušati ignorirati. No pokazali su se i više nego tolerantni te mi je sam veleposlanik rekao da je on sam već kupio pet knjiga i da će pokušati naći način da bude izdana i u samom Iranu.

Koliko je dugo nastajala knjiga?

Od početka pisanja knjige, zapravo na samom putovanju svakodnevnim zapisima događaja, do njenog izdavanja prošle su dvije godine. Cijelo to vrijeme knjiga se mijenjala. Prvo je trebalo ispisati njen kostur, pa pustiti da malo odleži. Od tada pa do momenta u kojem sam je ponudio izdavaču prošla je kroz mnoge dorade. Čak i kada sam mislio da je gotova dobila je nove izmjene u dogovoru s urednikom Josipom Antićem. Na njegov nagovor dodao sam još nekoliko dijaloga i proširio neke dijelove za koje je on procijenio da bi ih bilo dobro detaljnije opisati. Kada je i to bilo gotovo, trebalo je izabrati maksimalno stotinjak od preko tisuću fantastičnih fotografija, za koje je većinu zaslužna moja supruga Ivana Kujundžić Rupčić. Zatim, tu je predgovor pa likovno oblikovanje. Format i prijelom. Desetak provjera i redaktura. Ogroman posao. Doslovce ogroman. Radi se o tisućama sati provedenih samo s moje strane da bi u konačnici dobila oblik koji vidite.

Ove godine obilježava se 25 godina postojanja Cubisma, a u ožujku je izašao i novi CD 'Tumbao' nakon 10 godina diskografske stanke. Na koji način ga promovirate s obzirom na trenutnu situaciju?

Nažalost, nikako ga ne promoviramo. Velika koncertna očekivanja koja smo imali početkom godine s obzirom da slavimo 25 godina postojanja i spremili smo novi CD ubrzo su propala. Već su krenule i najave za velike turneje i tada je, kao što znamo, sve kao mačem presječeno. Imali smo svega tri nastupa ove godine, ali ako želim biti potpuno otvoren, i ti nastupi su nam djelovali djelomično otužno dok smo gledali ispred sebe zamaskiranu i razmaknutu publiku koja je zbog svega toga bila u nekom grču. Sve je to toliko blokiralo protok energije među nama da ne znam bismo li uopće voljeli više svirati na taj način. Glazba koju proizvodimo je otvorena, društvena, pozitivna i zahtijeva bliskost koja je trenutno među ljudima u potpunosti nestala. Naša glazba je povezivanje na svim nivoima, kako fizičkim, tako i energetskim, a to je ono što se sada ne smije. Tužno je to, tako da za takvim koncertima niti ne žalim.

Kako kao umjetnik koji je cijeli život proveo u intenzivnom druženju s ljudima i nastupanju pred brojnom publikom proživljavate ovo razdoblje?

Nemam problema s osamljivanjem. Radim to ionako već godinama planinarenjem, boravkom u prirodi, vožnjom motorom i sličnim aktivnostima. To mi je u jednom trenutku postala prijeka potreba i balans naspram tolikog trošenja pred publikom. Tako da mi i ova pauza nije uopće teško pala, dapače. Pronašao sam odmah mnogo stvari koje su samo čekale da im se posvetim. Od završetka knjige preko montaže dokumentaraca o Iranu, koje smo postavili na kanal 'Šarena kugla' na Youtubeu, do kupovine i intenzivne adaptacije stare kuće u okolici Zagreba, koju ćemo uskoro zamijeniti za dosadašnji život u zgradi. Kako već pišem i nastavak upravo objavljene knjige, trebalo bi mi još mnogo mjeseci zatvorenosti da sve stignem napraviti. Volio bih naravno i ponovno zasvirati, ali ne pod ovakvim uvjetima. To je grozota za duh i tijelo. Žao mi je jedino kolega koji žive isključivo od nastupa i za njih je ovo potpuni kolaps.

Nakon što se život svima drastično promijenio, kako će izgledati svijet u budućnosti, što nas čeka u godinama pred nama?

Ovo je pitanje svih pitanja i mislim da je upravo ta neizvjesnost nešto na što ljudi nisu navikli i to ih izluđuje. Osobno s time nemam problema, jer tako nekako i inače živim. Na svojim putovanjima nikada ne znam gdje ću sljedeće noćiti, gdje ću se zadržati, što će se dogoditi i kada ću naglo morati nešto mijenjati. Taj pristup sam prenio i na glazbu i bend te vjerujem da smo među rijetkima koji niti na najvećim koncertima nikada nisu imali set listu. Na snimanjima za televiziju znali su poludjeti kada bih promijenio raspored pjesama u odnosu na dogovoreni. Vjerujem da je svaki trenutak jedinstven i ne zaslužuje biti kopija nečega već viđenoga. Oduvijek sam volio citirati izreku da ćeš Boga najlakše nasmijati tako da mu ispričaš svoje planove. Nemam problema s iznenadnim promjenama jer sam po horoskopu vodeni znak i kao takav ću uvijek, baš poput vode, pronaći svoj put. Ne možeš je zaustaviti. Ona mora teći. S druge strane mislim da je sada jedan od onih trenutaka u povijesti kada ljudi trebaju shvatiti da moraju odustati od svojih pohlepnih materijalnih apetita i početi živjeti skromnije i u trenutku jer je sadašnji trenutak jedino što doista imamo.

A što mislite, što će biti s koncertima i općenito s izvedbenim umjetnostima? Kako se vratiti u normalno i koliko će, po vama, trebati vremena da se vratimo starom načinu života?

Trenutno mi se čini da se nećemo nikada vratiti. Ako ispadne da sam u krivu, s veseljem ću prigrliti neke aspekte onoga što smo ostavili iza sebe, ali ako se ne vrati, spreman sam i na to. Između ostaloga zato se i spremam zasaditi veliki vrt i voćnjak. Tko zna?! Za sve sigurno ne bih ni volio da se vrati, jer bilo je tu puno pogrešnih stvari na koje smo se jednostavno navikli. Ponekad ti treba odmak i otrežnjenje da shvatiš koliko su neke stvari bile pogrešne. Još davno prije korone smatrao sam da mnoge stvari nisu bile normalne. Hoćete da počnemo od sebe? Već to da su glazbene zvijezde, nogometaši i cijeli taj estradno-medijski lažno napumpan svijet nenormalno preplaćeni i uzori ostalim 'smrtnicima' smatrao sam bolesnim i pogrešnim. Kakvi su to uzori? Cirkusanti, žongleri i dvorske lude umislili su si da su bogomdani uzori nekome?! Ne mislim pritom na male ljude, a velike umjetnike koji su i u mojim krugovima oduvijek jedva preživljavali. Zatim reklame i potrošačko društvo. Katastrofa. Površnost, hiperprodukcija u svemu. Neću nimalo žaliti ako se ništa od toga ne vrati. Jedino što zaista želim da se vrati su osmijesi ljudi i njihova lica koja mi toliko fale da niti ne izlazim jer mi je tužno vidjeti gomile pod tim maskama. Znam da su trenutno nužne, ali jedva čekam da ih se riješimo što se mene osobno tiče. Tek tada ćemo moći razmišljati o istinskom povratku na nešto normalniji život i normalno odvijanje izvedbenih umjetnosti.

U ovoj godini, osim neizvjesnosti s koronavirusom, doživjeli ste pregršt radosti. Kako sada izgledaju vaši dani, pored toga što uređujete kuću u koju ćete se preseliti?

Tvrdoglav sam borac u svakodnevnom pronalaženju dobra i zahvalnosti za sve što mi je dano. Ponekad je to cvijet na prašnjavom gradilištu, čudesan oblak na olujnom nebu ili nečiji iskren sjaj u očima i osmijeh usred teškog i ozbiljnog trenutka. A kako je ovo godina u kojoj sam proslavio svoj polustoljetni jubilej, zatim srebrni pir svog Cubisma, dobio trećeg sina i novi dom koji uređujem s ljubavlju te uspjeh sa svojom novom knjigom, niti stotinu koronavirusa to ne bi moglo poništiti. Imam sreću da do sada nitko u mojoj blizini nije bio ozbiljnije njome pogođen iako smo je imali i u obitelji i u bendu i među prijateljima. Zaista se nadam da će tako i ostati jer jedino prisutnost bolesti i smrti mogu prihvatiti kao zaista valjan razlog za nečiju malodušnost. Iskreno mi je žao svakoga tko je time pogođen i duboko suosjećam.

Pomažete li supruzi oko mijenjanja pelena, kupanja, presvlačenja, uspavljivanja sinčića Petra?

Naravno. S velikim veseljem i zahvalnošću za svaki osmijeh kojim mi uzvrati za to.