Iako na prvi pogled izgleda kao da su blagdani programski zicer za televizionare - nabiješ voditeljima kapu Djeda Mraza na glavu, okitiš studio u crveno, zeleno i zlatno, snimiš malo ludnice po trgovačkim centrima, malo polnoćke, papu kako se obraća urbi et orbi, dva-tri koncerta s božićnim napjevima, malo pečenja mađarice i makovnjače pred kamerama i onda ožeži po filmskim hitovima ala 'Sam u kući', stvari baš i nisu tako jednostavne kao što se čine. U velikom je svijetu blagdanski televizijski program ogroman projekt, televizijske ga kuće mjesecima osmišljavaju i pokušavaju učiniti privlačnijim od rutine iz rubrike ajme-evo-opet-Umri-muški, a o posebnim blagdanskim epizodama televizijskih serija i zabavnih emisija da i ne govorimo.

Naši televizionari, međutim, očito nemaju takvih ambicija, što se još jedanput pokazalo u ovogodišnjem blagdanskom programu, koji je, uz tu i tamo pokoju varijaciju, uglavnom bio isti kao i svake godine. Komercijalci su mi tu još nekako i jasni - njihov je modus preživljavanja ionako baziran na tome da za što manje para uspiju program prodati što većem broju oglašivača, a oglašivačima se najbolje prodaje ono za što već imaš dokazanu gledanost, pa su svoje i inače gledane emisije samo malo preštrikali u božićni đir, a ostatak programa prepustili provjerenim blagdanskim filmskim hitovima, ne nastojeći se previše natjecati jedni s drugima u kreativnosti ili bilo kakvoj sličnoj rizičnoj disciplini. Bilo je u svemu tome čak i simpatičnih ideja, kao što je bila ona RTL-ova da emisiju 'Tri, dva, jedan - peci' pretvori u 'Tri, dva, jedan - djeca peku' i angažira klince iz jedne osnovne škole da peku jednostavnije kolače, ali uglavnom je sve bilo bazirano na redovitom programu + božićne teme u magazinima + strani filmovi o Božiću.

No naša je javna televizija, kao i uvijek, o Božiću odlučila da mora biti poučna, informativna i nadasve domaća pa je blagdanski program tobože organizirala po drugačijem principu jer se jednoj katedrali nacionalnog duha ne pristoji da samo malo zeleno-crveno oboji rutinsku horizontalnu programsku shemu kao što to čine komercijalci. Samo po sebi, to nije loša zamisao, dapače, ali problem je u tome što se to već desetljećima svodi na jednu te istu foru pa čovjek mora pomisliti: 'Okej, divno je to, pučka i predajna kultura, koncerti, ovo i ono, ali gleda li to itko?

U redu, nije sve samo njihova krivnja. Kao javna televizija imaju obavezu (valjda) prenijeti nam sve moguće poruke svjetovnih i vjerskih big shotova u državi, pa onda uvijek imamo božićne poruke predsjednice, premijera, nadbiskupa, a da im se dopusti, vjerojatno bi nam se o Božiću putem televizije obratili i gradonačelnici, posebice The Gradonačelnik, ali lako za to. Ugasiš telku, okreneš glavu, začepiš nos ili gledaš s divljenjem i ustaješ s rukom na srcu, već prema tome u kojoj si skupini građana, no poanta je da to sve skupa traje sat vremena. Dodaš još sat-dva za polnoćku, oko sat za papino urbi et orbi i riješen je obavezni program bez kojeg ne ide program javne televizije za Badnjak i Božić. I što nakon toga?

Naša javna televizija i ove je, kao i tko zna koliko godina unatrag otkad nam je izbila demokracija i dopustila nam da javno te televizijski slavimo Božić uvjerena da se to najbolje radi tako da preneseš što više Božićnih koncerata. Ove su godine to bili koncerti Tiha noć u Vukovaru, božićni koncert zbora HRT-a, božićni koncert ansambla LADO, Lijepom našom iz Male Subotice, a danas nas još čeka Božić u Ciboni. Reklo bi se da je božićno koncertiranje najčešći hobi u Hrvata i da svi oni koji u svojem gradu nemaju koncertnu ili gimnastičku dvoranu u koju se može nakalemit makar tamburaški ansambl i odsvirat 'Narodi nam se' teško pate i zato im HTV mora ublažiti bol snimkama i prijenosima takvih koncerata diljem domovine. I 'ajde da je jedan ili jedan dnevno u programu, ali brate mili, to se prikaže, pa se još i reprizira i ajme majko. Reklo bi se također da na HTV-u očito nema neke bolje ideje od puštanja božićnih pjesama u program, samo što se božićni koncert čini hrvatskijim i tradicionalnijim pa je to onda u postojećem okruženju samostojnog domovinskog Božića prikladnije nego opaliti deset spotova s pop-pjesmuljcima koji zvekeću da Božić dolazi.

Osim božićnog koncertiranja, na javnoj su televiziji o blagdanu hit i emisije pučke i predajne kulture. To je valjda iz one rubrike u kojoj javna televizija mora biti obrazovna i promicati nacionalnu kulturu, a zna se da se nacionalnom kulturom ne može smatrati ništa što nije staro barem dvjesto pedeset godina i ne nosi nošnju. I ovdje to samo po sebi ne bi bio neki bed da se kombinira i s drugim kulturnim sadržajima, ali jedina modernija stvar s kojom se pučka i predajna kultura kombiniraju na HTV-u su gore spomenuti Božićni koncerti pa ako imate malo manje od dvjesto pedeset godina, niste etnolog i ne 'brijete' na smotru folklora, vjerojatno vas više od jedne do dvije emisije s takvim sadržajem neće zadržati pred ekranom. A što se poučnog momenta takvih emisija tiče, mora da na HTV-u jako vjeruju u onu o ponavljanju kao majci znanja.

Istinabog, HTV to ove godine nije sve utrpao u emisije koje nose egidu 'pučka i predajna kultura' - malo su se oni modernizirali pa su imali i posebnu emisiju, 'Na Badnju večer', u kojoj su gledateljima pomogli da dočekaju Božić i opet se sveudilj furajući na tamburu i tradiciju, što bi bio kolokvijalni grupni naziv za pučku i predajnu kulturu. U redu, bilo je tu i nešto suvremenijih sadržaja - javljali su se reporteri iz svih hrvatskih gradova u kojima se očekivao šokantan dolazak Božića oko ponoći, nastupili su i turbosuvremeni izvođači kao, primjerice, Vladimir Kočiš Zec i Damir Kedžo, a da se ne kaže kako baš sve moram popljuvat', evo, svidjela mi se gospođa licitarka koja je kitila bor licitarskim ukrasima.

Mali iskorak prema svijesti o kakvim-takvim televizijskim trendovima, HTV je učinio u svojem gastro-programu, pa je imao božićno izdanje Slatke kuharice, a u mozaično-prazničnoj emisiji 'Na Badnju večer' nastupio je i Almo Čatlak, ali to bi bilo to. Bilo kakva inovacija, svježina, drugačiji način prikaza blagdana, neki, sačuvaj bože, originalni igrani sadržaj božićne tematike - štanga! Na drugom i trećem programu HTV-a bilo je dosta zgodnih božićnih filmova (premda su neki bili drugačiji od onih koje je HTV bio najavio prethodnih tjedana u priopćenjima, ali dobro) koji se iz godine u godinu prikazuju na televizijama diljem svijeta i gledatelji im se raduju, a kod nas javnoj televiziji (ruku na srce, ni drugima) ne pada na pamet da snimi neki originalni domaći božićni film koji bi se mogao prikazivati svake godine na radost gledatelja, da ekranizira neku popularnu božićnu priču, da organizira nekakvo čitanje i uprizorenje božićnih legendi, da - kad smo već takvi veliki vjernici - barem izvede žive jaslice s nekakvim dijalozima za televiziju. Ma, kakvi. To samo dere po tamburama i tradiciji u onom dijelu programa koji je kakti kvalitetniji i sadržajniji od komercijalnog, a onda, kada se odluče biti zabavni - rade isto što i komercijalci.

Ponovit ću zato ono što sam više-manje rekla i na početku. Iako blagdanski TV program izgleda kao zicer - samo nabiješ kapu Djeda Mraza na glavu voditelja, ispečeš par kolača u studiju i pustiš 'Sam u kući', to u stvarnosti nije tako. Jer samo zato što volimo pjevati Božićne pjesme, ne znači da ih želimo cijeli dan slušati u izvedbi KUD-a 'Gornja Čunga Lunga'. Samo zato što volimo stare blagdanske običaje, ne znači da nas jedino to interesira kada je riječ o blagdanima. Samo zato što se 85 % građana izjašnjava kao katolici, ne znači da svi čeznu za misama na televiziji. Svi su ti sadržaji u redu, ali njihova trenutačna kombinacija na javnoj televiziji jednostavno je nezanimljiva i predvidljivo dosadna. Nikoga ne bi ubilo malo inovacije.