Priča o trijumfu Dnevnika NoveTV nad Dnevnikom HTV-a postala je već svojevrsna medijska mantra. Ponavlja se u slavljeničkom kontekstu, najčešće onome koji ističe dobrobiti slobodnotržišne konkurencije, ali i u onome koji sa žaljenjem i nevjericom cijelu situaciju opisuje kao problem, pitajući se kako je moguće da je jedna javnotelevizijska kuća s desetljećima iskustva u informativnom programu, tako brzo i tako lako potučena u borbi s razmjerno novom i po ostatku programa nimalo superiornom televizijom. Brojke svakako ne lažu i ne može se poreći da je veći dio gledateljstva doista odabrao Dnevnik Nove TV, ali kao što će vam svaki statističar s imalo soli u glavi reći - brojke ni u ludilu NE OBJAŠNJAVAJU UZROKE takve situacije. Na temelju samih brojki o gledanosti nemoguće je reći da je Dnevnik NoveTV gledaniji zato što je bolji od Dnevnika HTV-a. Istina, nemoguće je reći i da nije. Nemoguće je pouzdano zaključiti bilo što o uzrocima ove smjene na mjestu informativno-televizijskog alfa-vođe, ali možemo nagađati na temelju vlastitog gledateljskog doživljaja.

Gledateljski dojam i doživljaj, pak, kada ga se ogoli od površinskih šarolija kao što su grafička prezentacija i efekti te češće (i uglavnom bespotrebno) rastrčavanje reportera po terenu, govori da se Dnevnik Nove TV zapravo mnogo ne razlikuje od Dnevnika HTV-a. Riječ je o sličnoj formi, gotovo identičnom sadržaju, i Novajlije to sigurno nisu tako izvele slučajno, nego su računale na to da će se gledatelji lakše naviknuti na poznato. Na kraju krajeva, dobar indikator namjere da se juriša na potpuno istu publiku, koja se desetljećima cementirala pred Dnevnikom HTV-a, jest i to što su na Novoj preuzeli naziv središnje informativne emisije, poslije ga čak i prenoseći na svoju web-stranicu. Mogli su je nazvati stotinama drugih imena, ali Dnevnik je, naravno, prepoznatljiv, a javne radiotelevizije s ovih prostora, iako su ga učinile prepoznatljivim, nikada ga nisu patentirale niti položile autorska prava na nj, pa - zašto ne?

Neke razlike, međutim, ipak postoje i svjedoče o tome kako finese i detalji mogu izazvati gotovo revolucionaran prevrat u medijskom prostoru. Primjerice, Dnevnik NoveTV počinje petnaest minuta ranije od Dnevnika HTV-a. Naizgled blesav argument, koji se isto tako naizgled lako obara pitanjem 'A zašto onda vijesti RTL-a nisu još gledanije jer počinju još ranije?' - ipak nije ni tako blesav ni beznačajan. Vijesti RTL-a, naime, počinju gotovo sat vremena prije Dnevnika HTV-a i time ozbiljno iskaču iz gledateljske tradicije na ovim prostorima, boraveći još uvijek u domeni popodnevnog programa, a sve češće i u razdoblju u kojem se zamjetan dio gledatelja još nije vratio s posla. Novajlije su početak svojeg Dnevnika pomakle samo za petnaest minuta i time nisu osjetno zadrle u gledateljske navike, ali su time jasno poručile: 'Kod nas ćete dobiti isto što i na HTV-u, ali petnaest minuta ranije!'

Termin, dakle, svakako jest jedan od faktora, ali nikako nije i ne može biti jedini razlog iz kojega je gledateljstvo tako masovno prebjeglo na Novu TV. Novini dnevničari shvatili su ili bolje reći usvojili nešto što cijeli televizijski svijet zna, ali je HTV-ovcima u zadnjih desetak godina potpuno izvjetrilo iz glave. Voditelji/urednici vijesti moraju biti prepoznatljivi i stalni. Gledateljstvo se uz ta lica veže, njima vjeruje, doživljava ih kao goste u obiteljskom dnevnom boravku i teško oprašta veće ispade vezane uz njih. Naravno, to onda znači da te osobe moraju održavati određeni novinarski standard, odnosno da se uz njih ne bi smjele vezati neke vidljivije afere, političke naklonosti ni ozbiljniji gafovi, ali njihova je stalnost ključan faktor. HTV-ovci su zadnjih deset godina bili toliko zaokupljeni vlastitim internim borbama za prevlast, utjecaj, priklanjanje ovom ili onom klanu i općenitoj koljačini da im je zbog toga kroz studio središnjeg Dnevnika prodefiliralo toliko voditelja da se više ni Bog Isus ne bi sjetio tko je sve nešto propalamudio u eter oko pola osam navečer. Od Šprajca preko Tončice Čeljuske do nove garniture dnevničkih voditelja, lica su se smjenjivala prevelikom brzinom da bi ijedno postalo gost kojemu su gledatelji već čuvali stolicu za obiteljskom trpezom. Nemojmo zaboraviti da su - i opet zahvaljujući neprekidnim, prljavim i krajnje zamornim borbama za vlast na Prisavlju - mnogi od tih voditelja uz svoje ime ponijeli svakojake medijske, čak i korupcijske priče, a neki uz svoje lice vezali i političke naklonosti koje se nisu libili pokazati u eteru, čineći to sa stolca urednika informativne emisije, koji, unatoč svem svojem utjecaju, ipak nije kolumnistički ni komentatorski stolac. A gledatelji to pamte.

Kada već spominjemo povjerenje gledatelja, afere i borbe vezane uz glavne aktere informativnog programa, valja napomenuti da, osim što na Novoj TV toga uglavnom nije bilo - ili barem nije bilo toliko medijski vidljivo - gledatelji vrlo dobro znaju da im HTV duguje mnogo više od bilo kojeg komercijalnog 'konkurenta'. Novoj TV, RTL-u i bilo kojoj drugoj komercijalnoj televiziji ne plaćaju pristojbu, nijedna od tih televizija nije javna, nijednoj nije zakonska dužnost zastupati interese gledatelja, a HTV-u jest. Zato se gafovi i mnogo veći prijestupi od gafova teže opraštaju i brutalnije kažnjavaju negoli drugim televizijama. Prosječan građanin Hrvatske, naime, u zadnjih je desetak (a možda i više) godina od HTV-a doživio svašta pa s pravom može zaključiti da za njegov novac zastupaju pojedine političke interese, da se za njegov novac međusobno kolju, da mu za njegov novac ne pružaju pravovremenu, nepristranu informaciju i da mu za njegov novac jednostavno ne daju ono na što su se - ako zanemarimo osnovnu novinarsku etiku (što nikada ne bismo trebali) - čak i zakonski obvezali. Nova TV u takvom je kontekstu uletjela k'o kec na cenera. Taman kada je gledateljima bio pun kufer HTV-ovskih igara bez granica, došao je netko tko je ponudio Dnevnik na kakav su navikli bez dodatnih priča i afera - a taj netko to čak im to i nije morao ponuditi. I nije im to ništa naplaćivao.

Naravno, našlo bi se tu još štikleca kojima je Nova privukla gledateljstvo. Dnevnik im je nešto dinamičniji, bržeg tempa, grafički uređeniji, izgleda modernije, a često se čuju i otrovne primjedbe o tome da su prepuni žutila i crnila, na što raja generalno pada. Istina, u nekim su inkarnacijama bili beskrajno žuti, neke su priče i izvješća srozavali na intelektualnu razinu zbog koje bi čovjek pomislio da sadržaj nastoje približiti kućnim ljubimcima, a ne ljudima, no u nekim je inkarnacijama i HTV-ova dnevničarska ekipa to pokušavala pa im nije pomoglo. Sjetimo se samo emitiranja spotova za eurovizijske pjesme u središnjim informativnim emisijama i sličnih epizoda. Sjetimo se i toga da su na HTV-u od Nove preuzeli najgluplju od svih dnevničkih fora - tupavo stajanje reportera pred zgradama usred noći, kada se pred njima ništa ne događa. U svim je tim šarolijama zacijelo bilo nečega što je gledatelje privuklo Dnevniku Nove TV, ali one same po sebi sigurno nisu bile glavni uzrok masovnog prebjega.

Najpoštenijim se zato čini zaključak da je NovaTV nad HTV-om odnijela dnevničku pobjedu iz tri razloga: zato što se pojavila kao medijsko-tržišna alternativa (jer nikada ne smijemo zaboraviti da je Dnevnik HTV-a prije imao tako suludu gledanost i zato što drugog izbora na televiziji jednostavno nije bilo), zato što se pojavila u pravom trenutku (kada je ogorčenje gledatelja HTV-om dosegnulo kritičnu točku) i zato što je učila na propustima HTV-a i okrenula ih u svoju korist (izgradnja povjerenja kroz stalna voditeljska lica, modernizacija izgleda i forme, dinamičniji sadržaj, termin). HTV-ovci su im pritom svesrdno pomogli, suviše zauzeti samim sobom da bi se bavili gledateljima.

Može li se, međutim, HTV vratiti na nekadašnju vodeću informativnu poziciju među domaćim televizijama? Takvo je što gotovo nemoguće predvidjeti jer su se uvjeti na tržištu ili, kako se to u novinarskim krugovima često kaže, medijskom prostoru promijenili, no ako je samo riječ o kvaliteti, naravno da može. HTV i dalje u svojim redovima skriva (nerijetko to čini vrlo revno) najjače televizijsko-novinarske potencijale u zemlji. Dokazuju to i neki segmenti Dnevnika, ali i neke druge informativne emisije na toj televiziji. Pitanje je samo treba li se s komercijalnim konkurentima boriti za gledanost ili za kvalitetu. Mnogi će reći da javnoj televiziji gledanost uopće ne bi trebala biti briga, ali ne bih se složila. Kuća koja ubire doprinos od gledatelja nikada i nikako ne smije reći da joj gledatelji nisu važni. No ono na što bi se svaka javna televizija u svojem javnom informativnom programu primarno trebala fokusirati jest interes gledatelja, pri čemu ne mislim na njihovo zanimanje za program, nego na to da informativci javne radiotelevizije zastupaju ono što je dobro za gledatelje. Da im donose informacije koje su im važne za život i koje će im koristiti pri donošenju političkih, socijalnih, pa čak i komunalnih odluka. Da bi to mogli postići, moraju vratiti gledateljsko povjerenje, koje se donekle može implicirati, ali nikako ne može potpuno iskazati u brojkama. U tom smislu, ne bi se trebali boriti s Novom za gledanost. No svakako bi se trebali boriti protiv toga da ih NovaTV - koja to zasad čini - tuče na vlastitom terenu. Jer gledatelji Novoj zasad, čini se, više vjeruju. I to je - a ne puko udovoljavanje gledateljskim niskim strastima - ono gdje bi javna televizija trebala biti predvodnik.