Kada je prvi put uzela mikrofon u ruke, Jelena Rozga nije bila svjesna toga kakva je budućnost čeka. Prošla je razne pobjede, padove, radost, razočarenja, ali da se opet rodi, izjavila je ranije, izabrala bi isti put. Naizgled plahe i krhke vanjštine, nebrojeno puta je pokazala da je hrabra i neustrašiva na svim životnim poljima.

Tako je napustila grupu Magazin u danima njihove najveće slave, a u glazbenim analima upisana je kao prva naša pjevačica koja je napunila Spaladium Arenu. Krajem prošle godine isto je napravila i sa zagrebačkom, u kojoj je napravila spektakl na razini svjetskih produkcija, a nakon više od četvrt stoljeća na glazbenoj sceni napokon je ostvarila želju da snimi akustični album. Uz to se uhvatila u koštac sa zdravstvenim problemima.

Prije svega, kako ste? Kako vaše zdravlje? Držite li probleme sa štitnjačom pod kontrolom?

Hvala lijepa na pitanju, dobro sam. Iza mene je divno, ali i vrlo naporno razdoblje u profesionalnom smislu, a svaki takav period reflektira se i na rad štitnjače, tako da je bilo određenih izazova, ali sve je pod kontrolom, redovito odlazim na preglede, uzimam terapiju i pozitivno razmišljam.

Godinu ste završili spektaklom u zagrebačkoj Areni. Kakvi su dojmovi bili nakon Arene 17. prosinca? Jedan od profesionalnih snova je ispunjen, što vam je sljedeći veći zalogaj?

To je bio nezaboravni koktel uzbuđenja, zahvalnosti, ponosa, sreće... Sad se pripremamo za beogradsku Arenu, pa za koncert koji dugujem svojim Splićanima…

Koncerti znaju jako iscrpiti glazbenike. Probudite li se sutra kao nova, punih baterija, ili vam ipak treba malo da 'nadođete'?

Potrebno je neko vrijeme za oporavak, i emotivno i fizički, naravno. Ali nema toga što dobar, kvalitetan san neće riješiti. Jako pazim da si osiguram dovoljno vremena za odmor.

Jedna ste od najobožavanijih pjevačica. Koliko vam znači to što ste toliko voljeni? Kakav je uopće osjećaj biti skoro tri desetljeća među vodećim imenima na domaćoj i regionalnoj sceni?

Puno sam puta naglasila koliko mi je to važno, u ovom poslu nema ništa ljepše od razmjene ljubavi između publike i izvođača, a još kad to traje toliko koliko traje, osjećaj je nenadmašan. Trudim se ne uzimati ništa zdravo za gotovo i u mislima se uvijek vraćati na početke svoje karijere, kad mi je nešto takvo bilo neuhvatljiv san, i stalno biti zahvalna na prilici koja mi je dana.

Publika nekada nije svjesna da pred njom stoji izvođač ili izvođačica i možda u tom trenutku suvereno vlada binom, ali se nosi i s nekim oblikom boli. Koliko puta ste održali koncert, a da ste bili umorni, bolesni, iscrpljeni?

Ako vam kažem da sam u svojoj karijeri, a održala sam bezbroj koncerata, otkazala samo jedan, mislim da sam dovoljno rekla. Bila je riječ o višoj sili, ali ja sam svejedno proplakala cijelu noć. Nikakav umor, nikakva bol i nikakva iscrpljenost meni nisu dovoljno dobar razlog za otkazivanje koncerta, a znalo je biti zaista teških trenutaka.

Što je to u spoju Vjekoslave i Tončija Huljića i vas da je krajnji rezultat vašeg rada uvijek tako sjajan?

Kao i u svakoj dugoj vezi, ključno je međusobno povjerenje. A sigurno i ono nešto što se ne može lako riječima uloviti, neka kemija, sličan glazbeni senzibilitet.

Što je tijekom 27 godina najluđe, a što najemotivnije što je za vas napravila vaša publika?

Vaše pitanje ujedno sadržava odgovor... već mi je dovoljno 'luda' sama činjenica da su uz mene punih 27 godina, a emocije koje me preplave kada u publici ugledam tri generacije obožavatelja moje glazbe teško se daju opisati.

Jeste li zadovoljni time kako prolazi vaš novi, akustični album 'Minut srca mog'? Koliko su ljudi željni tih starijih, sentimentalnih pjesama, emocija?

Prezadovoljna sam, publika ga je divno prihvatila, a sudeći po reakcijama, ljudi su željni prave, tople, neprikrivene emocije… sretna sam što smo neke pjesme predstavili u novom svjetlu, ali i što smo uspjeli nekim meni važnim pjesmama, koje su ostale u sjeni velikih hitova, udahnuti novi život.

Koliko je emotivan proces bio raditi na njemu, jer snimali ste ga dugo?

Mjesecima... Zatvorena u studiju…što bi se reklo, 'ni sunca ni mjeseca', ali isplatilo se. Trebalo je odabrati tih 19 pjesama i taj je dio možda bio i najemotivniji - kako odlučiti kad mi je gotovo svaka od njih obilježila dio života, karijere. Nakon što sam prelomila taj najteži dio i odabrala pjesme, sve je nekako išlo lakše.

U svakom razgovoru pitaju vas za ljubav, udaju, djecu. Kako se nosite s takvom medijskom pažnjom i uvijek istim pitanjima? Smeta li vam to?

Kad si loše volje, smeta ti sve, a kad si dobre volje, ne smeta ništa. Mislim da nisam iznimka po tom pitanju, ali načelno nemam neki prevelik problem s tim. Posao medija je da postavljaju ona pitanja na koja njihove čitatelje ili gledatelje zanima odgovor, a moje je da na takvo pitanje odgovorim ili ne. Ono što mi je znalo zasmetati je medijski naslov, a da me nitko ništa nije pitao ili tražio komentar, iako sam s vremenom navikla i na to.

Je li pametnije skrivati ljubavni život kada ste javna osoba ili je bolje dati 'komad kolača' javnosti koja očito misli da joj to pripada?

Ne znam što je pametnije. Svaki čovjek, bio javna osoba ili ne, sam bira koliko će svoje intime podijeliti s drugima. Neki ljudi svoju intimu otvoreno izlažu, drugi je ljubomorno čuvaju, manje je važno koji smo tip osobe, važno je samo da se u tome osjećamo ugodno. Interes publike za svoj privatni život i razumijem i cijenim, ali da bih im dala najbolje od sebe - moram ostati vjerna sebi, što za mene znači imati taj jedan dio intime koji ne dijelim javno. Sigurna sam da moja publika za to ima razumijevanja, ipak je to najbolja publika na svijetu.

Kada šećete ulicom, primjećujete li znatiželjne poglede i odgovara li vam to ili stvara neugodu?

Znam primijetiti, ne mogu reći ni da mi odgovara, ni da mi smeta. To je jednostavno tako i ja sam to prihvatila kao sastavni dio svog života. Teško bi se bilo, barem ovako dug period, baviti ovim poslom, a da ti nešto slično stvara neugodu.

Znamo da pratite trendove, uvijek ste skockani. Laska li vam kad vas nazivaju jednom od najbolje odjevenih Hrvatica?

Moda kao takva za mene je veselje, igra... nisam od onih koji slijepo prate trendove, ali nije da bježim od njih, dapače. Laska mi, moram priznati, jer je odijevanje svojevrsno kreativno izražavanje, ali i način komunikacije s vanjskim svijetom, i ja se trudim i u tom segmentu života, za koji će neki možda reći da je manje važan, biti autentična i svoja. Od trendova mi je ipak važniji stil.

U čemu se najudobnije osjećate?

Traperice, tenisice, džemper, baloner, kožna jakna, to bi možda ukratko bila moja 'formula za udobnost'.

Bez kojih pet komada ne može zamisliti svoju garderobu i zašto?

Rekla bih da sam dio nabrojala u prethodnom pitanju, ali bih ipak, s obzirom na prirodu mog posla, uz traperice, tenisice i kožnu jaknu, koje su moja dnevna uniforma, uvrstila večernju haljinu i dobre štikle.

Koje dizajnere volite?

Od domaćih bih dizajnera svakako izdvojila eNVy room i Klisab, s kojima često surađujem, a ako govorimo o stranim dizajnerima, onda su to Norma Kamali, Magda Butrym, Khaite, Ganni, Rotate, Sacai... svako toliko otkrijem nekog novog, pa se lista samo nadograđuje.

Što vam je važno kod biranja odjeće?

Važno mi je da se uklapa u moj stil, da se u onom što sam odjenula osjećam kao – ja. Ako govorimo o tkaninama, volim prirodne materijale, a sklonija sam monokromatici negoli šarenilu.

Cipele ili torbice, što više volite i zašto?

Nakon što toliko puta u štiklama od 12 centimetara održite dvosatni koncert, a da poslije možete normalno funkcionirati, počnete itekako cijeniti kvalitetnu cipelu, tako da… Premda sam slaba i na torbice, možda ipak cipele.