Zbog specifičnosti vokala i karizme publika se u nju zaljubi na prvo slušanje. Lucija Ćustić, umjetničkog imena Luce, prije nekoliko godina pojavila se u showu 'Hrvatska traži zvijezdu', a oduvijek je znala da svoj snažan glas mora pustiti i izvan vlastitog stana. Promišljeno i kreativno upravlja svojom karijerom i ne predstavlja samo primjer jedne od najboljih domaćih kantautorica, već i zrelu glazbenicu za koju će se u budućnosti još itekako čuti. Diplomirana agronomkinja trenutno se sprema za predstavljanje debitantskog albuma te veliku solističku promociju u novouređenoj Tvornici kulture 19. listopada.

Spremate se za Tvornicu i svoj najveći solo koncert te promociju albuma. Tko je sve sudjelovao u stvaranju tog albuma i kako je došlo do suradnji?

Do suradnji je dolazilo vrlo spontano, kroz prijateljstva i poznanstva. Neke pjesme autorski potpisujem ja, a neke su napisane uz pomoć glazbenih kolega (Matej Milošev, Miroslav Gugić, Vinko Ergotić). Neke pjesme je aranžirao i producirao Mark Mrakovčić, a neke Srđan Sekulović Skansi. Album je većinom odsviran uživo u studiju, a na njemu su svirali Filip Pavić, Dominik Žagmešter Žuga, Marino Vinja, Daniel Kadijević, Matej Milošev i Dean Melki. Mozak cijele operacije je moja manadžerica Ema Gušavac te nas sve koordinira i spaja, a spomenula bih svakako ovdje i dizajnera Mladena Udovičića jer je svojim individualnim i analitičkim pristupom zaslužan za divan, vrlo osobni cover albuma za koji mislim da na pravi način vizualno uvodi slušatelja u priču koju će čuti.

Što želite da iz vaših pjesama publika nauči o vama?

To prepuštam njima da odluče. Svatko doživljava pjesme na svoj način i ne bih rekla da je moja glazba tu da ikoga uči nečemu o meni, prije da se eventualno pronađe u nekoj mojoj priči ili poistovjeti s njom.

Koju pjesmu izvodite s najvećim užitkom? Može li kantautor uopće napraviti takav izbor?

Teško je odgovoriti na ovo pitanje. To je kao da roditelje pitate koje im je dijete najdraže. Činjenica je da je nove pjesme nekad veći gušt izvoditi uživo nego neku koju sam pjevala već puno puta, ali ima čari i u nekoj staroj pjesmi koju dulje vrijeme nisam izvodila. Naravno, sve ovisi i o raspoloženju tog dana i o reakciji publike, ipak je publika važan faktor u tim situacijama.

Što vam je najvažnije na koncertu?

Budući da moj mozak radi 800 na sat i sve primjećuje, bitno mi je ostati fokusirana, što je nekad pravi izazov kad su u pitanju svirke i gostovanja gdje je publika u prolazu i stalno se nešto mijenja i miče ispred mene. Osim toga, jako je bitno da se svi osjećamo ugodno i uživamo, da energija kruži od nas na pozornici prema publici i obrnuto, a naravno i ništa bez ugrijanih, zdravih glasnica te uigranog benda iza mene.

Da možete odabrati bilo kojeg domaćeg ili stranog glazbenika, za koga biste poželjeli da vama bude predgrupa?

Sigurno mi ne bi bili predgrupa nego zvijezde večeri, ali ako smijem maštati, jako bih voljela da mogu zapjevati s Paolom Nutinijem, Glenom Hansardom ili Mattom Corbyjem. Iznimno cijenim sva tri izvođača i pronalazim se u njihovim pjesmama. Od domaćih sam već ispunila te želje, imala sam ogromnu sreću i bila u prilici da dijelim pozornicu s Josipom Lisac i Oliverom Dragojevićem.

Trebali ste se baviti vinarstvom. Kako je uopće počela vaša kantautorska karijera?

Slučajno. Glazba se oduvijek šuljala uz mene, u nekim periodima života glasnije, u nekim periodima tiše. Bilo je tu srednjoškolskih bendova, fakultetske mješovite klape, faza bez pjevanja, a onda sam upisala Rock akademiju, smjer pjevanje, i paralelno s tim počela pjevati back vokale dugogodišnjoj prijateljici, također kantautorici Ireni Žilić. Sjećam se kako mi je govorila da ne mogu i ne smijem biti samo back vokal, nego da se moram pokrenuti i ozbiljnije angažirati oko svog pjevanja. Ostalo mi je to u glavi i počela sam intenzivno razmišljati o svemu tome, ali nisam znala odakle krenuti. Onda se malo 'svemir' ugurao u priču i poslao mi današnju menadžericu Emu Gušavac u život, preko sestre Maje koja je osobni trener. Emi su se svidjele moje info snimke i šest mjeseci kasnije službeno sam objavila svoj prvi singl 'Možda mi'.

Mislite li da bi mladi glazbenici trebali biti potpuno posvećeni tom pozivu da bi postigli uspjeh?

Mislim da svatko tko se potpuno posveti svom pozivu ostvaruje uspjeh prije ili kasnije, a godine su tu manje bitne. Uz rad, potreban je naravno talent te vjera u sebe, ali i doza sreće i urođenog entuzijazma, kao i optimizma koji drži u 'klimavim' fazama i gura naprijed. Pored toga je vrlo bitno okružiti se ljudima i suradnicima kojima vjeruješ i s kojima stvaraš, rasteš i gledaš u istom, a ne različitom smjeru.

Na koje izazove danas nailaze novi izvođači poput vas, oni koji traže svoje mjesto pod suncem?

Najčešće su to izazovi financijske prirode, recimo kako snimiti album za koji imaš super materijal, ali nemaš financijske mogućnosti za realizaciju. Rijetko kad netko želi investirati u njih jer je to diskografima danas vrlo riskantno. Izazov je i naći način na koji postati i ostati primijećen u toj masi novih i starih imena na sceni. Mala smo zemlja s jako puno glazbenika, a svi imamo nešto reći, zato mislim da je iznimno važno stvarati neki svoj, specifičan put i ne odustajati pred preprekama.

Sudeći po Instagramu ili kad vas se gleda na televiziji, djelujete kao iznimno vesela osoba, a poznati ste po melankoličnim pjesmama. Kako to i koliko se vaše raspoloženje odražava na stvaralaštvo?

Glazbu sam oduvijek više slušala i doživljavala u nekim manje sretnim fazama života. Vjerojatno je to mazohist u meni koji se, kad je melankoličan, ide dodatno 'zakucati' glazbom tog tipa. Takvu glazbu većinom slušam, a uostalom i stvaram, jer mi je ona na neki način filtar kroz koji izlaze određene emocije, uspomene ili situacije koje se kuhaju u meni neki period. Kad sam sretna, okružena sam ljudima i nemam toliku potrebu za glazbom, odnosno tada slušam neke lakše, vedrije, emotivno manje zahtjevne pjesme i izvođače.

Kako se nosite s kritikama i nailazite li na loše komentare?

Loših komentara će uvijek biti, a ni meni kao slušatelju ne odgovara svaki bend ili izvođač i to je normalno. Bitna je razlika u tome je li kritika konstruktivna ili je riječ o nekim anonimcima po društvenim mrežama koji ostavljaju nesuvisle uvrede i komentare. Konstruktivnu kritiku ću uvijek poslušati i cijeniti, a na uvrede se ne osvrćem.

Na kakvoj glazbi ste odrasli?

Bilo je tu svakakvih žanrova, od bluesa, motowna, popa i alter rocka, do indie folka, koji i danas najradije i najčešće slušam.

Što još radite osim glazbe? Kakvi su vaši afiniteti, što vas veseli?

Po prirodi sam vrlo znatiželjna, pa volim istraživati nova mjesta, glazbu, filmove i druženja s ljudima. Jedna sam od onih koji upijaju tuđe energije i proživljavaju tuđa stanja, što je nekad vrlo zamorno, ali i zanimljivo, jer uvijek otkriješ nešto novo o drugima, ali i sebi.