Već svojom prvom filmskom ulogom 1980. godine u kultnom 'Petrijinom vencu' Srđana Karanovića došla je na sam vrh jugoslavenske kinematografije i osvojila najznačajniju glumačku nagradu nekadašnje države. Pet godina nakon toga oduševila je ulogom u filmu 'Otac na službenom putu', koji je osvojio Zlatnu palmu u Cannesu. Do danas je ostvarila brojne zapažene i nagrađivane filmske i kazališne uloge te je prije nekoliko godina odlučila započeti redateljsku karijeru.

Mirjana Karanović oduvijek je bila odvažna žena sa stavom i vlastitom životnom filozofijom, od koje ne odstupa. Te joj osobine daju poseban šarm i karizmu, koje malo koji umjetnik posjeduje. S legendom glumišta razgovarali smo u foajeu hotela u kojem je odsjela. Bila je vrlo otvorena i iskrena, kao i u svojim dosadašnjim medijskim istupima. U trenucima u kojima smo govorili o njezinu redateljskom prvijencu zasuzile bi joj oči, a nasmijala se na repliku svoje prve filmske uloge te na još poneke teme.

Povod vašeg dolaska u Hrvatsku je Međunarodna konferencija o ženama u filmskoj industriji. Mnoge su glumice u posljednje vrijeme progovorile o spolnoj nejednakosti, zlostavljanjima i drugim nepravdama. Kakva su vaša iskustva?

U ovom trenutku sadašnjosti, kao u nekim trenucima prošlosti, ali i u trenucima budućnosti, te ideje o rodnim ulogama mijenjat će se sa svim ostalim promjenama koje nas očekuju. Ovo je jedna od najvidljivijih promjena u međuljudskim odnosima. Kad je riječ o postavkama toga kako funkcioniraju žene i muškarci u društvu, znamo da ne postoje samo muškarci i samo žene, postoje i mnoge transrodne osobe i razne kombinacije onoga što u prošlosti nije bilo prepoznato ni medicinski, ni znanstveno, a pogotovo nije bilo prepoznato u ljudskim odnosima. Tako se danas mnoge stvari otvaraju. Ovo je i dalje svijet u kojem su prisutne brojne predrasude i ono što je neka naslijeđena duhovna genetika, a tu mislim na način na koji vidimo sebe i ulogu u društvu, što ne potječe samo od naših roditelja. To potječe generacijama unazad. Svaka generacija u nekoj obitelji ili donese nešto novo ili nastavi onako kako su ih roditelji učili da treba biti. To je neki put dobro, pogotovo ako su roditelji skloni otvoriti i sebe i svoje iskustvo djeci, ali neki put nije dobro jer postoji rigidnost što djeci koja su drukčija na bilo koji način ne daje prostor da prihvate sebe i stalno se od takvih osoba koje su drukčije traži da se mijenjaju, prilagođavaju. Ono što se događa u filmskoj industriji dio je tog procesa otkrivanja kako da funkcioniramo zajedno zato što se stara, patrijarhalna pravila ruše i često ne znamo što su nova pravila. Ide se iz krajnosti u krajnost. Zapravo mi se neki put čini da je muško-ženska ili muško-muška komunikacija i uopće kad je seksualnost u pitanju - na jednoj strani sputana, a na drugoj strani traži se da bude posve kontrolirana. Ono što se događa sa ženama to je da pokušavaju i usuđuju se koraknuti ondje gdje to do sada ili nije bilo dopušteno ili se nisu usuđivale biti. To je i moj slučaj. Meni nitko nikad nije zabranjivao da se bavim filmom i da budem redatelj, ali sam smatrala da to ne znam i da to ne mogu te da su redatelji - redatelji, a ja sam samo glumica. Ta ideja da bih se mogla izraziti i na neki drugi način osim da odigram neku veliku ulogu je novost. Ono što primjećujem to je da ženskih priča ima više nego ranije.

Općenito je u današnje vrijeme ta etiketa 'ženskoga' postala popularna. Popularno je tematizirati rod, pisati žensko pismo, ali i isticati to u svim žanrovima. Kako biste ocijenili položaj žena u društvu?

Ne kažem da postoji neko žensko razmišljanje u smislu da žene ne mogu razmišljati kao muškarci, ali meni je zanimljivo vidjeti kako netko razmišlja o nečemu o čemu ja razmišljam. Za nas žene je korisno da znamo što se zapravo krije iza tih manifestacija muškosti i da se o tome možda otvorenije komunicira. Kad sam ja počinjala kao glumica, bilo je nezamislivo to da žena bude kamerman, direktor fotografije. Kad sam počinjala s karijerom, kamere su bile toliko glomazne i teške da ih žena fizički nije mogla nositi. Danas je tehnologija pomogla ženama da budu direktori fotografija. U posljednjih nekoliko godina radila sam sa sjajnim direktoricama fotografije i s mnogo redateljica. To je na određeni način i meni dalo ohrabrenje jer su sve uspijevale, njihov autoritet bio je poseban.

Dotakli ste se svojih početaka. Lik Petrije u filmu 'Petrijin venac' bila je ozbiljna uloga za mladu glumicu. Kako danas gledate na nju, čega se sjećate s vašeg prvog snimanja?

Tada sam bila toliko mlada i neiskusna da nisam imala pojma ni o čemu. Bila sam fascinirana time što igram s Pavlom Vuisićem i Markom Nikolićem, što se neka ekipa brine o meni, što živim u hotelu, što svakog dana jedem u nekom restoranu. To je za mene bila posve nova stvar jer nisam tako živjela. Bilo je vrlo zabavno na snimanju, a za mene je sve to bilo novo i ništa mi nije bilo teško, sve sam odrađivala s lakoćom. Prije nekoliko mjeseci u Kinoteci u Beogradu, u kojoj je restauriran taj film, napravljena je digitalna kopija i otišla sam ga pogledati. Mislila sam - ostat ću ga pogledati, ali samo pet minuta, jer što to imam gledati kad znam taj film. Međutim, pogledala sam ga cijelog i tada sam vidjela zašto je to kultni film. Nisam ništa glumila, bilo je to krajnje autentično i zato nije ni čudo da mi je trebalo toliko dugo da uvjerim ljude da sam glumica. Stvarno sam djelovala kao talentirani naturščik koji je možda za tu ulogu, ali koji ništa drugo ne bi mogao odigrati.

Mnogi pamte legendarnu rečenicu iz tog filma: 'Sve što sam imala, to sam želela, sve što sam želela, to sam i imala'. Kako vama ona zvuči danas?

Za mene je rečenica koju pamtim 'Ću se popravim, Dobrivoje'! (smijeh) Meni je taj lik bio zanimljiv jer sam gradsko dijete. Mislim, išla sam kod babe na selo i znala sam kako je tamo, a kod Petrije sam vidjela istinsku mudrost. Nešto što je izlazilo iz nje i za što sam osjećala da bi i meni bilo korisno. Optimizam te žene, koja je proživjela toliko mučnih godina u životu i suočila se sa stvarno ponižavajućim događajima, moćan je. Mogao bi čovjek pomisliti da je nakon takvih situacija poražen i samo želi da se preda, prepusti. Međutim, ona nije takva. Nije postala pesimist, pala u depresiju. Pomislila sam da bih voljela biti takva.

Jeste li nakon te uloge takvi i postali?

Jesam! Iako, sve uloge koje igraš nekako te obilježe.

Sve vaše su uvijek bile uloge jakih žena.

Da, zato ti likovi nekako podsjete da biste to mogli biti vi. Rođena sam u drugom vremenu, imam drukčiji život, ali negdje u dubini svega, ako eliminiramo neke konkretne događaje u našem životu te vidimo kako netko razmišlja i kako se ponaša, ponekad shvatimo da bismo i sami htjeli biti ta neka osoba koju igramo.

Više puta spomenuli ste svoj redateljski prvijenac. Prošle su dvije godine od filma 'Dobra žena'. Odabrali ste temu suočavanja s prošlošću i ratnim zločinima. Zašto vas je ta tema zainteresirala? Jeste li zadovoljni time kako je taj film prošao kod publike i kod kritike?

Dobili smo zaista puno nagrada, ali baš me briga za nagrade u inozemstvu. Voljela bih da taj film ljudi vide ovdje, u cijeloj regiji. Kina nisu baš dobro mjesto za autorske filmove i voljela bih da televizija bude medij koji može prezentirati ono što sam oduvijek htjela. Dugo sam razmišljala o toj priči. Još od trenutka u kojem sam na televiziji vidjela snimku koju su napravili pripadnici jedinice Škorpioni snimajući ubojstva muslimanskih civila u blizini Srebrenice. Za mene je taj dokument toliko bio potresan i ostavio je toliko traga na meni. Prvo sam razmišljala o tome kako se osjećaju majke ili sestre ili supruge tih ljudi, a onda sam pomislila kako li se tek osjećaju žene tih ubojica i što one vide kad vide svog muža kako ubija. Za majku žrtve ti je jasno što se u njoj događa u tom trenutku, ali ovo je nešto za što nisam odmah mogla dati odgovor. Pomislila sam kako bi bilo dobro da se snimi film u kojem će se zapravo govoriti o ženi koja saznaje da je njezin muž ubojica. Taj neki njen divan muž s kojim dugo živi u braku, ima djecu... Onda sam shvatila da se to nikad neće dogoditi i da nitko nikad neće snimiti film o tome i pomislila sam zašto to ja ne bih napisala? Nisam ni znala što i kako, samo sam u jednom trenutku vraćajući se iz Karlovyh Vary u kombiju na putu do aerodroma sa suputnicima koji su razgovarali svatko na svom jeziku, koje nisam razumjela, iz torbe izvadila neke papire i počela pisati. Kad sam došla kući, nastavila sam pisati i tražila nekog tko će od scenarista to podržati. Nisam ni znala ljude jer uglavnom redatelji pišu scenarije. A onda sam upoznala Stevana Filipovića, s kojim sam počela razgovarati i krenuli smo skupa raditi. Na kraju sam shvatila da to želim napraviti na svoj način i da ću režirati sama jer sam znala da ako to netko drugi bude radio, neću se slagati s time i bit će neugodnih situacija.

Izjavili ste 'Postoje filmovi koje sam radila i koje nisam nikad gledala, nemam neku želju da ih gledam'. Kako to? To često glumci znaju izjaviti - da se ne mogu gledati.

Znate zašto? Kad gledamo filmove, prvo ne gledamo lik, nego vidimo sebe u nekim izdanjima koja su privatna i potpuno pobrkamo jesmo li to mi ili je to lik. Meni je jasno kad mi kolega kaže: 'Jao, vidi me, kakav sam, grozno je', a ja mu kažem: 'To nisi ti, to je lik.' Zadnji film koji sam radila, 'Rekvijem za gospođu J', lik je žene koja je izgubljena, prazna, u depresiji, kojoj je suprug umro i ona se želi ubiti. Kad sam se gledala u toj ulozi, bilo je to strašno, neizdržljivo, da sam morala izaći. Bilo mi je grozno i pitala sam se je li moguće da sam to ja. Trebalo mi je neko vrijeme da prihvatim da je to uloga, da to nisam ja, ali kako god okreneš, ti u tom liku ipak vidiš sebe. Zamislite da živite svoj život, posve neopterećeni bilo čime i promatrate se kroz špijunku ili ključanicu. Osjećali biste se potpuno razotkriveno, razgolićeno. Tako sam ja promatrajući tu ulogu pomislila: 'Jesam li to ja, tako stara i prazna?'

Baš vas gledam i moram primijetiti da se na vama uopće ne vide godine. U čemu je tajna vaše mladolikosti? Geni, zdrav život?

Trudim se! Nije baš da ne starim, ali ne propadam tako brzo. (smijeh) To je stvar genetike, ali čovjek se naravno treba paziti. Već trideset godina ne jedem meso, petnaest godina ne pušim i ne pijem. Vježbam tri puta tjedno, puno se krećem. Osim toga, i sada, u ovim godinama, otkrivam neke nove stvari kojima bih se mogla baviti. Ne zapuštam mozak.

Puno radite s mladima, predajte glumu. Koliko vas to čini mladom?

Vjerojatno! Toliko puta me nerviraju jer su toliko nestrpljivi i olako shvaćaju neke stvari, jer se po njima 'ne treba toliko truditi i raditi', a s druge strane postavljaju mi neke izazove. Ne možeš se postaviti kao autoritet, a da to ne opravdaš.

Što uvijek savjetujete mladim generacijama?

Ma dajem im milijun savjeta, kao neka majka sam im. (smijeh) Zaista je gomila stvari koje im kažem jer ih želim zaštititi. U školi, odnosno na studiju u godinama su u kojima im se svašta događa, to je naprosto ludnica u njihovim glavama i ne znaju ni gdje se nalaze. Onda često pomislim čuju li oni mene uopće i razumiju li što im govorim. Ali poslije nekog vremena, kad me nazovu i traže nešto, pitaju za savjet, vidim da su me čuli i da imaju povjerenja, da sam ostavila neki dobar trag u njima. Kad vidim da imaju inicijativu, što mi je uvijek bilo važno, razveselim se. Jer danas je takvo vrijeme da trebaju reagirati. Nekad su studenti završavali fakultete i odmah su dobivali posao. Ne samo nakon umjetničkih fakulteta, nego svugdje. A ovo je vrijeme u kojem zapravo sjedite, čekate i očekujete da će se nešto samo po sebi dogoditi, a to je zabluda, od toga nema ništa. Zato je užasno važno imati inicijativu, smišljaš nešto, udruživati se s drugima, nalaziti prostor, novac, konkurirati, odlaziti na kastinge. Danas ima dosta mogućnosti i projekata. Snimaju se brojne televizijske serije...

Do sada ste bez suzdržavanja isticali svoje stavove i niste se bojali izreći ih. Je li vas to nekad koštalo u životu?

Naravno da jest! Sve vas uvijek košta, samo je pitanje što želite kupiti, platiti. Možete kupiti nešto jeftino na placu, ali za nešto što je kvalitetnije morate debelo platiti. To vam je kao, recimo, haljina Alexandera McQueena. E tako je i ovo. Neki stavovi vas skupo koštaju, ali mislim da to vrijedi. Nije lako, ali to sam ja, tako ja živim. Živim u skladu sa sobom. Tako je najbolje. Neki put poželim da sam drukčija, ali zapravo shvatim da je to nemoguće.

Mnogi glumci su 'prisiljeni' snimati reklame, postaju voditelji. Kako vi gledate na to?

Mislim da nitko ni na što nije prisiljen, nego da je to stvar izbora. Glumci, kao i svi ljudi, trebaju živjeti od nečega. To od čega i kako će živjeti ipak je svačiji izbor.

Danas ste uzor mnogim mladim naraštajima, i kao glumica i kao veliki humanist. Tko je vaš uzor, kome se divite?

Nemam neku određenu osobu. Učila sam i upijala od svih koji su me se dotakli u tom nekom duhovnom smislu, bilo da su bili suradnici, redatelji, partneri, glumci, glumice ili likovi koje sam imala. Postojale su neke glumice koje su, kad sam ja bila mala, bile čudesne. Recimo, Mira Stupica i Mira Banjac bile su unikatnog talenta, pogotovo Mira Banjac, čiji izgled nikad nije bio glamurozan, isto kao i moj. Nisam glamurozna glumica. U vrijeme u kojem sam rasla Gina Lollobrigida, Brigitte Bardot i Sofia Loren bile su kao boginje. I u jugoslavenskoj kinematografiji bilo je predivnih žena, a ja nikad nisam zamišljala da bih mogla biti jedna od njih.

Zašto niste? Zašto ste tako skromni?

Zato što sam se vidjela u kazalištu. Znači, vidjela sam se na scenama, ne na filmu. Sve je ispalo drukčije od onog što sam zamišljala. O svemu sam pogrešno razmišljala. (smijeh) Kad sam upisala Akademiju dramskih umjetnosti, nisam sanjala da ću jednog dana biti na naslovnicama časopisa. Za mene je to naprosto bilo nemoguće.

Stignete li danas pogledati filmove, otići u kazalište?

Stignem, ali ne baš previše. Pogledam samo ono što mi, kako se kaže, dođe pod ruku. Ima dosta gostovanja, a postoji i internet na kojem se sve može proučiti i saznati.

Kad smo kod interneta, dosta ste aktivni na Instagramu.

Zanimljivo mi je to - objavljuju se neke fotografije koje su mi kao razglednice. Pratim ondje moje bivše studente, gledam što rade, gdje su, kao i neke ljude koji su se preselili i ne žive više u Srbiji. Tko zna bih li ikad znala što se dogodilo s tim ljudima da nema društvenih mreža. Ovako sam u tijeku, vidim njihove dnevne sobe i onda su mi nekako bliže. (smijeh)

Kako se odmarate, što vas opušta?

Gledam televiziju. Toliko se rijetko odmaram da samo dođem kući i gledam neku seriju da mi se mozak isključi. Recimo, knjige čitam samo na odmoru, kad imam vremena i koncentracije. Sad imam mnogo manje vremena nego što sam ga imala kad sam bila 20 godina mlađa. Stalno nekamo idem, i doslovno i figurativno. To stalno kretanje troši me, ali i obnavlja.

Što vam nedostaje iz nekadašnjih vremena? Mnogi umjetnici vaše generacije kažu da su to bila neka sretnija i zdravija, kvalitetnija vremena.

Ne znam je li to pitanje vremena ili toga što sam bila mlađa. Nedostaje mi ta bezbrižnost koju sam tada imala. Sad kad čitam, vidim da osamdesete nisu bile idealne, ali ja sam nekako bila opuštenija, mirnija. Imala sam dvadesetak godina, neki novi svijet tada se otvarao za mene i bila sam uvjerena da će život biti bajka. (smijeh) To mi nedostaje, da budemo bezbrižni i bez strahova.

Koji su to vaši strahovi?

Nije to nešto što mi stalno visi nad glavom, no danas su ljudi toliko izbezumljeni. Vidim to gotovo svakodnevno i ne znam zašto postoji potreba da se netko mrzi. Tako su ružne te rečenice koje se izgovaraju na društvenim mrežama, na forumima, i to ne čitam, ali nekako stignu do mene. Katkad pomislim hoću li jednog dana hodati ulicom i hoće li me odjednom netko mlatnuti u glavu jer me prepoznaje i misli da sam izdajnik i neprijatelj. Uopće ne znamo što će biti s nama ovdje. Mislim da svijet, odnosno moćne državne sile, još uvijek drže oko nad nama, motre nas. Ali ako jednog dana budu počeli baviti se svojim problemima, koji će možda postati veliki, onda ćemo mi mali, beznačajni, zapravo biti prepušteni sami sebi. Bojim se da to može značiti - ajde, neka svatko radi što hoće. Više puta pomislim da je dobro to što imam toliko godina, da sam prošla svoje, jer više nemam straha od budućnosti. Što je - tu je. Nisam više mlada da mogu počinjati život. Imam to što imam i sad to mogu nastaviti ili probati nastaviti - složiti sloj iskustva i kvalitete na sve to.

Gdje su nestale ljubav i te neke iskonske ljudske vrijednosti? Gdje i kad su se izgubile?

Meni se čini da su tu, ali negdje smo ih ćušnuli. Shvatila sam da mnogo stvari podrazumijevamo i kad su prijatelji u pitanju, ali i obitelj, partneri. Mislimo si - to je tu, što se sad više imam truditi. A možda neke stvari treba izgovoriti, bez obzira što moji bližnji znaju da ih volim. Neki put treba im reći: 'Jako sam sretan/sretna što si u mom životu.' Te su riječi jako važne i moćne. Širiti veliku ljubav za neke je druge ljude - misionare, duhovnjake - ali mi, obični ljudi trebamo pokazivati ljubav prema ljudima koji su u našoj okolini, a onda će se to dalje samo nekako širiti. Tako je malo prilika, šansi, a puno je više razloga za bijes, tugu, ljutnju umjesto za sreću. Rijetke trenutke radosti ne treba pustiti niz vjetar da odu i da ih ne zadržimo, ne primijetimo. Pitanje je i tko što očekuje. Netko ima velika očekivanja, recimo čeka veliku ljubav, gotovo holivudsku scenu, ali kroz život naučiš da je možda neka mala gesta veća nego čitav holivudski film.