Osamdesetih godina 'Bolji život' bio je ultimativni hit kad je riječ o serijama, a obitelj Popadić prisutna u domovima mnogih. Iako se prestala emitirati 1991. godine, i danas ima kultni status. Otac obitelji bio je preminuli glumac Marko Nikolić, a njegovu suprugu Emiliju igrala je Svetlana Bojković. Dokazala se tijekom godina uspješne karijere u kazalištu, na filmu i televiziji. Od osnovne škole bavila se glumom, što ju je, kaže, vuklo od djetinjstva.

Sve je počelo 1967. godine filmom 'Jednog dana, moj Jamele', a desetljeće kasnije utjelovila je lik Mike u socijalnoj drami 'Pas koji je voleo vozove'. Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina, osim u 'Boljem životu', glumila je u popularnim serijama 'Srećni ljudi' i 'Porodično blago'. Iza nje su brojne nagrade i priznanja. Pet godina živjela je u Helsinkiju, a onda se vratila u rodni Beograd i ponovo stala na daske koje život znače. S predstavom 'Ženski razgovori' među ostalim je gostovala u Rovinju. Sa Svetlanom Bojković razgovarali smo telefonski u kasnim večernjim satima. Strpljiva i dobro raspoložena dama ugodnog glasa s puno emocija govori o boravku u Hrvatskoj. Prošle godine gostovala je u našoj zemlji i s Nušićevom 'Gospođom ministarkom'.

'Lani u studenome gostovali smo u Zagrebu i u Hrvatskom kulturnom domu u Rijeci. Dvorane su bile pune, a publika je lijepo prihvatila predstavu 'Gospođa ministarka'. Divno se osjećam u Rovinju. Prošle godine u ovo doba godine bili smo ovdje, tako da sama činjenica da smo ponovo u njemu znači da nam se jako sviđa. To je ugodan grad s finim duhom i opuštenošću. Zadnji put sam bila u Hrvatskoj 2008. godine na ljetovanju u Selcu', ispričala je Bojković na početku razgovora.

Čime se danas, nakon toliko uspjeha u poslu, vodite kada birate uloge? Prema kojim se kriterijima danas odlučujete za sudjelovanje u nekom projektu?

Kriterij je taj da postoji neki izazov, da se razlikuje od stvari koje sam dotad radila. Naprosto se čuvam toga da upadnem u neki klišej. Sve vrijeme sam pazila na to, a tako činim i danas.

Kada usporedite jugoslavensku glumačku scenu i onu danas u zemljama regije, je li se promijenila na bolje ili na gore?

Ne mogu to reći. Kad je riječ o kazalištu, ono se još uvijek bori. Teatar se mora i treba boriti i u njemu ipak mnogo češće možete naići na kvalitetu nego, recimo, na televiziji. Kazalište nije profitabilno i u njemu se ne prekida predstava reklamama, tako da je ono pošteđeno takvih stvari. S druge strane, uvijek je manje para za teatar, ali postoji ta neka žilavost koja traje u krajnjoj liniji već preko dvije tisuće godina, bez obzira na to što ga gleda relativno mali broj ljudi, i uvijek kažem - žilava je to biljka koju nitko nije uspio uništiti. On je čovjekova potreba. Glumačka scena se promijenila, koliko se i sam naš život mijenjao. Ne mislim ni da je bolja ni gora.

Koje su po vama bile najbolje godine za glumište u regiji?

Imamo jako talentirane glumce na ovim prostorima, to uopće nije upitno. No što se tiče najboljih godina, možda mislimo na vrijeme kad se ta profesija više njegovala. Prije dvadeset, dvadeset i pet godina situacija je bila bolja. Sada se mnogo više snima, ali su to dosta površne stvari. Produkcija je ipak mnogo veća kad je riječ o televizijskim snimanjima. Sad su u modi serije u kojima, nažalost, nisu ni potrebne velike glumačke kreacije. Sve se radi brzo i samo se misli na lovu. Tako da danas imate mlade glumce koji su istovremeno angažirani u tri, četiri, a neki i u pet serija. Ono što se danas pokazuje to je da glumci više ne znaju dobro govoriti, što je prije svega njihov osnovni instrument. Međutim, to se nema gdje njegovati niti se na to obraća pažnja. To neko ozbiljnije vrijeme glumišta je, nažalost, davno za nama.

Kad ste spomenuli serije, često se repriziraju one u kojima ste igrali.

Stigle su nove generacije koje ih gledaju, a i ovi stariji vole ih vidjeti. Nekada je televizijski program bio jako ozbiljan, barem na Televiziji Beograd. Koliko se sjećam, prikazivao se takozvani dramski ponedjeljak i svakog je išla nova drama. Nisu to bili samo domaći autori, već i klasici, moderni pisci, ozbiljno se radilo. Znači, pravile su se višednevne probe, šivali su se kostimi, radila se i scenografija. Međutim, poplavom serija studio se kao takav izgubio. Posljednji put se koristio u 'Boljem životu'. Recimo, stan Popadića bio je sniman u studiju. Ondje je puno lakše raditi jer možete pomicati zidove, prozore, vrata. Radilo se s tri kamere, jest da su bile starinske, ali je kadriranje bilo bogatije, a sad se taj studio vjerojatno koristi za neke glazbene, revijalne stvari. Sve se ostalo snima u raznim unajmljenim objektima, što je puno neudobnije i, ako hoćete, u likovnom smislu skučenije jer ograničava mogućnost snimanja, kadriranja. Dogodi se tu i tamo neka dobra nova serija, ali s obzirom na to koliko se novog snima, mali je to postotak kvalitete. No uzdam se u to da će kvaliteta pobijediti i da će se uspostaviti viši standardi.

Nedavno se špekuliralo da će 'Bolji život' dobiti svoj nastavak. Kakve su šanse da se to dogodi?

Nema nikakve šanse, a ne znam ni što bi se nastavilo. Potpuno su druga vremena, a ni Siniša Pavić, koji je potpisao seriju, pa i mi koji smo glumili u njoj, ne mislimo da bi je trebalo realizirati. Osim toga, 'Bolji život' pripada nekom prošlom vremenu i u tome i jest čar te serije.

Smeta li vam kad vas danas prepoznaju po toj ulozi?

Iskreno, na to sam se već davno navikla. Imam uglavnom samo ugodne doživljaje, nikad se ništa loše nije dogodilo. Nismo zvijezde sa Zapada koje su izolirane velikim novcem pa da se ne kreću gradom, ne idu u trgovinu ili na tržnicu. Igrali smo likove koje je publika zavoljela i onda vas tako prihvaćaju pa zaista ne vidim ništa loše u tome.

Izjavili ste da puno razmišljate o tekstovima na kojima radite. Postoji li neka replika koja vam posebno znači, budi neka sjećanja, poput 'Gospode bože' iz 'Boljeg života'?

(Smijeh) To je baš bilo vezano uz tu ulogu, a kasnije više nisam imala takve rečenice koje su mi, poput spomenute, obilježile neku ulogu. U seriji 'Srećni ludi' igrala sam medicinsku sestru, a koje u svemu što se događa znaju biti 'glavnije', pa je takva bila i moja Antonija te je stalno govorila: 'Ja nisam sestra, ja sam glavna sestra.' Bilo je raznih karakteristika u svakom liku, ali ih se sad ne mogu sjetiti.

Također sam pročitala da je dar koji biste voljeli imati - pisanje. Jeste li probali i to?

Ponekad i vrlo rijetko pišem i to na kraju ispadne dobro. Međutim, nemam tog zanata, to mi oduzima jako puno vremena, malo sam i lijena, pa odustanem. Tako da se ne bih usudila upuštati u to. Osim toga, danas svi pišu, a ja sam ipak perfekcionist i ne bih mogla natjerati sebe da pišem nešto da bi se to negdje i objavilo. Zaista sam daleko od toga.

U braku ste s diplomatom Slavkom Kruljevićem, a to je vaš treći brak, ako se ne varam. Vrijedi li ovog puta ona - treća sreća?

U pravu ste. Bogme itekako, on je moja treća sreća!

Što vam pomaže da se s godinama ne mijenjate jer za vas je, sudeći po fizičkom izgledu, vrijeme stalo?

Kako je stalo, nije stalo! (smijeh) Možda je razlog u tome što sam aktivna, što sam radoznala i što jednostavno ne odustajem, ako hoćete, i od stalnog učenja. Moja potreba i imperativ je da budem pokretna, da se ne prepuštam i ne uljenjujem. Gluma je beskrajno polje koje se nikada ne završava. Mislim da čovjek ode prije nego što je završio i perfektno napravio svoju glumu.

U profesiji ste ostvarili sve što se moglo ostvariti. Što još želite od života?

Želim da mi Bog prije svega da zdravlja, a sve ostalo neka ide kako treba.

Kako izgleda kad se žena zaljubi u zrelim godinama?

To je vrlo moguće i to je vrlo lijepo. Gledajte, imate bezbroj takvih primjera u staračkim domovima, a tome se ne treba smijati. To je nešto što, rekla bih, grije ljudske duše, što je lijepo i životno.

Osim što su vas vole mnoge generacije publike, bili ste miljenica političara, od Tita do ovih današnjih. Kako to da niste završili u politici?

Taman posla! To je nešto što duboko prezirem, naročito u današnje vrijeme.

Mnogi glumci kažu da svojim nasljednicima ne savjetuju da se uhvate glume jer je to kruh sa sedam kora. Jeste li i vi tako govorili svojoj kćerki Katarini?

Nisam joj savjetovala to. Ponekad ponovo kroz njezinu karijeru proživljavam sve. Imala sam sreću da je moja karijera išla glatko. No onda kada imate dijete, nekako svaku njezinu brigu uveličavam u sebi još tri puta. Ponekad pomislim da je nije trebalo podržati na tom putu, ali s druge strane, zašto ne? Ona sad završava režiju i imat će 20. rujna u Ateljeu 212 svoju prvu predstavu kao redateljica. Tako da mi je to novo uzbuđenje i nova trema.

U čemu uživate, osim u poslu, kako se opuštate, što vas raduje?

Volim čitati, ići na more, družiti se. Imam velik krug prijatelja i uvijek je neka dinamika oko mene. Nikad se ne izoliram i nikad mi nije dosadno.

Jesu li to prijatelji iz glumačkog svijeta ili...?

I iz glumačkog, ali velik broj njih nije iz tog svijeta.