Zoran Predin je napunio je 60. godina života, od čega je 40 godina posvetio glazbi. Nakon nešto više od 15 godina ponovo je odlučio vratiti na scenu grupu Lačni Franz, s kojom je počeo i s kojom je snimio 11 studijskih albuma. Posebnu naklonost zagrebačke publike, stečenu još u novovalnim nastupima Lačnog Franza u Lapidariju (onaj iz 1980.) i Kulušić, legenda regionalne scene je zacementirala brojnim drugim konceratima, a novi u Zagrebu je zacrtao za ožujak iduće godine i to u Lisinskom. U grad koji voli stigao je zbog novog albuma kojeg priprema i dogovora s diskografom. Svoj kako je rekao, radni dan, završio je razgovorom, iznimno dobro raspoložen i misaon sa šarmom na koji malo tko ostaje ravnodušan.

Prošlo je više od dvije godine otkako je Lačni Franz ponovo na sceni. Kako to da ste ga vratili u život? Je li to žeđ za rock glazbom, nostalgija?

Dogodilo se to poslije petnaestak godina nagovaranja, susrećući stare fanove, mladu publiku koja je preko svojih roditelja čula za nas, a pitali su se zar je moguće da te legendarne pjesme nikad neće moći čuti uživo. Prije tri godine popustio sam i rekao sam sebi da ću sastaviti bend s mladom ekipom jer ona stara, originalna postava, nije ostala u glazbi. Potražio sam one koji to vole i imao sam sreću što sam našao dečke koji su vrhunski. Moram priznati da hrabre stvarno prati sreća. Našli smo se na prvim probama i znajući da se bend rađa na kotačima, potrpao sam ih u kombi i otišli smo na turneju po Srbiji. Njima je to bilo prvi put, oduševili su se i sad smo već objavili električni i akustični album, prosvirali smo cijelu regiju, bili u Švedskoj, Češkoj, Njemačkoj, planiramo koncerte u Dublinu i Londonu, a iduće godine New York, Toronto, Chicago. Fine se stvari nagovještavaju. Lačni Franz je ponovo mlad. Dva singla smo nekako pripremili za sljedeću sezonu i polako krećemo pristupati novom albumu.

Mlađim generacijama će sigurno zvučati čudno to da ste u osamdesetima prije koncerata morali policiji dostaviti pjesme na uvid. Kako je to izgledalo?

Da, to je bio propis. Najprije smo trebali poslati policiji tekstove da ih pročitaju, a onda daju dozvolu ili pak zabrane. Nama se neke zabranili, neke dopustili, jednostavno su to bila takva vremena.

Što vam prvo padne na pamet kada se uopće spomenu osamdesete?

Svatko idealizira svoju mladost, pa ni ja nisam nikakva iznimka. Odlično smo se proveli. Osamdesete su bile godine najgroznije mode i fantastično dobre glazbe. Postoji jedna rečenica koja kaže: 'Ako se sjećaš osamdesetih, onda nisi bio s nama'.

Kako objašnjavate to vrijeme zlatnih osamdesetih, koje je posljednjih godina ponovo in, jer se revitaliziraju mnogi bendovi iz tadašnjih vremena?

Ponovo se, u nedostatku nekih novih ideja, bude neki dobri stari bendovi. Sad postaje očito da je kvaliteta uvijek moderna, da su dobre pjesme uvijek žive i da u trenutačnoj glazbenoj produkciji i na sceni nedostaje one pozitivne energije koju je imala glazba iz tog vremena. To nije prvi put, jer cijelo vrijeme od osamdesetih do danas te pjesme su prisutne, a izvode ih bendovi, još su uvijek na radiopostajama ili programima gitarista koji ih sviraju na školskim izletima. Vjerojatno mnogima idemo na živce i pokušavaju nas zamijeniti nekim drugim stvarima, ali mi se ne damo i mislim da će tek neki novi Novi val, koji bude bolji od nas, pasti u budući prostor s nekom inventivnošću i snagom koja će dostići i, nadam se, prestići naše pjesme.

Dobar dio tadašnje rock scene bio je na drogama i odlazio jedan po jedan. Kako ste se vi uspjeli othrvati tom načinu života?

Nas je, sad će to dosta čudno zvučati, zapravo alkohol spasio od droge. Nismo bili zainteresirani za to jer smo s pivom u ruci prošišali kroz izvjesne trenutke i uspjeli ostarjeti s dosta neoštećenim unutrašnjim organima.

Koji je sustav bio inspirativniji za jednog pankera, buntovnika, onaj socijalistički ili je to ovaj današnji?

Mislim da ovaj današnji nudi mnogo više izazova. Onaj je bio dosta crno-bijeli, ali danas nema više tog duha ljudima jer su na neki drukčiji način odgojeni. Njima je dosta teže nego što je bilo nama. Ovdje se već u osnovnoj školi ozbiljno razgovara o karijeri te mladi više nemaju vremena biti mladi. Jednostavno se moraju odmah poslije osnovne škole pripremati za život, tako da je u tom pogledu nama bilo puno jednostavnije i lakše. Nadam se da će se i to promijeniti i da će se mladosti vratiti svoje godine. Ali kad će to biti, ne mogu procijeniti.

Kad spominjemo ta prošla vremena, ne mogu, a da vas ne pitam za Margitu Stefanović Magi iz EKV-a. Mnoge ste iznenadili kad ste otkrili da ste bili zaljubljeni u nju. Zašto ste toliko dugo čekali da obznanite to?

Magi je bila izuzetna osoba. Nismo imali nikakvu erotsku vezu iako se to tumačilo na takav način. Mi smo samo bili ludi na isti način, to nas je povezivalo. Imali smo sličnu energiju i ona je jednostavno bila unikat na onoj sceni i kao takva je otišla u legendu.

Jedno od obilježja vašeg glazbenog izričaja je i suradnja s Matijom i Arsenom Dedićem, Damirom Kukuruzovićem te nizom drugih vrsnih glazbenika, pjevača i bendova. Koja je to spona i kakva je suradnja s našim glazbenicima?

To su srodne duše. Tu nacionalnost ne igra nikakvu ulogu. Vjerujem da bismo se mi našli i kad bih bio Vijetnamac, a Kukuruzović Eskim, kad-tad bismo nešto napravili zajedno. Mislim da je regija puna srodnih duša i budući da su se te srodne duše zbog ekonomskih ili još tužnijih razloga raselile po Europi i svijetu, sad se može svirati u svim većim gradovima po cijeloj zapadnoj Europi, čak i u Americi, jer su srodne duše svugdje i preskače se jezična barijera. Tako da sad gajim jezik na kojem pjevam, a nazvao sam ga jugoesperanto, jezik koji ne postoji, ali ga svi razumijemo. Mislim da su te neke nove stvari poput izreke: 'Kad sudbina zatvori jedna vrata, otvori druga', a u tom pogledu ostao sam optimist.

Uskoro gostujete na 19. konferenciji Hrvatske udruge za odnose s javnošću na temu utjecaja digitalnih servisa na rađanje glazbenih zvijezda. Što ćete tamo govoriti?

Pozvali su me na okrugli stol, a na njemu ću pričati o temama i pitanjima koja će mi se postavljati. To će biti o medijskoj komunikaciji i to će biti vrlo zanimljivo budući organiziraju PR-ovci. Baš se radujem tome!

Laska li vam kad vas svrstavaju među trojicu najboljih i najvećih kantautora bivše Jugoslavije?

To mi je drago čuti! Meni je od svih najmilije sjela usporedba da sam rokerski Arsen, da su moji tekstovi na takvom nivou. S druge strane, obaveza je imati takav imidž, a odgovornost moraš nositi, nadgraditi takav nivo, ali to me čini mladim i sretnim. Ako mi to još netko poželi reći, sa zadovoljstvom ću to primiti.

Tko vam se sviđa od novijih izvođača? Jeste li zamijetili nekoga novog?

Saru Renar. Ona je prava stvar. Ali to je zapravo teško pitanje jer je puno simpatičnih bendova, ali moram priznati da ne pratim scenu organizirano. Ono što čujem, načujem i pročitam nešto o njima. Žao mi je što mnogi od njih pjevaju na engleskom mada je engleski jezik izvorni jezik bluesa i rock'n'rolla, a nedostaju mi tekstovi na materinjem jeziku jer imaju nešto originalnije, da tako kažem. Pjevao sam i pisao na engleskom i apsolutno shvaćam svoje kolege koje mnogo toga lakše kažu ako pjevaju na tom jeziku.

Velikim koncertom u Lisinskom 7. ožujka iduće godine slavit ćete 40 godina karijere. Često nastupate u Zagrebu. Kakav je vaš odnos s hrvatskom publikom?

To je došlo i prošlo toliko brzo. Kad sam bio mali i kad bi netko slavio 40 godina bilo čega, činilo mi se to strahovito puno. Danas svi znamo da mladost nije boja kose, nego stanje duha, a to je samo jedan od onih praznika kad imaš kredit da se okreneš i pogledaš što si sve napravio te na jednom koncertu predstaviš ono što ti je najviše značilo. Tako ću i ja postupiti. Iduće godine ću organizirati više takvih gala koncerata, a počet ću s Lisinskim u Zagrebu. Možda će za nekoga biti iznenađenje to što sam zbog nekog osobnog afiniteta pozvao Anju Rupel da mi se pridruži kao specijalna gošća, baš s tim nekim osvrtom na novi val i pjesme Videosexa, koje se danas više ne čuju uživo. Pripremili smo ih u nekim novim aranžmanima za tu priliku. Naravno, bit će tu i stvari koje su me označavale - Lačni Franz, gipsy swing s Damirom, 'Tragovi u sjeti' s Matijom i kombinacija svega toga u nekim pjesmama koje su komunikativne i bezvremenske.

Koji su bili vaši najveći kompromisi u životu, a u čemu ste bili beskompromisni?

Beskompromisan sam bio u tome što nikad nisam po vizualnom stilu ušao u svoje vrijeme. Taj imidž je nešto što mi je radilo probleme. Kad smo mi počinjali, kad su svi imalipunkoidni imidž mi smo izlgedali kao da smo došli iz bakinog ormara u nekim puloverima. Izgledali smo nikako, ali kad si zavorio oči bili smo vrlo moderni, svojski i uspješni. Naravno, do dan danas sam bio striktan u tome, pa sada imam deset kilograma previše, što nije dobro za moj imidž. Nagovaraju me, da stavim tatoo. Zezam se. Kad je riječ o greškama, bilo ih je raznih. Neke bih čak i ponovio jer su bile konstruktivne. Možda bih malo skratio jezik u par slučajeva ili bih iskoristio mogučnost da šutim.

Kad smo kod grešaka, poznato je da ste veliki košarkaški fan i navijač Olimpije, nesuđeni košarkaš, no idete li i dalje na utakmice nakon onog incidenta kada ste uletjeli na teren i udarili suca. Je li vam danas žao zbog toga?

Naravno da žalim, to je bila vrlo skupa glupost. Mogao sam tri puta ići na putovanja oko svijeta i još bi mi ostalo para koliko sam novca morao platiti kao kaznu. Žao mi je što sam izgubio živce i sretan sam što ga nisam pogodio. Možda to ubrojim u te greške koje ne bih ponovio.

Neke kolege glazbenici, vaši vršnjaci, već su umorni od putovanja, medijskih istupa. Kakva je situacija s vama?

To je sastavni dio načina života, da ne kažem posla. Sve što radim, skužio sam, radim za onih dva sata na bini, da omogućim samom sebi koncert, nastup, kontakt sa publikom, fotkanje, snimanje albuma, festivali, radio i tv emisije, sve to služi tome da dođeš do koncerta i za to živim i tada živim, tada sam ja - ja i to je smisao mog života. To mi zaista ne pada teško. Što se tiče pitanja u intervjuima, kako se bavim glazbom, najčešće me pitaju ptanja koja su povezana s glazbom. (smijeh)

E pa ja vas moram pitati nešto privatno. Prije nekoliko godina imali ste operaciju srca. Koliko ste promijenili svoj život poslije toga?

To je bila ozbiljna frka. Imao sam urođenu manu, operirao sam srce i sada imam nove zaliske. Funkcioniram, ne mogu reći još bolje, već malo odgovornije nego prije operacije. To je bila dobra škola, premda nisam bio kriv. Za to su bili krivi geni.

Otac ste petero djece iz dva braka. Rok ima respektabilnu inozemnu karijeru, snimio je spot za Rolling Stonese, a njegove su animacije projicirane i na pročelju Buckinghamske palače. Što rade vaša ostala djeca?

Svi su oni uspješni na svoj način, ali Rok je zvijezda. On je stvarno ostvario holivudsku karijeru. Ovih dana je surađivao na video klipu koji najavljuje 'The White Album' Beatlesa. Znači rijetko tko je surađivao i sa Stonesima i s Beatlesima. Najstariji sin Andrej je pisac i novinar, piše i za djecu, objavio je nekoliko romana. Kći Zarja je dizajnerica, kostimografkinja i puno radi u kazalištu, za televiziju i film, a Žiga studira fiziku i matematiku, on je crna ovca ili bijela vrana obitelji, ali odlično svira klarinet i gitaru. Najmlađi sin je gimnazijalac i pijanist i još ne zna što će studirati. Možda će to biti medicina.

Stignete li pratiti političku scenu? Kod nas se, kad se pita ljude za koga će glasati, sve više izjašnjavaju da ne znaju. Kakva je situacija kod vas?

Prema svim političarima u svijetu imam satirički odnos i apsolutno se ne dam više uvući u nikakvu debatu. Nemam više puno vremena. Ako sam krenuo doživjeti stotu, imam još samo 40 godina, a to će proći brzo. Hoću reći, ima puno boljih i pametnijih stvari od politike.

Pišete li što novoga kada je riječ o knjigama?

Upravo se prevodi nova koju je Fraktura objaviti početkom veljače iduće godine i naslov je 'Dno nema dna' i jedva čekam da se pročita i da čujem mišljenja publike. Naslovnicu knjige za slovensko izdanje je napravio moj najmlađi sin Črt, a hrvatsko izdanje će vjerojatno imati drukčiji omot. Ovih dana se donosi odluka za to.

Što trenutno čitate?

Ovog ljeta sam ponovo čitao romane koje sam pročitao kao gimnazijalac. Bulgakova Majstor i Margareta, Noramana Mailera Američki san i roman koji sam ni sam ne znam kako ni zašto propustio Kunderinu 'Nepodnošljivu lakoču postojanja'. Čitanje traži koncentraciju i puno vremena, a ja sad imam puno stvari koje radim, recimo vrlo atraktivan album je 'Zoran pjeva Arsena' što je nastavak priče 'Matija svira Arsena'. Odabrao sam 12 njegovih pjesama i s Damirom Kukuruzovićem ih napravio u gipsy swing maniri i to zvuči fenomenalno. Znao sam da će to biti okej, ali iznenadilo me kako je ispalo sjajno. U siječnju to počinjeno snimati i odmah objavljujemo i počinjemo nastupati.