Osnivačem ča-vala smatra se Franci Blašković i njegov sastav Gori Ussi Winnetou. Naziv ča-val nastao je prema istoimenoj top ljestvici čakavske glazbe koja se emitirala na Radio Rijeci. Najzaslužniji za njegovo širenje su Gustafi, Dražen Turina Šajeta i Alen Vitasović. Najplodniji skladatelj i tekstopisac tog glazbenog smjera te čovjek s kojim su ti glazbenici surađivali svakako je Livio Morosin. Taj čuvar lokalpatriotske baštine, vječni zafrkant neprijepornog glazbenog talenta snimio je čitavu seriju albuma, kojima je kao autor i izvođač kreirao diskografsku nisku s kakvom se malo tko može mjeriti.

Kad se sjetite devedesetih i uspona ča-vala kao osvježenja na sceni, kakve uspomene vam se bude?

Ma sve je kao u magli, kao da se nije ni zbilo. Ali kad tu i tamo čujem poneku pjesmu koja još traje, shvatim da jest. I bude mi drago.

Kako tumačite to da je publika ponovo željna ča-val fešti? Dokaz je i koncert u Boogaloou.

Valjda revival. Ili potreba za nečim egzotičnim?! Svejedno, lijepo je znati da publika još jaše na ča-valu. Inače, jako se veselim koncertu u Boogaloou i drago mi je da se nakon 20 godina opet to događa.

Prekid rada s Alenom Vitasovićem i povlačenje iz javnosti bio je vaš osobni izbor. Više niste imali pritisak stvaranja hitova, počeli ste s etnom. Što ste sve još radili u međuvremenu od projekata, a na što ste posebno ponosni?

I sam ča-val zapravo je etno glazba, mada svjetovno orijentirana. Nakon Alena krenuo sam malo dublje u samu istarsku narodnu glazbu i miješao je sa svim i svačim, ponajviše elektronikom, koja me i tada, a i sada, izuzetno privlači. Osim što sam surađivao s brojnim ljudima, da ih sad ne nabrajam, možda i nekog zaboravim, ta mi je neopterećenost izravnim uspjehom omogućavala potpunu slobodu stvaranja i, naravno, beskrajnu zabavu. Radio sam za kazalište, film, ozvučavao prostore, likovne mape... I tu i tamo ubacio poneki hit, da me ljudi ne zaborave.

U kakvom ste danas odnosu s Vitasovićem?

Ma dobri smo si mi, samo se rijetko viđamo.

Vaš zadnji uradak je album 'Hereza'. U čemu je njegova posebnost u odnosu na prethodne radove?

Taj je album napravljen u suradnji s pulskim underground glazbenikom Valterom Milovanom alias Maerom. Na ovom sam albumu više producent nego kompozitor, zapravo radio sam na oblikovanju zvuka sjajnih Maerovih pjesama. Mislim da je odlično ispalo, što svjedoči i nominacija za najbolji alternativni album. Malo kasnimo s promocijom same ploče, što i nije loše, jer možda je i prerano izašla, ide protiv valova, protiv vjetra... Ubrzo očekujte prvi spot.

Nekim od istarskih govora prijeti i izumiranje zbog starosti i malog broja govornika. Kolika je uloga glazbe u očuvanju kulturne baštine?

Nažalost, sve kad-tad dođe svom kraju, to je neumitno. Glazba to neće zaustaviti, ali može zabilježiti zvuk jezika za sljedeće generacije. Eto, i na 'Herezi' Maer pjeva na već pomalo zaboravljenom istro-venetskom govoru - lokalnoj varijanti talijanskog.

Što vam je najvažnije u vašoj glazbi?

Pokušavam da mi glazba uvijek ostane zabava, da me privlači i da u njoj otkrivam uvijek nešto novo. Da se u nju svakog dana ponovo zaljubljujem.

Kako biste htjeli da se razvija vaša karijera?

Teško je u mojim godinama govoriti o razvoju. Najbitnije je da mogu raditi, učiti, raditi, učiti. Stvaranje je oblik cjeloživotnog obrazovanja. Pretpostavljam, sve manje - što je logično - nastupa uživo i sve više studijskog rada. U zadnje vrijeme volim nastupati u pratnji klavira, sukladno godinama.

Kakvo je vaše mišljenje o današnjoj domaćoj glazbenoj sceni?

Od ono malo što čujem izgleda da, ako govorimo o pop glazbi, imamo zaista kvalitetne autore i izvođače. Pogotovo je dobra, ako je tako mogu nazvati, zagrebačka škola. Osjeća se napredak u svakom smislu, kompozitorskom, izvođačkom, produkcijskom. Čestitam.

Zašto toliko mladih sluša turbofolk?

Jer im se dopada. A u njemu ima više seksa, droge i alkohola nego u cijeloj tzv. rock glazbi.

Kakvu glazbu nikako ne možete slušati?

Dosadnu.

Kako to da društvene mreže gotovo da i ne koristite?

Nažalost, prerano sam počeo koristiti društvene mreže, tamo negdje krajem devedesetih. A tada na mreži nije bilo nikog, ili vrlo malo njih, pa sam odustao. Zapravo, koristim ih i danas, ali svaki moj trenutak ne mora biti javan, nešto volim zadržati za sebe.

Uspoređujemo li vrijeme devedesetih i danas, je li bilo lakše tada ili sada baviti se glazbom?

Bavljenje glazbom zahtijeva bezuvjetnu ljubav i vrijeme tu nije čimbenik. Ako govorimo o opremi, danas je ona mnogo dostupnija, no ona neće glazbu učiniti boljom. Stvar je i dalje u idejama i srcu.