Hrvatski pjevač i kantautor originalnog glasa i zvuka preko 30 godina prisutan je na glazbenoj sceni. Tri godine od posljednjeg hvaljenog studijskog albuma '1 dan ljubavi' objavio je novi album 'Sada', a priprema i veliki koncert na Šalati 14. rujna. Tim povodom Massimo Savić se za tportal prisjetio nekadašnjih vremena, nesuđenih suradnji s Johnnyjem Štulićem i Bijelim dugmetom te najtežih trenutaka u karijeri, a razgovarali smo s njim i o braku, ljubavi i voljenoj supruzi Eni
Jedan od najznačajnijih i najtraženijih domaćih pjevača, zahvaljujući velikom uspjehu prethodnog albuma, protekle tri godine uživao je nastupajući i razmjenjujući emocije sa svojom publikom na koncertima za pamćenje u punom zagrebačkom Domu sportova, na splitskim Gripama, u beogradskom Sava centru, Spaladium Areni, na tri rasprodana koncerta u Lisinskom te brojnim drugim glazbenim hepeninzima koje je priredio diljem regije. Nakon promocije novog albuma 'Sada' kreće na ljetnu turneju te će imati koncerte u Šibeniku, Puli, Opatiji, a vrhunac će biti na zagrebačkoj Šalati. Pjevač, koji je do sada osvojio devet nagrada Porin za najbolju mušku vokalnu izvedbu, nedavno je proslavio 56. rođendan, a osim u brojnim poslovnim uspjesima, gušta u skladnom obiteljskom životu sa suprugom Eni i kćeri Mirnom.
Prošli album prošao je izuzetno dobro kod publike i kritičara. Koliko je bilo opterećenja stvarati novi u smislu održavanja standarda?
Najveće sam opterećenje ja sam sebi. Prvotno mi je važno da sam zadovoljan onim što radim. A onda moj najveći kritičar – supruga. Ali, kao i svi oni do sada, u posljednjih 15 godina, album se počinje raditi istog trenutka kada se završi onaj na kojem radiš. Već ostaju neke pjesme koje nisu uspjele ući na album i onda se stvara masa od koje kreće rad na novom. Sigurno smo radili dvije godine na kreativi, a onda zadnjih šest mjeseci na snimanju albuma, onako kako sam radio u trima studijima, Nikše Bratoša, Peggyja Martinjaka i Ive Popeskića.
Što sve donosi vaš novi uradak?
Donosi suradnju s nekim provjerenim imenima s kojima sam puno radio, ali i neke novitete. Svježa krv je uvijek važna jer svatko gleda na glazbu, na umjetnost uopće, na svoj način. Svaki čovjek je univerzum i to sasvim poseban. Volim raditi sa svim ljudima koji imaju dobru volju pomoći u kreativnom smislu.
Supruga je autorica brojnih vaših pjesama. Sugerirate li joj ono što želite ili ona uvijek pogodi u 'sridu' i koliko je za umjetnika važna srodna umjetnička duša kojoj se vraća?
Sve odluke koje donosim prodiskutiram s Eni i s kćeri Mirnom. One su moj oslonac, moj stup i bez njih ništa ne bi bilo isto. Dakle, jako je važno imati nekog tko je na taj način uz vas.
Koliko vam je drago kad vam ljudi kažu da su se pronašli u nekoj pjesmi?
Važno mi je jer mi je važno da se i ja pronađem u svojim pjesmama. Dogodi se često da mi ljudi ispričaju anegdote o sebi ili svojim bližnjima kojima moja glazba puno znači ili im pomaže u nekim životnim momentima. To me jako dirne i puno o tome razmišljam.
Jeste li za neku svoju pjesmu posebno vezani i zbog čega?
Previše mi je pjesama drago i duboko cijenim mnoge autore svijeta, a moja najdraža pjesma, čini se, tek će se dogoditi.
Mnogi ni ne znaju da je Johnny Štulić želio producirati prvi album grupe Dorian Gray, no vi ste izabrali Sašu Habića, a i Goran Bregović vam je svojevremeno ponudio da radite s Bijelim dugmetom. Je li vam danas žao što ipak niste pristali na njihove ponude?
To je stvar sudbine, kurs života koji, nažalost ili nasreću, ne možeš mijenjati. Imam osjećaj da je predodređen na neki način. Da, Johnny Štulić je, bar su meni tako rekli, vidio jedan naš nastup upravo vrativši se iz Amerike i čuo sam da je nekome rekao kao 'toliko sam klubova obilazio u Americi, a vidi ove momke' - dopao mu se valjda taj naš čudni talent miješanja svjetlosti i tame, lijepe i ružne melodije i stvarno je rekao Siniši Škarici da bi on to rado producirao. Međutim, ponavljam, u tim godinama mozak kod mladih ljudi još nije formiran, to je neka kašica, tako da nismo uspjeli uvidjeti vrijednost te ponude. Možda mi je čak i žao na neki način što nismo probali ići tim putem. Tko zna kako bi to bilo jer i Štulić je bio vrlo osebujan tip. Onda smo čuli kako je Saša Habić radio grupu U škripcu i Bebi Dol i meni se to strašno sviđalo, a sviđao mi se i bend Matia Bazar iz Italije i mislio sam da nam treba upravo takav producent i nismo pogriješili - prvi put smo čuli što su to milisekunde, što su herci, delay i tako dalje. Mene je osobno sve to skupa zaintrigiralo. Potaknuo je u meni veliku želju za znanjem, u smislu rada u studiju.
Što je više bendova ubilo u nekadašnjoj Jugoslaviji – droga ili odlazak u JNA?
Ne bavim se statistikom i ne znam kako bih kompetentno odgovorio na ovo pitanje.
Vaš glazbeni put odredile su suradnje s najvećim zvijezdama – od EKV-a i Električnog orgazma do Filma. Tko su danas ljudi iz branše s kojima volite surađivati, s kojima rado popijete čašu vina?
Moje vam je vrijeme uglavnom rasprodano između posla i obitelji. Ako se i dogode neki susreti, onda su često slučajni. Ponekad se sretnem sa svojim dragim prijateljem Jurom Pađenom ili na moru uhvatim Ivicu Propadala, uoči njegove premijere predstave u našem HNK-u uspio sam se susresti s legendarnim Mikijem Manojlovićem, a evo, baš neki dan sam nakon promocije albuma 'Sada' slučajno završio s ekipom iz Mayalesa na kratkoj pivi.
Mislite li da su današnje generacije znatno prigušenih i umanjenih buntovničkih poriva u odnosu na generacije prije 20-30 godina i u čemu vi vidite objašnjenje tog fenomena?
Tada smo žudili za nečim i to je bio jako dobar poticaj. Mistificirali smo ono što se događa u Londonu, Amsterdamu, New Yorku, ne shvaćajući da su mnogi iz tih krajeva rado dolazili u Zagreb jer je naša scena bila jako vibrirajuća. Zbog te žudnje da nešto postignemo, da zvuk koji snimimo bude na nivou na kojem su bili strani bendovi, što je bilo vrlo teško postići jer smo bili limitirani opremom, to je bilo predivno vrijeme buđenja i stvaranja. Danas mislim da jednostavno postoji previše izbora i sve nam je toliko nadohvat ruke, a opet toliko daleko, tako da kao da nam se korporativni kapitalizam ruga iz izloga u lice.
Kako ste doživljavali glazbu na svojim počecima, a kako danas? Je li se promijenila glazba, njezina svrha ili ljudi koji je poimaju?
Posljednja sam generacija koja je živjela prelazak iz analognog u digitalno, a onda i u viralno. Nekada je rad u studiju bio strašno naporan, morao si ga rezervirati za određenu količinu sati, na recimo 200 sati. I stvarno si morao raditi 10 sati na dan u studiju 20 dana ako si htio sve snimiti kako treba jer se snimalo na traku. Ispravljanje onoga što si pjevao tada je jednostavno bilo nemoguće. Morao si biti dobar glazbenik, snimiti to kako treba i onda miksati kako treba. Recimo, na pjesmi koja traje šest minuta, ako netko zaboravi stisnuti neki gumbić na petoj minuti i 50. sekundi, sve se mora raditi iznova. A ne smije se puno puta raditi, jer što više vraćaš, traka dobiva sve više i više šuma. Danas je to sve digitalizirano, studiji su puno manji, puno su fokusiraniji na ono što se radi. Kada odem u studio, radim tri do četiri sata jako intenzivno, totalno riknem i idem doma na odmor. Sasvim se drugačije danas radi.
Koji je bio najteži trenutak u vašoj karijeri?
Vrlo težak trenutak bio je, a što sam jako teško podnio, kada sam imao ideju kako opet pokrenuti svoju karijeru i jasno, dolazim u Croatia Records, nekadašnji Jugoton, s kojim sam surađivao. S obzirom da nikada nisam prekidao ugovor s Jugotonom, smatrao sam se jednim od onih koji su ostali vjerni toj firmi. Mnogi su tada prelazili u Orfej pa se vraćali i tako dalje. Kada sam imao ideju, smatrao sam da zaslužujem bar pristojan sastanak s direktorom, međutim kada te netko ostavi da sjediš u hodniku četiri sata i kada ti onda netko drugi dođe i kaže: 'Pa zar nisi shvatio da te ne želi primiti?'... E, to su stvari koje teško prebrodiš. Ali onda pomognu ljudi kao što je Boris Horvat iz Aquariusa, koji je objeručke prihvatio moju ideju o ponovnom reaktiviranju i danas se Croatia Records može samo šlepati na naše uspjehe. Kada god mi napravimo jedan uspjeh, u koji se jako, jako puno ulaže, eto odmah vađenja iz ladica nekih starih pjesama i objava kompilacija, što je poražavajuće.
Što je ono što primijetite na ljudima pri prvom susretu? Ili je to energija kojom zrače? Što ste prvo primijetili na svojoj Eni?
Nisam ja netko tko će na ovo pitanje odgovoriti s 'najprije primjećujem oči' ili 'najprije primijetim stražnjicu' ili 'gledam u ruke, to mi je strašno važno'. Imam osjećaj kao da stalno imam kamericu koja lebdi dva, tri metra iznad mene i snima i mene i tu osobu u nekom susretu. Ono što ti instinkt govori, to je pec-pec ili je dobro. Instinktivno osjećam te stvari, samo što sam nekada, u mladosti, što je uvjetno rečeno, jer sam i sada 15-godišnji idiot u tijelu 56-godišnjaka, ali taj instinkt nekada nisam slušao, zbog čega sam plaćao visoku cijenu. Ali ponavljam, ništa ne primjećujem prvo, imam cjelokupan dojam o osobi.
Postoje li mali rituali u braku koje i danas prakticirate?
Pa svi znaju da ja ne odlazim iz našeg doma a da ne poljubim svoju suprugu. To je malen znak naše ljubavi, ali važan.
Što ste najluđe napravili zbog ljubavi?
Radio sam svakakve ludosti zbog ljubavi, ali nekako sam došao do zaključka da su važniji svakodnevni znaci pažnje, nego neki ishitreni jednokratni momenti.
Vrlo ste otvoreni s medijima. Čitate li štampu, pratite li portale? Nađete li danas u medijima nešto što vas zanima i što je to?
Puno čitam, i žutu štampu, a pratim i portale. Stvarno se treba naglasiti da od stotinu tekstova možda postoji jedan dobar koji me zaintrigira i koji je napisan u pravom novinarskom duhu. Greške koje se pojavljuju stvarno su smiješne, kao da to nitko ne pregledava, ta površnost me malo odbija od svega, međutim volim skupljati svakakva znanja i često volim reći da sam vrelo onog beskorisnog.
Kako živi Massimo kad nije na sceni, u kombiju? Što vas opušta, kako izgleda vaš dan?
Netko će reći - jako dosadno. Ali to je istina. Odmaram se, pogledam dobar film ili pročitam knjigu. Uživam sa suprugom ili kćeri. Prošećem našeg psa Manga, koji mi pomaže da i fizički i psihički ostanem u ravnoteži.