Mirelu Priselac Remi često opisuju kao osobu koja nema dlake na jeziku te koja ima stav i nije joj problem izreći ga. Vrijedi to u njezinom slučaju i za pjesme, ali i za stvarni život. Zato je ovaj razgovor baš kao i svaki do sada s njom, bio iskren, zanimljiv i slikovit. Osim biografije za svoje fanove Elementalovci pripremaju i dvostruke koncerte u Zagrebu u prosincu i Beogradu u studenom čemu se zgodna frontmanica i ostatak benda iznimno vesele.

Kako ste reagirali kad ste čuli da će se pisati biografija o vama?

S obzirom na to da je pisanje biografije krenulo u dogovoru s autorom Markom Podrugom, nije bilo previše iznenađenja. (smijeh) Tek kad sam dobila knjigu u ruke, sinulo mi je koliko je to zapravo velika stvar – na našoj muzičkoj sceni malo je biografija o bendovima, tako da mi je iznimno drago da je Elemental jedan od njih koji su zastupljeni u tom obliku. Velika je čast kada te ukoriče. To je zapravo jedini način da nas se stavi u neke okvire, hehe...

Koliko dobro vas poznaje autor knjige?

Nakon što je napisao knjigu mislim da je Marko Podrug jedina osoba na ovom svijetu koja zna sve detalje o Elementalu i nama unutar benda. Čak i bolje od Shota, koji je kao enciklopedija. Podrug zna sve naše mane i prednosti, sve naše male začkoljice koje nas čine ljudima i muzičarima kakvima jesmo. Prije nego što se bacio na pisanje bili smo si dosta bliski, jako ga poštujem kao autora i čovjeka, ali sada, nakon što je sve ovo napisao, zna nas u dušu.

Čije su vas biografije oduševile u zadnje vrijeme? Na više njih ste i radili...

Zapravo me najviše oduševila biografija Davida Bowieja, 'Starman', koju sam i prevodila i nakon koje sam se smrtno zaljubila u njega. Onako, zaista, kao šiparica, sa srčekima u očima. Neprežaljeni, divni Bowie.

Kakvu literaturu inače preferirate i što trenutno čitate, ako uopće stignete?

S obzirom na to da ne gledam televiziju, imam vremena za čitanje. Evo, zadnje što sam pročitala, u dahu!, bio je novi roman Borivoja Radakovića 'Hoćemo li sutra u kino', koji je apsolutno briljantan. Paralelno čitam zbirku poezije, komadam je na sitne dijelove da mi što duže potraje, Ryana Adamsa 'Hello Sunshine' i 'The Course of love' Alaina de Bottona. Čitam većinom poeziju, to mi je najdraže, ali i najinspirativnije štivo.

Jeste li zadovoljni onim što ste postigli u karijeri? Mislite li da ste mogli postići više i bolje?

Uvijek možeš više i bolje, ali ako stalno težiš perfekcionizmu, vječno ćeš biti jadan i neispunjen. Zato sam, nakon dosta rada na sebi, došla do zaključka da je perfekcionizam toksičan i nepotreban. Radim najbolje što znam, kako kaže pjesma benda Artan Lili. Nastojim uvijek dati sto posto od sebe, ne štedjeti se kad stvaram ili kad sam na pozornici. Moja muzika mi je najbitnija stvar na svijetu. U njoj je moj identitet, moje srce i sve što me gradi. A ponekad i lomi. Ali tako to treba biti.

Koji su vas glazbeni utjecaji najviše oduševljavali u vrijeme kad ste počinjali, a koji su sad?

Kad smo počinjali, bila sam najviše okrenuta rap muzici. Zapravo, afroameričkoj muzici, općenito. Od gospela do hard core rapa. Danas slušam sve i svašta, tražim neke nove začudnosti, bendove koji donose neki novi zvuk. Rijetko kad slušam mainstream, osim kad slušam Sveriges Radio da uhvatim izgovor švedskog, pa odslušam i pop koji se vrti između dvije najave na švedskom. Evo, trenutno mi se u pozadini vrte The Moldy Peaches.

Spremate dva koncerta 14. i 15. prosinca u Tvornici kulture. Hoće li to biti različita ili identična dva koncerta, s istom set listom?

Odvojili smo ih, konceptualno, na 'Naš koncert' i 'Vaš koncert'. Za 'Naš koncert' će bend birati set listu, to jest pjesme koje se sviraju, a za 'Vaš koncert' odabir pjesama koje ćemo svirati prepustit ćemo publici. Preko online platformi pustit ćemo im da sami zakucaju koje pjesme žele da ih sviramo – nadajmo se samo da neće previše zagrepsti po starim pjesmama s prvog albuma jer onda moramo u prostoriju za probe, da ponovimo akorde i tekstove. (smijeh)

Imate li kakve svoje rituale prije izlaska na pozornicu?

Imam. Ne volim mnogo govoriti neposredno prije izlaska. Volim se povući na svoje maleno mjesto unutar sebe i doslovno odigrati cijeli koncert u glavi. Na taj način malo potučem tremu. A prije samog izlaska gore bend ima svoje 'tajno rukovanje', kojim jedni drugima dajemo do znanja da si čuvamo leđa. Ovo zvuči kao da smo mafija – nismo. Ali smo povezani kao oni! (smijeh)

Otkrili ste da su vam neke pjesme dosadile koliko ih svirate, a imate li neku koju vam je teško izvoditi kad je o emotivnoj strani riječ?

'Crveno' me uvijek raznese. Uz 'Malenu' sam se nekoliko puta rasplakala na pozornici, kad sam vidjela kakvu reakciju ta pjesma izazove kod fanova. 'Male stvari' me uvijek oraspolože. 'Tijelo pamti' me uvijek napali - obožavam tu pjesmu, baš je epska. 'Breza' i 'Usne' me uvijek ušutkaju jer su mi iznimno jake. Pazi, svaka ima svoju emocionalnu prtljagu, ali neki su koferi teži.

U zadnje vrijeme sve češće vas se može vidjeti s gitarom u ruci. Kakve pjesme nastaju?

Pripremam se za solo projekt, a gitara mi pomaže da pjesme iz glave 'prevedem' u akorde koje je onda jednostavnije prezentirati suradnicima. Trenutno radim na još dva muzička projekta, uz Elemental. I za oba mi treba gitara. Vratila sam joj se nakon 25 godina tišine. Opet me bole jagodice, ali uživam. Pikam, dok ne napikam.

Jesu li danas hiphoperi i reperi preuzeli ulogu glasnogovornika i buntovnika koju su nekada imali rokeri?

Mislim da reperi rade to otkako su se Tram 11 oglasili s 'Hrvatskim velikanima', no to ne znači nužno da je rock ušutio po pitanju bunta. Mislim da na ovoj sceni ima mjesta za aktivizam u oba žanra. Vjerujem u pankere iz podruma, možda čak i više nego što vjerujem u rokere s top ljestvica, barem što se tiče bunta i aktivizma.

Koliko je hip hop, kao i sva popularna glazba, dobar medij za prenošenje poruka i iznošenje stavova?

Muzika je predivan i širok medij koji pronosi razne poruke – nekada su ljubavne, intimne, a nekada su društveno angažirane. Svatko od nas umjetnika odlučuje na koju će stranu stati. I emotivne, ljubavne poruke su bitne, nema tu klasifikacije prema bitnosti. Neki put je teže ostati emocionalno balansiran, nego imati pozitivan balans na računu.

Euforija klikanja i lajkanja - je li suptilno preuzela i vaš život?

Kako, zašto? Da, da, visim na mobitelu. Mea maxima culpa. Brojim lajkove, gladim ekrane... Ali sviđa mi se to. Zanimljivo mi je, dinamično je, upoznajem zanimljive ljude. Obožavam Instagram, jer spojila sam se s prijateljima koje nisam vidjela desetak godina. A ovako, kad se vidimo, kažem: 'Hej, vidjela sam da si jučer bio u Berlinu, kako je bilo?' Povezaniji smo. Naravno, postoji i zamka osame u koju možemo upasti ako non-stop buljimo u ekran, ali nismo valjda debili pa da nam mobitel u potpunosti preuzme komunikaciju.

Bili ste na raznim putovanjima u zadnje vrijeme. Na koje se sljedeće spremate?

Nadam se, napokon, New Yorku u proljeće. Ali prvo moram uplatiti loto.

Učite švedski. Razmišljate li ikada o preseljenju u zemlju koja vas je oduševila ili možda neku drugu?

Voljela bih barem kraći period raditi i živjeti u nekoj drugoj zemlji. Švedska me oduševila, Stockholm mi je prirastao srcu i obožavam švedski jezik. Jako je zanimljiv, fonetski mi je potpuno otkriće. Budući da sam poliglot, uvijek tragam za novim jezičnim izazovima. Nadam se da će mi se posložiti kockice pa da u Stockholmu odradim jednu umjetničku rezidenciju, barem na nekoliko mjeseci.