Istina, obiteljska sreća ne mora nužno značiti profesionalni uspjeh, ali prema francuskoj novinarki Sylvie Bommel, autorici biografije francuske prve dame nazvane 'Imao je samo 17 godina', to znači da na 43-godišnjeg Macrona ne utječu smetnje koje su posljednjih godina predsjednikovanje zemljom pretvarale u vodvilj. Međutim nije da nije bilo skandala.

Djelo Sylvie Bommel u Francuskoj je svojedobno iščekivano s nestrpljenjem jer nudi do sada možda najdetaljniji prikaz onoga što ova francuska novinarka naziva 'izvanrednom ljubavnom pričom', a koja je započela dok je gospodin Macron bio učenik škole u kojoj je predavala njegova buduća supruga.

Bommel u knjizi govori o otporu s kojim se gospođa Macron suočila kad su je počeli viđati s adolescentom koji će postati predsjednik, kao i o nevjerici u provincijalnim krugovima koje je posjećivala te bijesu obitelji i svojte. No novinarka detaljno opisuje i tvrdoglavost koju je pokazao gospodin Macron suočavajući se s pravnim, društvenim i logističkim preprekama koje su mu stajale na putu do braka. Bommel vjeruje da su mu te iste kvalitete pomogle u turbulencijama koje su zahvatile njegovo predsjednikovanje zbog pobune žutih prsluka, ponovnog uzdizanja ultradesničara i najnižeg rejtinga.

Poruka je to, kaže Bommel, da je on netko tko zna što želi, tko dobiva ono što želi i tko je slobodan.

Gospođa Macron, 24 godine starija od svoga supruga, u trenutku njihova upoznavanja bila je profesorica francuskog u privatnoj školi koju je Macron pohađao u Amiensu na sjeveru Francuske. U to vrijeme živjela je u rezidencijalnoj četvrti grada, u kojem je njezina obitelj poznata po vrhunskom poslovanju u proizvodnji slatkiša, i bila je udana za André-Louisa Auzièrea, uglednog bankara kojega Bommel opisuje kao dosadnog i pouzdanog.

'Mislim da nije bila nezadovoljna njime. Imala je miran život, a onda joj je 'ovo' palo na dlan', kaže Bommel.

'Ovo' je njezina privlačnost koju je osjetio briljantni šesnaestogodišnjak nakon što se pridružio školskom dramskom klubu koji je vodila. Bommel početak njihove veze smješta u proljeće 1994. godine, kad je njemu bilo 16 godina, a njoj 40. Zajedno su prilagodili predstavu kako bi stvorili uloge za sve članove dramskog kluba, a tada su ih ljudi počeli viđati kako se drže za ruku.

Afera među katoličkom buržoazijom Amiensa nije dobro odjeknula pa je škola počela primati pisma, uglavnom anonimna, u kojima se osuđuje ponašanje njihove učiteljice. Ništa manje otrovna pisma poslana su njezinoj obitelji. Roditelji gospodina Macrona zamolili su učiteljicu da im ostavi sina na miru, a teoretski su mogli upozoriti i tužitelja te pokrenuti kaznenu prijavu, jer francuski zakon odnos osobe od autoriteta s maloljetnikom o kojem skrbi smatra kaznenim djelom. No u praksi ni Macronovi roditelji, ni ravnatelj škole nisu zahtijevali istragu kako bi se utvrdilo je li par otišao dalje od samog držanja za ruke, a to je pitanje, čini se, gurnuto pod tepih. Umjesto toga, otac i majka Emmanuela Macrona odlučili su poslati sina u Pariz, nadajući se da će afera ispariti.

Ali nije, pa se romansa nastavila i tijekom Macronova studiranja na fakultetu za državne službenike, koji francusku elitu podučava još od 1945. godine. Cijelo vrijeme njegova studiranja, tada još gospođa Auzière nastavila je podizati svoju djecu kako bi zadržala fasadu bračne stabilnosti. Gospodin Auzière radio je većinu vremena, a kad bi se vikendom vraćao kući, njegova je supruga često bila odsutna jer se viđala sa svojim dragim. No razveli su se tek 2006. godine, a Brigitte se ponovno udala tek sljedeće godine.

Bommel kaže da je ovu knjigu napisala kako bi razumjela 'nevjerojatnu smjelost' gospođe Macron, a voljela bi čuti i gospodina Auzièrea o onome što se događalo u to vrijeme. No iako su mnogi novinari bezuspješno tragali za Auzièreom uoči predsjedničkih izbora, nisu ga pronašli i poznato je tek to da je sahranjen krajem 2019. godine, a to je u svojoj kolumni otkrila njegova kći Tiphaine Auzière.

No ništa ne može potkopati središnju tezu njezine knjige, a to je da su Macronovi zajedno u dobru i zlu od 1990-ih. 'Više od deset godina bili su vjerni jedno drugome, a da nisu živjeli zajedno. Tih deset godina dovoljno govori o Macronovoj tvrdoglavosti. To je karakterna osobina. Može vam se sviđati ili ne, ali morate priznati da je njegova postojanost impresivna. Htio ju je oženiti i toga se držao', kaže Bommel.

Isto to može se reći za gospođu Macron, koja se u ranim danima veze u Amiensu suočila sa sramotom i odbacivanjem te još uvijek s vremena na vrijeme trpi oštre kritike. Iako joj se dio biračkog tijela divi zbog toga što se udala za muškarca dva desetljeća mlađeg od nje, čini se da ju ostali birači gledaju s gnušanjem jer je prekršila francuski običaj da se žene vežu uz starije muškarce. U komentarima novinskih članaka o njima redovito se nalaze grube primjedbe na njen račun, a Bommel kaže da se slične uvrede pojavljuju i u pismima koja stižu u sandučić Elizejske palače.

'On je mlađi od njezine djece, što našoj podsvijesti dodaje još jednu dimenziju. Ako možete izlaziti s nekim mlađim od sina, podsvjesno mislimo da biste mogli izlaziti i sa svojim sinom. Stoga se čini da u tome ima nečega incestuoznog i mislim da je to ono što šokira ljude. Čitala sam užasne stvari napisane o njima, od toga da su perverzni do toga da sumnjaju da su stvarno zajedno', kaže Bommel i dodaje kako misli da ove reakcije govore o našem društvu i pokazuju da dio tog društva nije u potpunosti spreman prihvatiti njihov brak.

Takvi osjećaji, kaže Bommel, mogu objasniti glasine koje se vrte oko braka Macronovih otkako je on 2014. postao poznat kao ministar gospodarstva.

Njezino dugo i mukotrpno istraživanje nije otkrilo ništa što bi potkrijepilo takve tvrdnje, pa nema gej ljubavnika skrivenih u elizejskim ormarima, ali ni lupanja vratima, razbijanja posuđa i noćnih eskapada ili bilo kojeg drugog sastojka donedavnih francuskih predsjednikovanja. Bommel je čak uvjerena da Francuska prvi put u 50 godina na svom čelu ima sretno oženjenog muškarca.

'Čini mi se prilično sigurnim da je on u stabilnoj vezi, a ne možete reći da nam to nije u interesu. Velika obiteljska kriza možda nas neće onesposobiti za obavljanje posla, ali ipak malo utječe na naš rad. A on je bio u stanju koncentrirati se na svoj posao', kaže Bommel.