Petar Grašo spada među najkompletnije i najtalentiranije glazbenike današnjice. Publika ga obožava otkad se prije 24 godine pojavio na sceni pa s lakoćom puni dvorane diljem Hrvatske i regije.

Ususret koncertu koji će se održati na otvorenom, i to na Trgu bana Josipa Jelačića, s njim smo razgovarali upravo ondje: na 16. katu nebodera u srcu zagrebačke metropole. Konkretan, vedar, otvoren i uvijek zahvalan sugovornik i ovaj put dao je zanimljive odgovore.

Koncert na Trgu bit će produkcijski vjerojatno najveći i najzahtjevniji koji ste radili do sada. S obzirom na vaš bogat opus, kako ćete posložiti repertoar za tu veliku zabavu?

Repertoar će biti posložen na način da to bude, kao i većina mojih koncerata, greatest hits night. Radim koncerte onakve kakve i sam volim gledati, a to znači da nema praznog hoda. Nisam najsretniji kad dođem na koncert nekog velikog izvođača pa onda čujem četiri pjesme koje znam i koje svi pjevaju, a onda on ima potrebu odsvirati tri pjesme koje nitko ne zna. Trg to ne trpi, niti ja to volim na svojim koncertima. Imam sreću da većinu mojih pjesama ljudi dosta dobro poznaju pa to bude zborsko pjevanje. To je zaista dobar osjećaj, imati takvu privilegiju raditi koncert kao vremeplov hitova, pjesama koje ljudi znaju. Od novijih bit će tu sve recentne, novije i pjesma 'Voli me', koja je stara tek dva mjeseca, a već je nekoliko tjedana prva na top ljestvicama. Bit će to večer hitova i radosti.

Imate li možda, poput velikih svjetskih zvijezda, listu zahtjeva prije koncerta? Mnogi glazbenici uoči nastupa odlaze u svojevrsnu izolaciju ne bi li se što bolje pripremili. Što vi činite po tom pitanju?

Ono što je važno je da imam vlastitu garderobu, a zadnjih dvadesetak minuta sa svojim bendom želim provesti sam. Prije toga se družimo s organizatorima i nekim drugim dragim ljudima, a onda se moramo koncentrirati prije nego izađemo na pozornicu. Nemamo nikakvih velikih i nerješivih želja. To su nekakve normalne stvari - neko piće, voda, sokovi, pivo. Organizatori nam kažu da nam se raduju jer nemamo nikakve zahtjeve osim mira i tišine.

Znam da umjetniku vašeg kalibra nagrade ne predstavljaju ništa krucijalno, važnija vam je publika, no nakon silnih nominacija, poslije 24 godine, konačno ste dobili Porina. Što mislite da se promijenilo pa da je struka ipak 'popustila'?

Nemam ništa protiv Porina i nikakvih frustracija zato što ga nisam dobio, niti će se moj život povijesno promijeniti nakon što sam ga dobio, ali lijepo je i dobro da ga je dobila pjesma koja je to zaslužila. U puno navrata neke pjesme, ne samo moje, bile su zakinute jer su bile pod nekakvom paskom glasačkog tijela zbog nekih lobija. Lobiji su uvijek nešto za čime nema potrebe, jer ako netko vrijedi - vrijedi. Mislim da se Porin polako mijenja, dolaze neki mladi ljudi koji glasaju neopterećeni time da glasaju protiv ili za, nego glasaju za ono što misle da je zaista zaslužilo biti nagrađeno.

Ove godine ste osim Porina osvojili sve žive nagrade pjesmom 'Ako te pitaju'. Publika vas je očito bila jako željna.

Već pet godina sam tu od pauze koju sam imao, tako da mislim da to nije stvar želje. Mislim da je to stvar dobrog odnosa. Publiku volim zvati 'moji ljudi' i to se spominjem u najnovijoj pjesmi. Moji ljudi su i moji prijatelji, ali i oni koji dolaze na moje koncerte, bilo njih 500 ili 20 tisuća. Mislim da oni osjećaju taj neki normalan odnos prema njima. Nisam čovjek koji dolijeće i gleda ih kao netko tko je 100 metara iznad njih i sad oni mene imaju privilegiju gledati. Nema tu puno teorije, tu se u praksi vidi i osjeti - ta energija između nas. Sve te nagrade koje sam primio trudio sam ih primiti što dostojanstvenije i što tiše jer ne bih volio da se dogodi trenutak iritacije i 'pašteta efekta', tako da - ako se vratimo na koncert na Trgu - bit će to moj jedini veliki nastup u Zagrebu ove godine. Baš kao što sam jedini veliki koncert u Zagrebu imao prije godinu i pol u Areni. Nisam netko tko se petlja po malim mjestima oko Zagreba, nego poštujem veličinu grada i zapravo sam dobar gost - ne nastupam puno puta ni u svom gradu, niti u Zagrebu.

Ponovo ste u žiriju novog glazbenog talent showa 'Zvijezde - ljetni hit'. Kako se osjećate kada morate reći osobi koja nema talenta da nije prošla dalje? Kako je vama bilo na početku?

Cijela ta ideja sa žiriranjem bila je nešto oko čega sam se strašno dvoumio. Nisam tip osobe koja voli puno govoriti osim ako to nije vezano uz glazbu i uz neki moj nastup. Ali budući da je žiri bio kompatibilan, svoj angažman sam, ne mogu reći uvjetovao, ali rekao sam da mogu sudjelovati ako su ljudi oko mene - meni bliski. I tako je sada, kao i prošle godine - to su ljudi s kojima zaista mogu dobro funkcionirati. Bojao sam se hoću li se opustiti, hoću li to biti ja jer to jesam kad pjevam na sceni, ali kad govorim, postoji šansa da me ljudi mogu drukčije doživjeti. Drago mi je što je feedback vrlo pozitivan pa smo se odlučili i za ovu sezonu, u kojoj tražimo pjevača ljetnog hita koji će napisati Tonči Huljić. Ono što me najviše od svega toga raduje je to što se prijavljuju ljudi koji zaista sjajno pjevaju. Znači, ozbiljno su shvatili da se može dobiti dobar savjet. Ne znamo tko će od njih biti zvijezda, ali smo stvarno zadovoljni time da u državi ima djece koja imaju zdrav pogled na život, koja vole glazbu, koja žele pjevati.

Što mislite o tim instant zvijezdama koje su proizašle iz raznoraznih televizijskih talent showova? Skoro nijedna od tih zvijezda ne traje dugo. Tko je za to kriv?

To je dobar format koji će ljudi uvijek rado gledati jer je zanimljivo pratiti početak, zaplet, finale i kraj, a publika se povezuje s nekim kandidatima bilo da plešu, pjevaju ili kuhaju. Naravno, ta fascinacija traje do sljedeće sezone. Tako da nije prokletstvo bilo kojeg showa to da tko god sudjeluje neće uspjeti. Mislim da je problem to što natjecatelji nakon što se sve završi nemaju nikoga tko ima jasnu ideju što s njima. Kad bi se imala jasna ideja i kad bi se netko ozbiljno uhvatio nekog pjevača, onda bi se zapravo mogli polučiti nekakvi rezultati. Svi smo mi kretali od nule.

Baš sam vas to mislila pitati - mogu li se vaši počeci usporediti s počecima današnjih mladih glazbenika?

To se ne može usporediti. Nije to nikakva teška priča, nego drukčije naprosto nisi mogao. Nije bilo Youtubea ni ostalih društvenih platformi i mreža. Pjevao si, imao si festivale koji su bili portal na kojem si plasirao svoju muziku, pisane medije i radijske stanice koje su emitirale te pjesme. Danas je neusporedivo lakše doći do nekog 'para očiju i ušiju’. To možeš u bilo koje doba dana i noći - napraviš neku video snimku i digneš je na Youtube. Zbog toga je sve nekako više instant, sve se brzo mijenja, brže se kreće, a ljudi koji su počeli slonovskim koracima i dan danas su najtrajnije zvijezde. Većina njih je svoje karijere počela prije 15 ili 20 ili 30 godina.

Uz vas se nikad nisu vezali skandali. Također, ne izbacujete instant hitove i spadate u kategoriju glazbenika koji su uspjeli isključivo svojim radom i kvalitetom. Kako vam je to uspjelo?

Ne mogu napisati knjigu o tome jer nisam netko tko se probudi u sedam ujutro i razmišlja o tome kakav će biti Petar Grašo kad izađe na plac ili ode u mini market i kako će se ponašati - ispravljati se, gledati, lažno se smješkati... puknuo bih nakon tri godine! Čovjek ne može tako živjeti. Najgora varijanta je ako počneš živjeti svoj život iz novina. Onda totalno poludiš i nisi normalan ni sebi ni publici ni drugima. Imam sreću da sam opušten tip i imam stvarno dovoljno godina da ljudi koji me zaista poznaju, znaju da nemam ni volje ni snage glumatati. Počeo sam sa dvadeset godina, u dvadeset prvoj prodao prvih sto tisuća ploča , potom imao pet godina pauze i sad sam tu gdje jesam. Imam vrlo jasnu percepciju te vrlo jasno dijelim stage od svog privatnog života. Ljude koje volim ne dijelim po tome jesu li dobri ili taj tren bitni jer neki koji su bili jako bitni postali su nebitni pa će opet biti bitni i tako u krug. Tako je i s muzikom. Ona mijenja svoje cikluse, imaš uspone i padove, radiš ono što voliš i na kraju to ljudi prepoznaju. Što više razmišljaš o tome, analiziraš uspjehe ili neuspjehe, ne možeš biti jasno koncentriran na ono što je važno, a to je glazba. Svakodnevno se trudim očistiti od ega. Sjednem za klavir, obujem svoje kućne papuče, sviram neku pjesmu koju je Tonči napisao, pjevam i uživam. Nekako mislim da ljudi osjećaju da nisam 'pegla-tip', nego sam takav kakav jesam i ne opterećujem se ni slavom ni uspjehom. Znam da slave ima, znam da je uspjeh tu i nisam lažno skroman, ali sve je to sekundarno. Prioritet mi je muzika, svirka i prolazak kroz život na što je moguće ležerniji način jer ćemo svi jednog dana pod zemlju - prije ili kasnije.

Koliko autobiografskog ima u vašim stihovima? Mora li pjesma biti autobiografska da bi bila iskrena?

Ne mora, ali moraš joj dati dozu sebe i u nju se moraš unijeti kao u ulogu. Mislim da je to neka definicija koja je meni najbliža. Ne moraš proživjeti sve svoje pjesme, nije ih proživio nitko. Ni Bob Dylan ni Cohen ni Balašević, ali su imali takav talent da mogu zamišljati priču, unijeti se u nju kao da je proživljavaju. Mislim da je jako bitno da se trudiš sa svakim stihom, fragmentom svog pjevanja pobuditi prije svega u sebi emociju. Ne vjerujem da je Marquez proživio sve što je napisao, kao ni Tolkien ali je imao toliko snažnu maštu, imaginaciju i talent da je napisao remek djelo. Tako je i u segmentu glazbe, samo se moraš snažno staviti u ulogu onog što radiš i to proživjeti punim srcem. Postoji puno života koji pronađu nešto slično tome što ti u pjesmi pjevaš, ako je iskreno.

Iskreni ste u svojoj glazbi - jeste li i prema sebi?

Naravno da nisam uvijek iskren prema sebi ali trudim se biti što više. Prema sebi sam puno više kritičan nego prema ostalima. Nisam netko tko se svatko jutro budi pa ima motivacijske govore 'ja sam, odličan, ja sam najbolji'. Puno sam više tip osobe koji je zafrkant, humorist prema drugima, a jednako tako i kad sebe vidim na televiziji ako mi se ne sviđa sako ili cipele u kojima sam nastupio to će biti vrlo duhovita primjedba pa čak i prosto komentiranje samog sebe. Mislim da me to drži normalnim jer sam odrastao u takvom okruženju.

Kad smo kod okruženja, jeste li u životu više imali posla s dobrim ili lošim ljudima?

Puno više posla sam imao s dobrim ljudima bilo da su mi oni poslani ili sam ja privukao te energije, jer mislim da se stvari privlače. Kad osjetim da je netko loš, a nisam osoba koja tjera pravdu, ja se samo polako izmaknem. Nemam namjeru nikoga uvrijediti niti smatram da su svađe potrebne. Netko tko mi je prijatelj znat će što mi smeta, ali oni koji su zločesti, od njih se mičem.

Koji bi vas vaš stih najbolje opisao?

'Voli me jer sam takvi kakvi jesam.'

Hipotetski, kada biste morali uništiti sve svoje pjesme, osim samo jedne, koja bi to bila i zašto?

To su zaista teška pitanja i ne mogu to odgovoriti. To je kao da imate devetoro djece pa moraš odabrati koje će ostati. Da moram izabrati samo jedno dijete , izabrao bih, ali bih nakon toga ionako bio mrtav čovjek. S pjesmama je u manje važnoj mjeri slična priča. I pjesmu koje sam ja pisao i svaku koju je napisao Tonči radio sam je kao da mi je zadnja. Ljudi koji samnom rade u studiju znaju da sam malo naporan tip, iako privatno nisam takav, jer znam da sve mora nekako leći na svoje mjesto u tim mojim glazbenim lego kockicama. Ako samo jedna stvar ne štima ja sam lud. S te strane bi mi bilo teško žrtvovati bilo koju pjesmu jer bilo ona uspješna ili manje uspješna bile su taj tren malo remek djelo truda svih ljudi koji su na njoj radili. Od mene, skladatelja do producenta.

Kažu da umjetnici žive na svom oblaku - odlutate li često u neki svoj svijet?

Ja sam non-stop u svom svijetu. Znam toliko odlutati da ljudi oko mene nešto pričaju a ja im se nakon minute i pol ispričam i kažem: 'Molim te mi ponovi jer sam momentalno bio, ni sam ne znam gdje'. Zna mi se to dogoditi i dobra je stvar da u svojoj glavi možeš birati ambijente, ponekad kad si sam da ti mašta radi pa možeš ići gdje hoćeš. Jer realnost ponekad može biti prilično surova. Kad pogledaš novine, portale, Dnevnike, internet. Većinom su to neke zastrašujuće vijesti i sigurno svijet nije idealno mjesto, ali ima poprilično prostora da se nađu neka lijepa mjesta ili u svojoj glavi ili oko sebe.

Posjećujete li koncerte u slobodno vrijeme? Koji je jedan od zanimljivijih na kojemu ste u posljednje vrijeme bili, a možete ga izdvojiti kao onaj koji nikada nećete zaboraviti?

Zadnje što sam gledao je Phil Collins prije godinu dana. Apsolutno nikad neću zaboraviti prvi koncert Paula McCartneyja u Münchenu prije petnaestak godina kada sam imao dobro mjesto, pola litre pive u ruci i kad sam vidio osobu koja je bila The Beatles. Kad je počeo pjevati, u tom trenu sam rekao: 'Ovog trena život je po svim parametrima lijep'.

Na koji način promatrate koncerte drugih jer ste i sam glazbenik?

Kad dođem gledati koncert prije svega sam tamo da mogu uživati. Na internetu gdje postoji masu koncerata na kojima možeš pogledati kakvo netko ima pojačalo, kablove, mikrofone, zvučnike. Prije svega dođem raširiti ruke i pjevati. To je poanta koncerta.

Vaša obitelj je 25 godina uspješno vodila restoran Adriatic. Zašto ste ga odučili prodati?

Većina težeg dijela restoranskog posla je bila na leđima mojih roditelja. Ja sam se tu davao maksimalno koliko sam mogao, ali žrtvovati ono što mi je Bogom dano a to je glazba nauštrb restorana - ne mogu. Moji roditelji su u godinama u kojima taj pritisak, breme i status koji smo stvorili ne mogu više podnositi. Bilo je prirodno da svoje ime, prošlost i brend ustupimo nekome tko je svjestan što dobiva i tko je spreman nastaviti tamo gdje smo mi stali. Takve smo ljude pronašli koji će sasvim sigurno brend Grašo oplemeniti. Ono što je vrlo bitno je da sam ja dijelom partner u tom restoranu i da svoje slobodno vrijeme provodim tamo. Dakle nisam za volanom tog autobusa, ali sam i dalje u njemu i gledam kojom cestom se vozi, kad treba zakočiti a kad dati gas. (smijeh)

Savršeno kuhate, a imala sam priliku probati neke vaše delicije. Jeste li ikad razmišljali o tome da jednog dana imate kulinarski show ili da izdate knjigu na tu temu?

Kuhinju beskrajno volim. Moj prirodni habitus su puno više vinari, kuhari, ljudi koji su gastronomi nego glazbenici. Imao sam puno prijedloga i ponuda da se moje ime i obiteljska prošlost iskoriste u nekoj varijanti franšize, ali mislim da bi to bilo preveliko eksploatiranje mog imena i vjerovatno bi patila moja glazba. Međutim, ako bih jednom u životu radio nekakve stvari onda bi to bili mali restorani od nekoliko stolova s desetak jela, da čovjek može doći navečer popiti neko dobro vino i da to bude neka razumna cijena, neka 'Alo, alo' atmosfera. Tu malkice zadrhtim na takvu ideju. Ali to se neće sigurno neko vrijeme ostvariti jer sam sljedeće dvije, tri godine više manje na cesti.

Kako provodite slobodno vrijeme, kako se najradije opuštate i što vas može najviše oraspoložiti?

Slobodnog vremena nemam onoliko koliko prirodno treba mom organizmu jer ovaj kotač koji se zadnjih nekoliko godina pokrenuo nosi brojne obaveze, ali uhvatim nekoliko dana zraka kad se izgubim i odem negdje. Raduju me putovanja, otići u neki grad gdje sam posve anoniman, šetati se, jesti street food ili otići u neki dobar restoran, raduje me beskrajno prošetati Splitom krajem rujna, kad se broj turista malo smanji i kad vrućie nisu jake. Iznad svega me raduje moja vikendica koja je u pustoj uvali koja još uvijek nema mini marketa niti kafića, ali smo prošle godine dobili vodu nakon 45 godina. Imam svoj mali brod od šest metara s kojim idem loviti lignje s prijateljima gdje su tih nekoliko dana uz more su moje najbolje provedeno vrijeme.