Za srpski Kurir intervju je dao stariji sin 73-godišnjeg pjevača Dade Topića, Daniel Topić, koji od svoje osme godine života živi i radi u Parizu. Tamo je završio školu i fakultet, a nakon bavljenja manekenstvom, zahvaljujući kojem je proputovao Europu, Aziju i Ameriku, počeo se baviti fotografijom. Zbog posla je i danas često na putu, no u posljednje vrijeme, priznao je, zbog bolesti majke većinu vremena provodi u Parizu.

Manekenstvom se, kaže, počeo baviti slučajno, a onda se zaljubio u fotografiju. 'U Pariz smo došli svi zajedno, mama, tata i ja 1982. godine. Onda su se zakomplicirale stvari između mame i tate, odlučili su se razvesti. Mama je odlučila ostati u Parizu, a tata se vratio kući. Tad smo se jedno drugom izgubili iz vida, poslije je došao rat. Oca nisam vidio 10 godina, od moje osme do 18. godine', priznao je Daniel Topić i potom dodao da je tek kasnije, kada je i sam odrastao, shvatio da u životu nije sve crno i bijelo.

'On je do moje osme godine bio najbolji tata na svijetu i tu je zaradio kredit kod mene. Što je bilo, bilo je. Ne volim se vraćati u prošlost, volim budućnost. Ne možeš ljudima zamjeriti, svi imamo neke okolnosti, naše probleme, pa što je, tu je. Nismo imali nikakav kontakt', otkrio je Daniel Topić i dodao kako je do njihovog ponovnog susreta došlo kada ga je otac pozvao u Rogoznicu gdje je otvarao studio. Tada su zajedno proveli ljeto, a na pitanje novinara je li s ocem sada u kontaktu, iskreno je rekao:

'Ne toliko. Imamo čudan odnos. Uvijek sam ja bio taj koji je zvao i stavljao drvo u tu vatru. Jednog dana mi je dosadilo da uvijek ja budem taj koji će zvati. On je jako čudan. Ne zamjeram mu. Ako mu sutra nešto bude trebalo, tu sam. Otac je otac, krv je krv. Ja sam uvijek tu za ljude, ali se ne namećem. Ako me hoćeš pozvati, pozovi me. Tata je tata, ali neke stvari moraš prihvatiti.'

Na to je dodao i kako je pokušao razumjeti oca, no neke stvari ipak nije uspio shvatiti. Unatoč tome naučio ga je prihvatiti takvog. 'Postala nam je navika da ne kontaktiramo često. Mi smo super kad se čujemo, samo što to nije redovno. Ali nije to samo do njega. I ja sam živio takav život da sam uvijek bio negdje na putu.'