No pod istim su uvjetima ipak nastale serije poput 'Bitangi i princeza' te 'Zakona', koje su, barem u nekim svojim dijelovima, bile istinski duhovite. 'Provodi i sprovodi' nisu. Humor im ostaje tek na nekoj apstraktnoj, konceptnoj razini, pa serija (barem zasad) djeluje kao nedovršeni kostur za možebitno solidno djelce. Jedina se dorađenom čini špica.

Nakon sinoć emitirane druge epizode nove domaće humoristične serije 'Provodi i sprovodi' muči me jedna zapravo lažna dilema. Nisam posve sigurna kako bih je ocijenila. S jedne strane doista želim biti blagonaklona. Nije lako biti duhovit, smiješan i vrckav na hrvatskoj televiziji (pri čemu ne mislim samo na Hrvatsku televiziju). Osim što Hrvati (uglavnom s pravom) uživaju ugled humorista čiji su vrhunski domet Bobi i Rudi, brkate poskočice u reklami za Jamničku kiselicu i imitiranje seljačkog naglaska, humor je i inače ozbiljna stvar. A smišljanje duhovitih dijaloga i situacija posebno je teško ako ih nastojiš sklepati a da pritom u svakoj drugoj rečenici ne spominješ zahod ili sise, citiraš slavonske bećarce ili nekom liku podmećeš bananu pod nogovlje. Ako ti pak na kraju takvo sklepanje ipak uspije, nije lako taj humor progurati kroz metloguzne persone domaćeg glumišta, u kojem tek rijetke iznimke imaju marginalan talent za komično dok ih većina ima komičarski tajming potresa na Haitiju.

Zbog svega toga, a i zbog površne upućenosti u uvjete u kojima se odvija produkcija domaćih serija (zbrzana snimanja, infinitezimalni budžeti, scenaristički timovi koji broje manje stanovnika od napuštenih sela u ličkoj županiji) – doista sam htjela napisati nešto pozitivno o toj seriji. Pokušala sam olabaviti kriterije i zbog toga što znam da je današnjim producentima gledanost jedini bog, bez ijednog sveca zaštitnika kvalitete u zaleđu te da sve snimaju za ciljnu publiku, koja u nas najviše voli baš one poskočice iz reklame za Jamničku kiselicu, imitiranje seljačkih naglasaka i šale čiji se šlagvort sastoji od raznih varijanti glagola 'jebati'. I koja nešto malo slojevitiji humor ne bi uspjela proniknuti ni nakon sedamnaest džointova i osamdeset smajlića koji bi im naredili smijanje na pravim mjestima. Drugim riječima, zbog svega mi je toga nekako žao kritizirati ljude koji se nakon svih tih peripetija gadno namuče i na ekrane izbace poluproizvod. Ali budimo iskreni – sve pobrojano iz kritičarske perspektive ne znači ništa.

Serija 'Provodi i sprovodi' prilično je loša u kakav je god kontekst smjestili i koliko god imali razumijevanja za uvjete u kojima je nastala. Tim više ako se sjetimo da su pod gotovo istim uvjetima (i s gotovo istom ekipom) nastale serije poput 'Bitangi i princeza' (nisu moj favorit, ali su barem pedeset puta smješnije) i 'Zakona' (koji jest moj favorit). Dakle, sorry, momci – znam da se mučite i znam da biste vrlo rado iscijedili nešto bolje. Ali niste uspjeli.

Sama zamisao da se serija vrti oko pogrebnog poduzeća nije loša jer, kao što svi znamo, sve što je tragično uz dobar je tajming i promjenu perspektive urnebesno smiješno. Malo ubacivanja tipičnih elemenata tranzicijske sadašnjice (šoping-centri, namješteni nagradni natječaji, pevaljke u usponu, rječiti muljatori) isto nisu loš

kliše za zezanciju (premda to već imamo u 'Ruži vjetrova'), ali tu otprilike sve staje. Kroz malo opuštenije kriterije prošao bi i lik Makedonca kao dobrodošlo osvježenje nakon svih mogućih drugih likova sa smiješnim naglascima u domaćim humorističnim serijama, ali ruku na srce, Hercegovac, Bosanac, Stipe u gostima ili Makedonac – nije da je riječ o baš tako golemom i revolucionarnom iskoraku. No sve bi to još nekako i prošlo, i svemu bi se tome čovjek još nekako i obradovao da ga 'Provodi i sprovodi' barem jedanput u pola sata uspiju naglas nasmijati. A ne uspijevaju. Humor ostaje samo na nekoj apstraktnoj, konceptnoj razini. Da, da, ideja spavanja u ljesovima je dobra polazna točka za smiješne situacije. Sanjanje vampira s kokardama ili bez kokarda – isto tako. Dražen Kuhn i Ksenija Marinković, za razliku od svih ostalih u seriji, nemaju metle u dupetu pa si čovjek (nakon onih sedamnaest džointova) može i zamisliti da bi nakon desetak epizoda možda i mogli proizvesti kakav sitni smjehuljak. No jedini glasan grohot koji je iz mojega grla zasad izašao za gledanja 'Provoda i sprovoda' bio je onaj koji mi se oteo zbog toga što TO netko smatra humorističnom serijom. Jer 'Provodi i sprovodi' u najboljem su slučaju i uz zadnje atome blagonaklonosti iscijeđene iz petne žile – tek skica za humorističnu seriju. Na kojoj je trebalo još jako, JAKO puno raditi prije no što je se na smijeha gladne gledatelje bacilo kao da je paket humanitarne pomoći iz UN-ova aviona. Pri čemu se za humanitarnu pomoć barem ne mora plaćati mjesečna pristojba.