O Milanu Mariću posljednjih godinu dana slušali smo samo hvalospjeve. Karizmatičan, duhovit, zavodljiv, interpretativno šarolik, glumac sa širokim dijapazonom. Njegova je igra punokrvna i promišljena, a oprobao se u različitim žanrovskim formama. Prije nego što je diplomirao glumu 2013. godine zaigrao je u nekoliko predstava - 'Iza rešetaka', 'Radnici umiru pevajući', 'Sumnjivo lice' te u onoj koja je uzburkala javnost - 'Zoran Đinđić'.

Poslije diplome postao je stalni član Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Odigrao je dojmljive povijesne osobe - Gavrila Principa u predstavi 'Mali mi je ovaj grob' i Danila Ilića u 'Zmajeubicama' (te u filmu 'Branio sam Mladu Bosnu'). Publika u regiji zavoljela ga je kroz serije, od onih generacijskih poput 'Jutro će promeniti sve' do popularnih kriminalističkih 'Besa' i 'Državni službenik', ali i kao utjelovljenje Tome Zdravkovića u filmu 'Toma'. Javnost intrigira njegov privatni život, no uvijek ističe da je 'zatvorena osoba i ne voli previše pričati o sebi'.

Nakon što je u studenom rasprodao dvoranu s 800 mjesta, 'Hotel 88' vraća se u Zagreb. Rekli ste da je to predstava koju osobno volite. Predstavite nam svoju ulogu u njoj.

Da, to je predstava koju rado igram iako sam 'uskočio' u nju prije nešto više od godinu dana umjesto kolege Andrije Kuzmanovića. Priča je o dvoje bivših supružnika koji dolaze s novim partnerima na medeni mjesec sasvim slučajno u isti hotel i tu počinje kaos među njima.

Razmišljate li o publici kad ste na sceni?

Volim interakciju s publikom, ne smatram da je kazalište rezervirano samo za glumačku igru, već sam siguran da je najbolji doživljaj kazališne magije kada se publika iz pasivne situacije samo pukog gledatelja aktivira i prebaci u aktivnog učesnika u predstavi, to su situacije u kojoj se onda svima može dogoditi katarza. Naravno, ne mislim nužno na penjanje publike na scenu, već o glumčevoj svijesti da su tu ljudi i da bi trebalo obratiti pažnju na njih.

Kad birate uloge, koji ključni faktor prevagne, zbog kojeg odlučujete hoćete li ih prihvatiti ili ipak ne?

Postoji nekoliko faktora na koje obraćam pažnju kada biram uloge koje želim raditi. Neki od dominantnih su oni da mora postojati nešto što me 'radi' u tom projektu, nešto što mi popali motore u trbuhu da želim baš to raditi i mora postojati prostor u kojem kroz taj konkretan projekt mogu napredovati u bilo kojem smislu. Da postoji nešto što me zaintrigira, da želim kopati, igrati se, da povjerujem i da se prepustim tom projektu.

Iza vas je još jedna uspješna godina i čini se da ste na vrhuncu slave i karijere. Postoji li strah da budući projekti možda neće biti uspješni i popularni poput 'Tome', koji je srušio sve moguće rekorde?

Vjerujte mi da ne razmišljam o tome jer da sam tako razmišljao, nikada ne bih prihvatio ulogu Tome. Što se mene tiče, mislim da trebam još raditi da bih došao do vrhunca karijere i radujem se tome. Ovaj naš posao je divan, on u stopu prati osobni razvoj s razvojem karijere jer se oslanja na naš unutrašnji svijet, na svijet naših emocija i psihe, na našu spremnost da idemo dalje sa samima sobom. Sve se to vidi na sceni ili u kadru i zato mislim da je s jedne strane blagoslov baviti se ovim poslom jer uvijek možeš dalje, a s druge strane to je i prokletstvo jer bismo svi mi željeli popeti se na vrh te neke imaginarne planine zvane život i da odatle gledamo što ima dolje.

Kad smo kod 'Tome', na cijelu regiju ostavili ste dubok trag svojom ulogom u priči o životu čudnog, tužnog, nježnog, pomalo sebičnog, usamljenog boema s nevjerojatnim darom u sebi, ali i s tugom koja ga je pratila kroz život. Postoje li boemi danas?

Naravno da postoje, svako vrijeme ima svoje boeme, samo današnji boemi ne sliče na one o kojima smo mi slušali bajke, ni na jednom nivou ne sliče. Boemstvo je lijepo zapakirana autodestrukcija iza koje se krije nemoć. Skloni smo govoriti o boemstvu s određenom sjetom, kao o nečemu romantičnom, međutim boemstvo je jako skup hobi, kako za samog boema, tako i za ljude oko njega.

Trenutno snimate seriju 'Toma'. Kako ste doživjeli tu ulogu, od trenutka čitanja scenarija pa sve do snimanja i utjelovljenja, i koja pitanja vam je otvorila?

Toma je zahtijevao od mene neku vrstu specifičnog prepuštanja i spuštanja u neki dio mene o kojem ne volim ni misliti, a ne da se bavim njime. Poprilično je sve to bilo kompleksno jer se sam scenarij bavi i Tominom mladošću i njegovim posljednjim danima, tako da otvara pitanja mladalačke snage, želja, hrabrosti, ali otvara i pitanja o prolaznosti, propuštenim prilikama, mogućnostima ili nemogućnostima, konačnosti, tj. pitanje smrtnosti.

Mnogi s nestrpljenjem čekaju nastavak 'Bese'. Traže li ljudi od vas da im otkrivate spojlere?

Vjerujte mi da i ja jedva čekam nastavak 'Bese' i radujem mu se. Naravno, ljudi, kada ih ponese neka serija, voljeli bi da svaki dan izbacujemo po epizodu i meni je uvijek žao, kada me pitaju što će biti, što ne mogu odmah sve im reći jer razumijem tu potrebu po sebi kad se zakačim na neku seriju, ali je ipak mnogo bolje malo se strpjeti i sačekati.

Ostvarili ste značajne i karizmatične uloge u mnogobrojnim ostvarenjima, osvajali nagrade, a čini mi se da ste ostali nekako maksimalno jednostavni, diskretni, posvećeni svom poslu, fokusirani na profesionalnoj razini, poprilično samozatajni. Kako biste opisali svoj pristup glumi kao pozivu?

Ukoliko želite biti glumac, onda se ne može glumiti da ste glumac, morate to biti cijelim bićem. Gluma zahtijeva prepuštanje, predanost, posvećenost i plaćanje određenih cijena. Zato na vrijeme morate obaviti taj razgovor sa sobom, jeste li sigurni da ste spremni na sve to, jer s glumom je stvar surova - sve se vidi, nema foliranja. Možete preko veze dobiti ulogu, popularnost, uspjeh, ali se sve to vidi i, što je najgore, sami znate da je tako.

Raste li vam samopouzdanje s uspjesima? Ne mislim samo u karijeri, nego i u osobnom životu?

Samopouzdanje je još jedna od onih stvari koje konstanto priželjkujemo u životu, a onda kada ga dobijemo uglavnom ne znamo pametno koristiti, nego njime nešto sami sebi dokazujemo. Iskustvo je ono što nas čini sigurnijim, padovi i promašaji jačima, a samopouzdanje je valjda zbir svega toga. Premda, meni se ne sviđa ovaj globalni trend da svi moraju biti neki spartanski ratnici. Sa svih strana, od reklama i billboarda do popularne psihologije, bombardiraju nas time da sve ovisi o nama, da moramo biti najbolji, najjači, da ne smijemo odustati, da smo lavovi i divovi, da bi se onog najfragilnijeg i najnježnijeg u nama trebalo sramiti jer je to naša slabost. Gadi mi se sve to jer tako gubimo empatiju, potrebu za razumijevanjem, za praštanjem, a što smo mi bez svega toga?

Jeste li kad tijekom karijere imali krizu, pitali se jeste li na dobrom putu?

Naravno, samo su me ranije te situacije izbezumljivale i plašile i pokušavao sam da ih izbjeći čim bi mi se učinilo da krećem tim putem, a sada sam djelomično naučio nositi se s njima i postale su mi čak zanimljive i uzbudljive jer me tjeraju na rekapitulaciju i preispitivanje svega onoga što sam dosad napravio i onoga što bih želio napraviti. Naravno, uvijek mi visi u zraku pitanje jesam li sve promašio i što da radim ako se ispostavi da jesam. Nemam neki konkretan odgovor osim tješenja da odrastanje i sazrijevanje nose i određene rizike sa sobom te da moram malo vjerovati sebi, svojim procjenama i odlukama.

Je li postojala neka potencijalna strast osim poziva kojim se bavite?

Sport je nešto za što sam kao klinac mislio da ću se baviti time, tako da je i dalje živa ta strast prema sportu, iako su se moje sportske aktivnosti svele na teretanu i povremeno neku partiju nogometa ili odbojke na pijesku.

Svijet filma u vama? Tko su vaši filmski redatelji u kojima uživate, a na kojima ste odrastali i formirali se kao umjetnik?

Uh, uvijek mi je teško izdvojiti nekolicinu jer se to mijenjalo sa sazrijevanjem. No ukoliko bih morao izdvojiti na brzinu, onda neka budu: Joachim Trier, Ang Lee, Federico Fellini, John Cassavetes, Rainer Fassbinder, Pedro Almodovar, Michael Haneke, Akira Kurosawa... i još mnogo njih koji su mi svojim filmovima postavljali pitanja te na neka od njih tek sad znam odgovoriti, a neka će na odgovore sačekati još malo.

Što vas osim glume privatno čini sretnim i ispunjenim?

Obitelj i prijatelji, ali naročito prijatelji, jer obitelj čuvate od vlastitih gluposti, za obitelj čuvate uglavnom ono lijepo. Iako ovaj odgovor zvuči kao klišej, zaista je tako. To su odnosi koji čine moju bazu, siguran prostor u koji mogu pobjeći kad sve ono izvan njih postane previše opterećujuće i iscrpljujuće. To su odnosi koji vas filtriraju, očiste vas viškova jer tu nema foliranja, znaju vas onoliko koliko vi sami sebe znate i nema skrivanja. Tu sam ja - ja.

Diskretno uspijevate sačuvati privatnost. Kako vam to polazi za rukom?

Nije to toliko teško, ukoliko to zaista želite, onda samo odlučite da o tome nećete pričati.