Jan Kovačić dolazi iz 'rasadnika' glazbe, naime sin je Ivane Plechinger i Brune Kovačića, a oni su dobro utabali svoje staze na sceni. Kao njihovo dijete, nije mogao pobjeći od umjetničkog poziva. S ponosom će govoriti o svemu onome što su postigli njegovi roditelji, a njihov mu rad, kao i stasanje u sretnoj i zajednici punoj ljubavi predstavlja motivaciju i daje vjetar u leđa da izgradi svoj put do uspjeha.

Još od malih nogu kreativnost je iz njega izvirala na razne načine. Nakon što je završio preddiplomski studij glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, diplomirao je glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Postao je dio ansambla zagrebačkog Kazališta Komedija, a trenutno 25-godišnjak privlači pažnju 'Baladama', glazbeno-poetskom monodramom nastalom prema zbirci pjesama 'Balade Petrice Kerempuha' Miroslava Krleže, ali i drugim zanimljivostima iz svog života.

Od malih nogu ste u glazbi, svirate nekoliko instrumenata, odlično pjevate, a u ranom djetinjstvu prošli ste kroz dramsku skupinu Tvornica lutaka Petre Radin. Što vam se toliko svidjelo i privuklo vas glumi?

Mislim da je veliku ulogu u toj privlačnosti glume imala moja neizmjerno velika ljubav prema animiranim filmovima, koja traje i danas, a znajući sebe, mislim da će mi trajati sve do 105. godine. Odrastao sam gledajući Disneyjeve i Pixarove crtiće i onda bih kao mali pred mamom i tatom glumio scene iz njih. Naime znao sam ih sve napamet - od početka do kraja. Posebno pamtim da sam bio opčinjen Duhom iz 'Aladina', kojem je dao glas Ljubomir Kerekeš, ili merkatom Timonom iz 'Kralja lavova', kojeg je sinkronizirao Dražen Bratulić, a čast mi je danas nazvati ga kolegom, divnim prijateljem i mentorom. I Duha i Timona igrao bih pred roditeljima, a oni su, pametni kakvi jesu, primijetili da pokazujem ljubav za performans i upisali me kod Petre Radin. Tamo sam uživao jer sam se napokon mogao pustiti s lanca. Slabo se sjećam tog perioda, ali navodno sam bio dosta divlje dijete. Pretpostavljam zato što sam bio toliko uzbuđen time što mogu napokon glumiti i raditi luđaka od sebe! Šestogodišnji ja gnjavio bi ljude na probama da mi daju zadatke koje da glumim. Napokon, shvatili su da je jedini način da me smire reći da glumim drvo, a ja bih se vrlo poslušno ukipio i glumio najbolje što mogu. Tamo sam dobio i svoju prvu ulogu u predstavi 'Šuma Striborova', u kojoj sam glumio jednog od Domaćih i zvao se Smrdljiva Čarapa. Ta je uloga pokrenula prekrasan domino efekt koji me još uvijek vodi. Stoga hvala velika Smrdljivoj Čarapi na tome što je sve započela!

Trudi se uživati u svakoj ulozi

Početkom prošle godine Komedija je prepoznala vaš umjetnički potencijal te ste postali dio njihovog ansambla sa samo 24 godine. Koliko vam to znači?

Da razgovaramo još četiri sata, ne bih mogao opisati koliko mi to znači. Volim sva naša kazališta, ali uvijek sam znao da u Komediji igraju tipovi predstava u kojima bih najviše uživao. Dobar dio djetinjstva pitao sam se kojim smjerom mi je pametnije ići - glazbom ili glumom. Komedija na to pak ima vrlo jednostavan odgovor: Zašto ne oboje? Još pamtim kada sam prvi put tamo gledao 'Jaltu, Jaltu'. Sjećam se da je tada Ninu Filipovnu glumila Renata Sabljak, Grišu je igrao Đani Stipaničev, a Larryja Ronald Žlabur. Izašao sam iz kazališta misleći: 'Da, ovo želim raditi!' Tko bi pomislio da ću za koje desetljeće s istim tim izvanrednim glumcima dijeliti pozornicu u istoj toj legendarnoj predstavi. Prošla je godina dana otkad sam zaposlen u Komediji i ne prođe dan, a da nisam na tome beskrajno zahvalan!

Odmah ste počeli glumiti velike uloge u predstavama poput 'Jalte, Jalte' i 'Krave na granici', a dobivate i pozitivne kritike zbog 'Jadnika'. Je li to ispunjenje vaših snova?

Apsolutno! Naravno, svaka uloga donosi svoje izazove. Kad sam onaj prvi put gledao 'Jaltu, Jaltu', Stanleyja je u toj izvedbi igrao nezamjenjivi Dražen Čuček, s velikim naglaskom na 'nezamjenjivi', jer nije ti baš svejedno kada te se stavi u istu ulogu koju je s takvom lakoćom igrao maestralni glumac kao što je on. No nisam si smio dozvoliti da me strah koči i napravio sam svoju verziju Stanleyja, na koju sam stvarno iskreno ponosan. Mogu samo reći da je tolika čast igrati ulogu koju je igrao i Čuček! Trudim se uživati u svakoj od njih, a da i dalje budem prisutan i predan svojim partnerima na sceni. U 'Jadnicima' osobito uživam kao Thenardier jer imam izvanredne partnerice koje mi glume ženu, moju Madame Thenardier. Negdje sam čuo izreku koja kaže: glumac je dobar onoliko koliko i njegov partner. E pa zahvalan sam na tome što imam toliko genijalne partnerice kao što su Zrinka Kušević i Nika Ivančić. Kad se naše energije spoje, stvori se luda atmosfera na pozornici, u kojoj uživam kao njihov partner, a čini se i da publika uživa s nama. Jedva čekam sljedeći blok 'Jadnika', kada ću ponovno moći dijeliti pozornicu s njima dvjema. Slobodno nas dođite vidjeti kako guštamo među ostalim 'jadnicima'.

'Moj je Petrica i komičan i tragičan'

Sami ste postavili i režirali glazbenu monodramu 'Balade', prema Krležinim 'Baladama Petrice Kerempuha', u kojoj ste pokazali raskoš svog talenta. Kako je došlo do toga da vaša ispitna predstava dođe na repertoar?

'Balade' su bile moj zadnji ispit na Akademiji. Nekako se pročulo da se radi o nečem stvarno zanimljivom i oduševilo me što mi je na ispit došlo mnoštvo prijatelja, kolega i profesora. Moj mentor za glumu Krešimir Dolenčić bio je pod takvim dojmom nakon ispita da je nazvao ravnatelja Komedije i rekao mu da to mora vidjeti. Nedugo poslije toga 'Balade' su postale sastavni dio repertoara tog kazališta. Ostalo je povijest. Posebno ću pamtiti premijernu izvedbu, na koju su došli i svi moji kolege iz Komedije - bilo je divno čuti njihove komentare i čestitke nakon predstave. Mnogi gledatelji znali su mi reći da nisu nužno veliki ljubitelji Krleže, ali da im je ovo nešto najbolje što su vidjeli! Predstavu sam režirao, u njoj pjevam, glumim, animiram lutku i sve songove skladao sam sam. Jedva čekam sljedeće izvedbe, a jedva čekam i sve vas!

Kako biste onima koji nisu gledali predstavili svog Petricu?

Moj je Petrica i komičan i tragičan, i glasan i tih, a uz sve to izuzetno glazben. Inače obožavam miješati glazbu i kazalište jer smatram da jedno upotpunjuje drugo, pa mi je bilo logično da i Petrica ode u tom smjeru. Jako sam ponosan na sve pjesme koje sam skladao za ovu predstavu. Također, moj se Petrica ne boji otići u suprotnost i pustiti da se ozbiljnost situacije predstavi u tišini, jer ponekad nema glasnije stvari na svijetu od tišine.

O Beatlesima, pajtonovcima i Bioshocku mogu satima pričati

Zahvaljujući monodrami svladali ste starokajkavski. Pročitala sam da vam dubrovački, dalmatinski i bosanski naglasak ne idu, ali zato odlično usvajate britanski, škotski i irski naglasak. Koliko je za to zaslužna vaša baka, profesorica engleskog?

Nikad se neću dovoljno moći odužiti Vidu Balogu na njegovoj ogromnoj pomoći u izgovaranju tog teškog narječja. Bez njega bi stvarno ova predstava bila neozbiljna i (na loš način) smiješna. A što se engleskih naglasaka tiče, naravno, moja divna baka Maja Kovačić apsolutno je imala ulogu u tome. Znala mi je pomagati oko izgovora britanskog naglaska, a kao malom nekad mi je davala zadatke iz gramatike. Bila je to naša igra. No mislim da su naposljetku ipak veću ulogu imali razni mediji koje sam proučavao. Npr. britanski sam naglasak naučio slušajući Beatlese i gledajući puno 'Montyja Pythona'. Škotski mi je ušao u uho nakon prekomjernog gledanja franšize 'Kako izdresirati zmaja', a irski je pak došao kroz Bioshock, franšizu videoigara u kojoj glavni negativac govori predivnim irskim naglaskom. Kroz život sam bio i ostao veliki gik te o Beatlesima, pajtonovcima i Bioshocku mogu satima pričati, stoga bolje da se zaustavim prije nego što bude prekasno. A jednako tako mogu pričati o baki i djedu.

Osim u kazalištu, ostvarili ste ulogu u seriji 'Dnevnik velikog Perice'. Kakvo iskustvo nosite sa snimanja?

Snimanje 'Dnevnika velikog Perice' također ide u malo prije spomenutu kategoriju ostvarenih snova. Imao sam priliku raditi s nekim od naših najvećih profesionalaca pred kamerom i iza nje. Iva Babić je posebno predana partnerica, kao i moji dečki iz benda Sateliti: Bernard Tomić, Tit Medvešek i Vili Gobac. Nakon mnogo mjeseci upornog rada, uspjeli smo stvoriti nešto na što možemo stvarno biti ponosni. Vinko Brešan nas je sve neumorno vodio kroz cijeli taj proces, a taj je čovjek toliko kreativan, predan, a možda i najbitnije - vrlo strpljiv. On je izuzetno vješt u rješavanju problema i zna se izvanredno snaći kada stvari na snimanju ne idu po planu. Silno mi je drago što imam iskustvo rada s njime i nadam se da ćemo imati još takvih prilika u budućnosti. Također sam izuzetno zahvalan na svim drugim kolegama koje sam upoznao tijekom snimanja. Živko Anočić je divna osoba i s njim sam vodio lude razgovore.

Posebno ću pamtiti genijalno iskustvo kad smo snimali zadnji kadar u sezoni. Naime svi su glumci morali do tog dana naučiti vrlo specifičnu koreografiju, a osmislila ju je naša fantastična koreografkinja Marija Matković. No zbog svojih punih rasporeda mnogi su je morali učiti na samom snimanju. Sve su glumice brzo i lako naučile koreografiju, a dečkima to nije baš išlo. U jednom trenutku primijetio sam da se Nikola Kojo muči s koracima i ponudio sam mu svoju pomoć. S olakšanjem u očima, on mi je zahvalio, stao sam ispred njega i polako mu sve pokazao. Nedugo zatim primijetio sam da nam se pridružuju i drugi kojima treba pomoć. Ubrzo su iza mene učili plesati svi najdraži mi glumci: Goran Navojec, Dušan Bućan, Pjer Meničanin i ostali. Nije mi bilo lako ostati sabran dok su takve glumačke njuške iza mene učile plesati. Bilo je to nezaboravno iskustvo.

Oduševljen studiranjem u Slavoniji

Studirali ste u Osijeku. Kako je izgledao vaš život ondje?

Osijek nije bio moj prvi odabir kad sam odlučio studirati glumu, ali nakon dva neuspjela pokušaja na zagrebačkoj Akademiji i nakon prometne nesreće u lipnju 2018. odlučio sam pokušati i u Osijeku, za slučaj da ne uspijem u Zagrebu ni treći put. Na svoje iznenađenje, bio sam oduševljen njihovim prijemnim ispitom, toliko da sam, kad sam saznao da sam prošao na prijemnom, odlučio ostati u Osijeku. Malo je reći da sam oduševljen studiranjem u Slavoniji. Sam Osijek je predivan i obožavao sam se šetati i voziti biciklom do Akademije. Imao sam fantastične cimere, super društvo i najbolju klasu, a volim je najviše na svijetu. Nas devetero bili smo velika obitelj, poznavali smo se i u najljepšim i najtamnijim bojama, ali sva nas ta iskustva na neki način spoje još više, i oni dobri i loši trenuci.

Bili smo izuzetno kreativni i izuzetno sam ponosan na svakog od njih. A naši profesori u Osijeku jedni su od najboljih u državi. Izuzetno strogi, ali pravedni, kao što su naši profesori lutkarstva Maja Lučić i Hrvoje Seršić, zatim profesori glume Robert Raponja, Tatjana Bertok Zupković, Jasmin Novljaković i pokojni Saša Anočić, koji su me naučili svemu što danas koristim na pozornici, a svakako moram spomenuti i sjajnu profesoricu pjevanja Veroniku Hardy jer neustrašivo miješa glumu i pjevanje te je jedna od rijetkih kod nas koja na Akademiji uči glumce čarima mjuzikla. Smatram da nam takvih profesora i mjuzikla kao predmeta na Akademiji treba još više. Također sam zahvalan mnogim zagrebačkim profesorima koji su me strastveno poučavali svemu onom što sam još o glumi želio saznati, a posebno Almi Prici, Krešimiru Dolenčiću i Dadi Ćosiću.

Puni ste talenata - sjajno sinkronizirate animirane filmove, odlični ste i u lutkarstvu, plešete, bavite se audio i videomontažom, beatboxom. Za što ste - totalni antitalent?

Uuuu, genijalno pitanje! Teški sam antitalent za kuhanje. Znam napraviti fantastičan sendvič, ali nažalost, nisam vješt s kuhačom, nožem i tavom... trenutno! Možda s vremenom naučim nešto. Ali ima jedna stvar koju nikad neću moći naučiti. Oduvijek mi idu glazbene i izvedbene umjetnosti, ali kad je u pitanju likovna umjetnost... tu mi nema spasa. Grozan sam u bilo kakvom crtanju, slikanju, oblikovanju... To je stvarno sramota. Neki ljudi s godinama nauče to barem malo bolje, a ja još uvijek crtam jednako kao i sa sedam godina.

Kakva vam sjećanja budi obiteljski bend? Hoćemo li vas opet vidjeti u toj kombinaciji?

Budi najljepša sjećanja, no to su stari dani. Nekog od nas bi poljubila muza (uglavnom tatu), snimili bismo pjesmu i video i pritom silno uživali. Za sada nema planova o novim pjesmama koje bismo objavili kao obitelj. No to ne znači da se kod nas doma manje pjeva jer još uvijek znamo zapjevati u četiri zida. Danas smo samo svi malo više zauzeti. Tata koncertima, mama knjigama, moj brat Vigo Akademijom i skladbama, a ja predstavama i snimanjima. Ali nikad ne reci nikad. Možda nas jednog dana baš uhvati neka inspiracija i rodi se nešto novo.

Emotivan na mamu, prizemljen na tatu

Jesu li roditelji i brat vaši najveći kritičari?

Oooo da! Pogotovo kad je u pitanju glazba. Kad god komponiram nešto za neki projekt, uvijek se njima obratim ako zapnem i treba mi pomoć. Posebno mi je gušt pitati brata za glazbeni savjet, ipak je on student četvrte godine kompozicije na Muzičkoj akademiji i jako je fora čuti njegove prijedloge. Ali ne olakšavaju mi samo zato što sam njihov sin ili brat. Reći će mi odmah ako im nešto ne valja i to poštujem. I inače ne volim kada mi se za nešto kaže: 'Ma dobro je.' Kako da napredujem ako ne dobijem neku povratnu informaciju? Neka mi se radije kaže što ne štima, pa da bude bolje. I hvala bogu da su moji roditelji i brat takvi. Reći će mi tako i za moje pjesme, a i za moje izvedbe ako im se nešto nije svidjelo.

Mama kaže da ste osoba koja unosi radost gdje god da se pojavite. Koje ste osobine naslijedili od nje, a koje od tate?

Hm... teško je reći. Svakako sam emotivan na mamu, a prizemljen na tatu. Ali od mame sam naslijedio ljubav prema plesanju. Ona voli zaplesati doma uz dobru glazbu, pa joj se znam pridružiti u tome. Tata pak nije plesač. Od njega sam doduše naslijedio ljubav za mirom. On voli izaći i prošetati se kad misli da mu je potrebno malo zraka ili samoće. Mislim da je to izuzetno bitno. Moramo znati biti u miru sami sa sobom ako želimo divan život.

Na čemu trenutno radite, što još možemo očekivati od vas, što vam trenutno zaokuplja pažnju osim poslovnih obaveza?

Tko nije, neka svakako dođe na 'Balade' 24. veljače. Radim na nekoliko sinkronizacija crtića za koje ne znam smijem li govoriti o njima do u detalje. Ali svakako će se to saznati na vrijeme. U Komediji za koji mjesec počinjemo raditi na predstavi inspiriranoj braćom Marx. Bit će mi to prva dramska predstava u Komediji nakon 'Krave na granici', u koju sam uletio. A uz sve to, bit će puno izvedbi 'Balada', 'Jadnika', 'Ljepotice i zvijeri', 'Jesus Christ Superstara' i 'Jalte, Jalte'. Sve u Komediji i sve vrhunske predstave! Vidimo se!