'Plodovi zemlje' prikazuju se bez prekida od 1958. godine, kada je emitirana prva emisija. Deset godina starija od 'Dnevnika', od samog početka postala je zanimljiva ne samo poljoprivrednicima, već i ljudima iz urbanih sredina koji nemaju doticaja s poljoprivredom, a danas je najdugovječnija u Hrvatskoj i cijeloj jugoistočnoj Europi.

Za to je među ostalim zaslužan Vlatko Grgurić, samozatajni inženjer agronomije koji je napokon popustio, nakon više zamolbi za razgovor. Zanimljiv, poput tema koje obrađuje u svojoj emisiji, među rijetkim je urednicima koji ne bježe od terenskog novinarskog rada, pa gotovo u svakoj emisiji objavljuje i vlastiti autorski prilog te ga je za jedan nagradilo Hrvatsko novinarsko društvo.

Malo je poznato to da je dobitnik nagrade Goran za mlade pjesnike i nagrade Matice hrvatske te da osim uspješne karijere ima skladan obiteljski život u kojem uživa sa suprugom novinarkom i dvjema kćerima, a mnoge će iznenaditi i njegov glazbeni ukus koji nam je otkrio na kraju razgovora.

Kako ste obilježili veliki jubilej?

'Plodove zemlje' je uređivalo samo četvero urednika, što je nevjerojatno jer emisija traje šezdeset godina. U današnjem ubrzanom medijskom prostoru to je fascinantno, svojevrstan relikt, fosilizirana medijska ostavština. Od četvero urednika nema jedino Ive Lončara. Krajem godine, u obljetničkoj emisiji, ugostio sam Ružicu Trauber, najdugovječniju urednicu, pa Zvonka Kolara, redatelja koji je režirao emisiju 25 godina, oca naše Barbare Kolar. I - naravno - Mladena Stubljara, kolegu i legendarnog televizijskog reportera. Nažalost, prvi urednik emisije Marijan Sviben u vrijeme snimanja bio je u bolnici pa nije mogao doći. Poslije snimanja malo smo se počastili u redakciji. Samo uzak krug, isključivo prijatelji koji emisiju i rade.

Kakav je osjećaj raditi najgledaniju i najdugovječniju emisiju u televizijskom eteru?

Nevjerojatno je to da jedna specijalizirana emisija, poput one o poljoprivredi, opstaje toliko dugo. Svi živimo sto na sat, sve se brzo mijenja i malo tko ima vremena za televiziju. Izmišljaju se nove forme, novi sadržaji. Ali, eto, HTV ima 'Plodove zemlje' koji traju. Zašto? A tko zna? Možda bi kakva sociološka analiza dala odgovor. No tradicija je sigurno važna. Uostalom, 'Plodovi' već 30 godina idu u nepromijenjenom terminu. Objavljujemo više-manje nepretenciozne, životne teme, ljudi u nas imaju povjerenja. Nema previše politike i političara. I to je dobro. Idemo nakon podneva, u vrijeme nedjeljnog ručka. Vole nas, familijarni smo s gledateljima, nismo ih iznevjerili. Nema afera, izbjegavamo intervjue. Nema nekog negativnog konteksta oko emisije. Svi radimo najbolje što možemo. I to je to.

Uvjeti su se promijenili, ali je primjerice prepoznatljiva ostala glazbena špica koja krasi vašu emisiju još iz vremena Ružice Trauber. Ne mislite je mijenjati?

Prije mjesec i pol, dva nazvao me kolega Aco Stanković kad mu je gostovao Vojko iz Dječaka i kaže da je reper tražio glazbu iz foršpana naše emisije, ali je ne može naći. Rekao sam mu da ne znam koja je to stvar jer ju je donio naš glazbeni urednik prije 25 godina, a koji je preminuo, i probao sam je naći preko tražilice, međutim ona je ne može prepoznati. Vojku smo poslali foršpan pa ćemo vidjeti hoće li to iskoristiti na nekom svom albumu. (smijeh) 'Kozmetičke' stvari možemo promijeniti unutar emisije, ali njezinu strukturnu formu - najavu, prilog ili razgovor u studiju - ne možemo jer je zadana. Prije pola godine počeli smo raditi u digitalnoj montaži pa smo, eto, tu nešto mijenjali.

Kako birate teme, jer uvijek ste aktualni i zanimljivi čak i onima koji ne prate poljoprivredu.

To je prije svega zbog ljudi s kojima radim već desetljećima, a to su: Klara iz Pule, Marija i Magdalena iz Splita, Danijela i Sani iz Bjelovara, Ivica iz Čakovca, Pero iz Metkovića. Pa još kolege iz Osijeka, Dubrovnika, Gospića, Koprivnice, Slavonskog Broda, Zadra... da ne zaboravim koga?! Svi poznaju ljude, prate poljoprivredu i probleme, neki su u emisiji i više od 30 godina. Pokušavamo raditi zanimljive reportaže, održati novinarski standard na nivou. S druge strane smo i prijatelji jer stvarno dugo radimo zajedno.

Jeste li strog šef?

Ne, ja sam prvi među jednakima. Moje je da nešto osmislim, ali generalno svi radimo zajedno.

Poljoprivrednici vam se žale, obraćaju u nadi da ćete riješiti probleme koje oni ne mogu. Progovorili ste o njima i pokrenuli njihovo rješavanje.

Vjerojatno nam je prosjek bolji od državnih institucija kojima je u opisu posla da rješavaju te probleme. Emisije prije pet, deset godina bile su sigurno kritičnije. Bilo je puno više seljaka, poljoprivrednika koji su otvorenije kritizirali vlast, politiku ili političare. Danas je drugačije, teže. Otkad je Hrvatska u Europskoj uniji, seljaci su zatvoreniji, ustrašeniji. Pretpostavljaju kako bitne odluke o poljoprivredi ne donosi Zagreb, nego Bruxelles. Smatraju da je besmisleno kritizirati našu politiku jer, eto, zakone nam kroje drugi. Ne sami. Knjiga žalbe je u Bruxellesu, a on im je daleko. Previše granica, jezičnih barijera, anonimnih administratora. Pa svi šute izgubljeni u hodnicima, kao Josef K. iz Kafkina romana.

Koliko se sami bavite poljoprivredom? Kako se uopće kod vas rodila ljubav prema zemlji?

Diplomirao sam na Agronomskom fakultetu 1994. godine. Potom sam prošao na audiciji i počeo raditi u Gospodarskoj redakciji koju je tada vodio Đuro Tomljenović. Pa uskočio Ivi Lončaru u 'Plodove zemlje'. Volim zemlju, kako da ne?! Da je više vremena, i češće bih kopao i prčkao po gruntu koji imamo blizu Jaske. Radna terapija. Uživam sa ženom i kćerima ondje. Da je grah drugačije pao i da je više novca, eh, bio bih radije seljak nego novinar. Opipljivije je to, životnije od ove virtualne TV stvarnosti.

Što biste preporučili gledateljima, onima koji se žele baviti poljoprivredom? Koja je grana trenutno najunosnija?

Ovisno koliko imaju novca. (smijeh) U Dalmaciji, recimo, neka uzgajaju masline, prave vino, sade smilje... No sa 100 tisuća kuna, a živite na kontinentu, možete posaditi malu plantažu malina ili ribizla. Dobro je i isplativo. To voće uvijek drži visoku cijenu - 80 do 100 kuna po kilogramu - traženo je. I ako ga znate prodati, super. Nema prevelike zaštite, previše pesticida, pa jedna obitelj zajednički sve može sjajno odraditi.

Atipičan ste predstavnik medijske osobe, urednik ste i novinar jedne od najgledanijih emisija, a javnost gotovo ništa ne zna o vašem privatnom životu. Možete li nam otkriti što vas zanima osim poljoprivrede, što čitate, kako se odmarate?

Posljednjih godina pročitao sam metre knjiga o kvantnoj mehanici i evoluciji. Eto, to me zanima. Također volim astronomiju, fascinira me svemir i činjenica kako o njemu malo znamo. Čitam puno o diktatorima i značajnim ljudima 20. stoljeća. A glazba? Alternativna. Mračna i teška...