U domaćim okvirima Ines Tričković predstavila se hvaljenim albumom 'Runjić In Blue', a odlaskom iz Hrvatske počela je ostvarivati značajna gostovanja. Jedno od njih bilo je u legendarnom Carnegie Hallu u New Yorku, a sudjelovala je na brojnim festivalima, te kao prvi hrvatski jazz umjetnik u prestižnom jazz koncertnom ciklusu 'All Souls At Sundown' u Unitarnoj crkvi na Manhattanu u New Yorku u pratnji poznatog jazz pijanista Aarona Goldberga. Prva je Hrvatica u povijesti koja se našla na naslovnici magazina 'American Way' zrakoplovne kompanije American Airlines, koji se može čitati u svim njihovim avionima na svijetu. Kći sestre Vesne Dragojević od 2016. godine je stalni gost-predavač na CMI Music Instituteu, jazz akademiji u Zhuhaiu u Kini, a živi i radi na relaciji Macau-Hong Kong-New York-Dubrovnik.

Kad i kako je počela vaša glazbena priča?

Nekako sam oduvijek pjevala, otkad pamtim to mi je bilo prirodno - poput disanja. Osamdesetih sam u djetinjstvu zabavljala familiju radeći uvijek neke predstave i koncerte doma, zatim sam pjevala u zboru 'Mali Raspjevani Dubrovnik', gdje sam prvi put postala solist na bini, zatim je bilo zatišje svega tijekom onih ratnih godina u Dubrovniku i tek negdje s 15-16 ponovno se vraćame pjevanju kroz vježbanje jazz repertoara satima u svoje slobodno vrijeme. Početak profesionalne karijere bio mi je sa 18. Sve u svemu bio je to postepen i dugotrajan proces s puno sati i sati predanog vježbanja.

Jedno vrijeme bili ste ulična pjevačica?

Da, prvu godinu kad sam se preselila u Zagreb, negdje 2008. i 2009. Iako je moja karijera bila solidna u Dubrovniku u Zagrebu sam bila manje više anonimus. Tad sam iz pobune protiv određenih ugostitelja koji su tražili da im pjevam po jazz barovima za 200 kuna po večeri, radije pjevala na ulici. To je jedna od najtežih, ali i najljepših bina u mojoj karijeri do sada. Ulica je brutalno iskrena i zaista moraš biti jak i iznimno dobar da bi kao vokalist pjevajući 'na suho' uspio zaustaviti nekog i dotaknuti ga.

Čega se najradije sjećate iz tog razdoblja?

Jedne gospođe koja je uzela svoj novčanik, okrenula ga i sve što je bilo u novčaniku istresla u moj šešir za donacije. Jedne trudnice koja je stajala, slušala i plakala... djece koja neće da idu dalje nego se ukipe u mjestu i gledaju, slušaju. Raznih divnih ljudi. Mirisa i zvuka prelijepog Zagreba. Pjevanja na snijegu dok je bila zima. Zvuka glasa dok pada snijeg, toplog i prigušenog kao u studiju, ma divno iskustvo, ali i jedan strahovito naporan period.

Iza vas je osim zanimljivih suradnji, Porina i Carnegie Halla te brojnih drugih uspjeha, preko 3000 koncertnih nastupa u domovini i svijetu. Gdje ste osjećali najbolje, koja zemlja/pozornica je na vas ostavila najdublji dojam?

Svaka bina mi je nekako posebna, zaista ne mogu izdvojiti ni jednu posebno. Jedini nastup koji me je tako silno dotaknuo bio je u bolnici Rebro dok sam bila član hrvatskih Crvenih nosova, kad sam pjevala u sobi jednom teško bolesnom djetetu, koje je nažalost izgubilo borbu s bolešću, i njegovoj majci. Ne bih o tome baš puno u detalje, ali mogu vam reći da je to bio trenutak kad sam shvatila što je zapravo pjevanje, život i glazba, te koja je njena moć i koja je moja uloga u tome svemu.

Prva ste Hrvatica u povijesti koja se našla na naslovnici magazina American Way zrakoplovne kompanije American Airlines koji se može čitati u svim njihovim avionima na svijetu. Kako ste dobili taj angažman?

Ekipa iz American Airlines je radila reportažu o Hrvatskoj i posebno Dubrovniku, tada su vidjevši moju poveznicu s Amerikom i nastupima tamo, nekako se odlučili za mene za naslovnicu. Bila sam oduševljena što mogu predstavljati i na taj način svoju zemlju, Grad i svoj rad kroz tako jednu jaku platformu.

Zašto baš jazz, a ne neki drugi glazbeni pravac?

Zato što je jazz kao i ja promjenjiv, divlji, emotivan, sofisticiran, nježan, agresivan. Ima formu, ali je slobodan u svojoj kretnji unutar te forme.

Koje su pjevačice/pjevači utjecali na vaš iričaj?

Ella Fitzgerald, Bjork, Kate Bush, Chet Baker. Zatim i puno instrumentalista kao Miles Davis, John Coltrane...

Glazbena legenda Oliver Dragojević bio je vaš dundo (ujak). Je li vam dao kakav savjet?

Puno savjeta, puno emotivne podrške kroz cijeli život. Znate, on je bio pjevač, ali meni je prvenstveno bio ujak pun podrške i ljubavi.

Što vas najviše podsjeća na njega?

Uh! Toliko toga... Često ga sanjam. Puno pjesama bossanove koju je obožavao i koju bi nekad doma znali pjevati skupa. Svaki put kad pjevam pjesmu 'Wave' od Tom Jobima. Naravno, osim toga podsjećaju me moji rođaci, moja tetka Vesna. Cijeli jedan naš život i odrastanje. Sve.

Jako je volio jazz. Jeste li ikad zapjevali s njim?

Jesam puno puta, i kao dijete i kao tinejdžerica. Što doma, što na nekim njegovim koncertima. Obožavao je i dobro poznavao jazz.

Živite zadnjih godina na relaciji Dubrovnik-Macao-Hong Kong. Koliko često ste u Hrvatskoj?

Sad zbog globalnog stanja Covid-19 sam tu do daljnjeg, ali inače šest mjeseci sam vani, a šest u Hrvatskoj.

Što vam vani najviše nedostaje iz domovine?

Samo tišina i plavo more.

Jeste li naučili kineski? Ako da, koliko vam je trebalo za to?

Naučila sam osnove svakodnevne komunikacije, ali o Kantu ne bih mogla pričati na kineskom. (smijeh) Trebalo mi je otprilike dvije godine da se opustim i počnem pričati više u svakodnevnom životu, iako realno za moj posao svugdje se koristi engleski. I Makau i Hong Kong su pravi internacionalni megapolisi tako da se nije tražilo od mene da pričam kineski.

Kako ste doživjeli korona krizu, kako se ona odrazila na vas?

Radim dosta kao vocal teacher, online s preko 20 studenata diljem svijeta, pišem neke nove projekte, poeziji, uživam u svom privatnom životu što više mogu s mojim zaručnikom. Znate ja već 20 godina bez prestanka radim, putujem, kreiram, pišem, snimam, produciram projekte, pa turneje, bendovi, države, kontinenti. Puno sam dala svome poslu, svome pozivu, tako da sad iskorištavam ovu situaciju da sebi i svom privatnom životu, potpuno bez grižnje savjesti, podarim jedan veliki lijepi odmor. Ja sam radoholičarka, a ovo mi je dalo priliku da ipak malo stanem i uživam.

Postoji li neki projekt koji pripremate ili biste ga možda htjeli posebno najaviti?

Trenutno je najaktualniji moj projekt 'Homage To Erik Satie'. Prethodne dvije godine imam iznimnu čast da sa mnom surađuju na ovom projektu sama krema hrvatske jazz i klasične glazbe - Goran Končar nas legendarni violinist svjetskog imena, nagrađivani jazz pianist Zvjezdan Ružić, te fantastična Ljerka Končar Gamulin, violončelistica. S ovom fantastičnom trojkom započela sam projekt Homage Erik Satie, spoj klasike i jazza, a na otoku Lokrumu ljeto 2018. godine bila je održana rasprodana premijera ovog programa. Sama sam napisala sve tekstove na Satijevu glazbu, pa sam u ovom projektu u dvostrukoj ulozi, autorice i izvođačice, te po prvi put u povijesti skladbe iz opusa Erika Satiea, Gnossienne i Gymnopedie, postaju pjevne pjesme. Prošle godine smo imali i premijeru u Kneževom Dvoru u Dubrovniku, orkestralne verzije cijelog programa s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, uz aranžmane Petrosa Klampanisa (SAD). Taj projekt je trebao biti i snimljen ove godine, pripremala se i turneja po Americi te suradnja i s filharmonijom iz Hong Konga, ali zbog korone je sve otkazano. Svakako se jako radujem ponovnom nastavku upravo ovog projekta za koji zaista mislim da je najbolje od mene što sam do sada pružila.