Iza nje su još jedni politički izbori, ovog puta po mnogo toga specifičniji nego do sada, no vrsna novinarka prepoznatljiva po britkosti u intervjuiranju političara i najteže novinarske zadatke ima u malom prstu. Od malih nogu Sabina Tandara Knezović odrastala je u obitelji u kojoj se puno pričalo o politici, pratile su se informative emisije. Nikad nije bilo dvojbi da joj je suđena takva vrsta novinarstva. Na Novu TV je stigla 2005. a do sada se isprofilirala se u temama visoke politike prateći rad Ureda predsjednika, Vlade te parlamentarnih stranaka. Gledali smo je kako izvještava s izbora, ali i iz ratne zone, Afganistana. Sav poslovni stres i napetost joj rješavaju suprug Andrija (s kojim je bila u vezi prije nego što je počela raditi na Novoj TV) i njihova mezimica, kćer Katja. Ljeti svoju oazu pronalazi u Miljevcima, gdje joj je djedovina.

Izbori su iza nas. Koliko je praćenje toga zahtjevno, kakve su pripreme, koliko dobro morate znati kandidate?

Svaki su izbori za političkog novinara vrlo stresni, izazovni i itekako zahtjevni. Moraš znati sve o ključnim kandidatima, njihovu povijest, presjek karijere… S većinom sam se susretala kroz intervjue, no nova sam imena morala i dodatno istraživati. U izbornoj noći moraš znati u kojoj su izbornoj jedinici da bi prokomentirao stranačke uspjehe, pratiti koliko je tko prikupio preferencijalnih glasova, tko je ispao iz igre. Uglavnom jedan vrlo obuhvatan i kompleksan posao.

Već 15 godina ste zaštitno ste lice Nove TV informativnog programa. No, stres je u ovakvim situacijama naprosto neminovan. Kako ga držite pod kontrolom?

S vremenom naprosto naučiš živjeti sa stresom, a iskustvo je ključ koje ti pronalazi rješenje za stresne situacije. Inače nisam tip koji gubi kontrolu, no moj je najveći neprijatelj vrijeme... Uglavnom, kad bude najgore, tada ušutim i svi oko mene znaju da nije dobro. Budem neprirodno mirna.

Novinari često znaju biti na udaru prijetnja. Jeste li se i vi s time susretali?

Moram priznati da u mojoj 15 godišnjoj karijeri nikad se nisam susrela s prijetnjama. I drago mi je da nemam takvog iskustva.

Koje su najbolje strane političkog novinarstva?

Najbolje strane su što kao politički novinar možeš ukazivati na neke nepravilnosti. Možeš kritizirati nešto što većini građana ne odgovara. Pa kada se neke stvari promijene na bolje, osjećaš se dobro jer si ipak i ti jednim dijelom pridonio tome.

Treba li za novinarski poziv talent ili se sve može naučiti?

Znanje i talent su najbolja kombinacija. Ako imaš jedno, a drugo nemaš uvijek si negdje zakinut. Talent bez znanja i znanje bez talenta ne čine odličnog novinara. Na fakultetu sam dobila dobru teorijsku podlogu koju sam onda kroz praksu i talent unapređivala.

Što vas ljuti u našem novinarstvu?

Ljuti me najviše copy-paste novinarstvo, kada zbog utrke tko će prije nešto objaviti mediji bez provjere prenose jedni druge. I onda se dogodi da je vijest netočna. To se najčešće zna događati u kriznim situacijama, primjerice kod posljednje rekonstrukcije Vlade. Više sam se iscrpljivala obrazlažući gomilu netočnih informacija nego što sam se mogla kvalitetno baviti dnevnim zadatkom.

Postoji li nešto što biste voljeli ponoviti, a što zaboraviti kad je riječ o poslu?

Zahvaljujući mom poslu proputovala sam pola svijeta i bila na mjestima gdje kao obični turist nema šanse da bi ikad mogla biti. To je neprocjenjivo. Veselim se opet sretnim i bezbrižnim vremenima kada će koronavirus biti iza nas i kada će ovaj posao opet podrazumijevati putovanja. Nisam imala nekih preružnih epizoda koje su na mene ostavile traume. Tko radi taj i griješi i treba se znati nositi s tim.

Sjećate li se svog prvog 'zadatka'?

Sjećam se prve izjave koju sam uzimala od Ivane Crnić kao tadašnje glasnogovornice MVP-a, prvog političkog priloga i susreta s predsjednikom Mesićem s kojim sam vlakom išla u Slavonski Brod, prvog javljanja uživo s tadašnjim ministrom zdravstva koji mi je priznao da niti on nikad nije bio u lajvu. Sve to pamtim i vrlo rado prepričavam.

Što ćete uvijek pamtiti s izvještavanja iz Afganistana?

Od jutra do mraka s pancirkom i šljemom. Spavanje u vojnoj bazi. Vožnja u blindiranim vozilima. Violent road – cesta smrti na kojoj ljudski život ne vrijedi ništa. Štapovi sa zavezanom krpom utaknuti u zemlju uz asfalt kao znak da je netko poginuo. Na tone smeća po svuda. Bosa djeca. Krvavo meso koje je visilo na svakom koraku iz takozvanih mesnica. Muškarci koji su u grupicama čavrljali i grijali se uz vatru. Tu i tamo pokoja žena u burci. Lokalci koji se voze u suprotnom smjeru. Betonske blokade po svuda. Afganistanci s mitraljezima. Ukratko – životno iskustvo.

Bavite se ozbiljnim temama, no je li iza kamera sve takvo ili ipak ima smijeha i zabavnih situacija?

U mojoj redakciji jako je puno smijeha. Najdraže mi je kad nekog ulovimo zezati. Moje kolege su baš pravi prijatelji, a koliko boravimo zajedno dođu mi kao druga obitelj. Pomažemo jedni drugima i najsložniji smo u najtežim situacijama.

Kako je na vas utjecala globalna pandemija, potres?

Moram priznati jako sam to teško podnijela. Prvi nalet korona krize utjerao mi je strah u kosti. A onda još i potres kojeg se patološki bojim. Taj tjedan nakon potresa ne znam kako sam od straha uspjela išta odraditi. Žalim za vremenima koje smo imali prošle godine u ovo vrijeme.

Kada s posla dođete kući, imate li neke rituale da 'dođete malo k sebi' i skrenete misli s ružnih stvari? Kako se najradije opuštate?

Kad dođem kući tamo je moj mir. Moja ljubav Katija koja me toliko zaokupira da ne stignem misliti na ništa drugo. Kad ona legne spavati obično suprug Andrija i ja gledamo serije. To su moji trenuci opuštanja.

Imate li emisije i serije na televiziji koje ne propuštate gledati?

Na televiziji ne stignem puno toga pratiti, informativne emisije i to je to. A za gušt gledam serije. Uvijek se navučem na neku. Ne znam kad sam pogledala neki film jer teško da bi navečer izdržala gledati nešto dulje od 45 minuta.

Kakvu glazbu slušate?

Obožavam John Mayera, Arethu Franklin... to je nešto za moju dušu. Ali u zadnje vrijeme najčešće slušam radio. Vrtim radio stanice. Trenutno se nalazim u tako jednom turbulentnom razdoblju da najmanje mislim na sebe.

Čega se najradije sjećate iz djetinjstva? Kakvi ste bili u pubertetskim danima?

Putovanja s roditeljima i njihove beskrajne ljubavi. Ljetovanja u Istri. Kad vidim kako se i moja Katija veseli putovanjima, sjetim se uvijek brata i sebe. Bezbrižne igre na ulici od jutra do mraka. Sjetim se i moje drage bake Kate koja nas je čuvala kao djecu. Filmova i serija koje smo s njom odgledali po sto puta. Njezine bijele kave, knedli od šljiva i pite od jabuke.

Ne mislim da sam bila problematičan pubertetlija. Imala sam naravno svojih mušica. Šuljala sam se u sitne sate kad bih kasnila i molila Boga da me nitko ne čuje.

Čemu vas je naučilo majčinstvo?

Majčinstvo mi je doslovce okrenulo život. Sve se vrti oko Katije. Prvo ona onda sve ostalo. Ona je početak i kraj. To je bezuvjetna ljubav. Doslovce boli koliko voliš to dijete.

Postoji li, prema vašem mišljenju, recept za sretan brak?

Nije brak kao recept za dobar kolač. To je puno više od toga. Ili klikneš s nekim ili ne. Leptirići i početna zaljubljenost ne traju vječno, a kad prođu, i ako je to uistinu to, onda ostane čista ljubav. Ona prava. Andrija i ja smo kao jedno, i tako već skoro pola života. Prošli smo puno prekrasnih, ali i jako teških razdoblja koja su nas samo dodatno učvrstila.