Mladen Vukorepa po mnogočemu je poseban. Suzdržan je i odmjeren, no u svojim odgovorima zanimljiv i intrigantan sugovornik. Ovaj diplomirani inženjer elektrotehnike igra košarku, pjeva u zboru, knjige čita uglavnom kad je na godišnjem, a brojnim područjima (sudeći po trijumfima u 'Potjeri') suvereno vlada. Premda se o njemu ne može naći previše informacija, Zagrepčanin dalmatinskih korijena rado će odgovoriti na svako pitanje. Tako smo u velikom razgovoru za tportal doznali brojne nepoznate detalje iz njegova života. Njegova ljubav prema kvizovima, kao specifičnom obliku testiranja znanja, datira još od osnovne škole, kad je imitirajući kultnu 'Kviskoteku' sastavljao i vodio kvizove zabavljajući prijatelje. Danas upravo zbog njega mnogi prate popularnu 'Potjeru'.

Spremajući se za razgovor, uočila sam da je vrlo malo informacija dostupno o vama. Zašto ste tako zatvoreni prema medijima?

Nisam zatvoren prema medijima, možda sam više starog kova pa nemam javne profile na društvenim mrežama niti potrebu za time, ali uvijek sam se odazivao pozivu medija i nisam nikad odbijao razgovore. Ne volim se previše eksponirati, zapravo sam najintrovertiraniji od svih lovaca, što je čudno kad je netko prisutan u medijima, ali to je moja priroda. Takvog kakvog me vidite na malim ekranima, takav sam.

Najintrovertiraniji, može se reći najtajanstveniji, ali i najuspješniji.

Mislim da je, ako gledamo dugoročno, najuspješniji Krešo premda sam ovu sezonu jako dobro počeo. Ali to je stvar trenutačne inspiracije. Kako neki put zabrljam, tako neki put i briljiram, a to je upravo čar 'Potjere'. Jer nikad niste sigurni hoće li natjecatelji uspjeti s velikim učinkom ili će ostati bez novca.

Gode li vam ili smetaju popularnost i prepoznatljivost?

Znate što? Rekao bih i da i ne. Da, jer praktički svi susreti s ljudima jako su pozitivni. Nisam dosad doživio nijedan neugodan susret, a opet, s druge strane - ne, jer svatko od nas voli imati svoju privatnost. Ali ova razina popularnosti apsolutno nije opterećujuća, ljudi su pristojni, nisu iritantni, ne navaljuju. Tu i tamo netko pozdravi ili zatraži fotografiranje, a to zbilja nije na razini napornosti.

O vama se zna da ste inženjer elektrotehnike i strastveni kvizoman. Što se još može doznati o vama? Koje su vaše strasti, u čemu uživate?

Moje dvije osnovne strasti su kviz i košarka. Kviz je intelektualno, a košarka tjelesno razgibavanje, tako da sam zapravo svoje strasti i hobi pretvorio u neku vrstu honorarnog posla jer imam svoj stalni posao s kojeg sam morao izaći da bismo mogli napraviti intervju. (smijeh) Nemam previše slobodnog vremena jer ipak stalno radno mjesto uz honorarni posao ne ostavlja puno prostora za to. Radim u Vertivu, tvrtki koja vrlo uspješno djeluje u Hrvatskoj. Rastemo, zapošljavamo sve više mladih stručnjaka i ponosni smo na to. Naša tvrtka na globalnom nivou dizajnira, gradi i servisira kritičnu infrastrukturu neophodnu za podatkovne (data) centre, komunikacijske mreže te komercijalne i industrijske objekte.

Kad je počelo vaše zanimanje za kvizove?

Moje zanimanje za kvizove počelo je u osnovnoj školi, kada sam, kao i svi, pratio legendarnu 'Kviskoteku' i kad sam se sa svojim vršnjacima igrao kvizova. Tada sam češće bio voditelj a neki put sam se i natjecao s njima. Moj prvi nastup na televiziji bio je još u srednjoj školi, daleke 1986. godine, kada sam imao 17 godina, tako da već imam trideset godina televizijskog staža.

Može li se živjeti od kvizova?

Kad bi netko imao mogućnost redovitog nastupanja u televizijskim kvizovima, da. Ali ako računamo da je broj pojavljivanja u kvizovima ograničen, rekao bih da ne.

Što vam je dosad bilo najteže u 'Potjeri'?

Najteža mi je bila prva emisija. Nikad nisam imao toliku tremu i mislio sam na to da samo treba preživjeti. Nikakvo prijašnje iskustvo nije se moglo usporediti s time jer je tu zapravo dvojaka uloga - imaš ulogu natjecatelja, a u neku ruku i suvoditelja, nekad Tariku Filipoviću, a sada Jošku Lokasu. Tako da se tu ipak očekuje određena vrsta zabavnosti i showa. 'Potjera' nije klasični kviz s kakvima sam ja počeo, jer tu se uvijek mora biti i duhovit, možda se treba izvesti i neki štos, ali opet ne izgubiti koncentraciju. Neki put je teško balansirati između te dvije stvari.

Kako se pripremate za 'Potjeru'? Nekad su se vjerojatno listale enciklopedije, no u današnje vrijeme interneta pretpostavljam da je to puno lakše.

Pitali su me neki kako sam se pripremao za 'Kviskoteku' jer danas sve postoji na internetu, Wikipediji, i rekao sam da je bilo vrlo teško jer puno toga nije bilo dostupno. S druge strane, nivo pitanja je pojačan. Ima drukčijih pitanja, primjerice iz nekakve pop kulture ili šoubiznisa, znači manje je onih klasičnih, ali s obzirom na to da raste nivo znanja natjecatelja, pa i lovaca, ona su sve teža. Kako se pripremam? Tako kako sam i rekao - nemam toliko vremena za velike pripreme, a i iskreno, s obzirom na dob, mozak ne upija više informacije kao nekada. (smijeh) Najlakše zapamtim ono što me zanima, znači vrlo rijetko pročitam nešto ciljano. Obično me nešto zainteresira, onda pogledam što je vezano uz to i nadam se da će mi 'ostati'. Znači ako me nešto zanima, u pravilu mi je puno lakše zapamtiti podatak, ali ako me nešto ne zanima, onda je to obično - kroz jedno uho unutra, kroz drugo van. Tako mi se recimo teško prisiliti učiti o nekim područjima koja me ne zanimaju. Hvala Bogu, još uvijek imam dobru memoriju pa puno toga ostane, ali na samom kvizu nije stvar toga da nešto znaš. Jer mnogi kažu: 'Ah, to sam znao i ja', nego je stvar toga da se netko u dvije sekunde sjeti odgovora i skače s teme na temu. Mislim da bi prosječan kvizaš na 80-90 posto pitanja koja se postave u 'Potjeri' trebao moći odgovoriti, samo je pitanje hoće li se sjetiti ili blokirati. Vidjeli smo da je tako kod puno ljudi, ali i kod lovaca. Neki put je to trema, a neki put se želiš sjetiti nekog odgovora i ne želiš pustiti i reći: 'Dalje', nego to hoćeš istjerati do kraja. Tu treba biti lukav i mislim da je Krešo najbolji u tome. On jednostavno makne bilo kakav ego i kaže: 'Ne znam, dalje', bez ikakvog srama. Nama drugima, pogotovo Deanu, to je malo teže reći, ali tako je to. Jednostavno moraš imati neku svoju strategiju.

Taman sam vas mislila pitati kako se nosite s 'porazima'?

Nikome nije drago izgubiti, ali isto tako je svima jasno da kad bi lovci stalno pobjeđivali, ne bi bilo ni zainteresiranih da dođu u emisiju, niti bi gledateljima bilo zanimljivo kad bi se unaprijed znao ishod. Baš u tome jest čar ovog kviza - ima jako puno neočekivanih situacija. Znači, ne može se napraviti scenarij. Jednostavno, go with a flow i kako bude. Mislim da je to također jedna od tajni gledanosti 'Potjere'.

Tko su vaši kvizaški uzori?

Moji kvizaški uzori ipak su ponajviše bili Mirko Miočić i Robert Pauletić te Radoslav Dodig, kojem sam se divio ponajviše zbog njegova rješavanja asocijacija. I ja sam u nekim svojim nastupima uspijevao biti dobar u asocijacijama. Više volim kviz igre nego čisto suhoparno kviz pitanje i uvijek sam bio bolji u kviz igrama nego u formi pitanje - odgovor.

Kako se slažete s ostalim kolegama lovcima?

Mislim da se može vidjeti da vlada dobra atmosfera među nama i cijelim timom, od uredništva do tehničke ekipe. Jako je dobra atmosfera na snimanjima i, na kraju krajeva, kad sam prihvaćao ovaj angažman, to je bio jedan od razloga zašto sam ga prihvatio. Naravno, s druge strane, htio sam testirati svoj nivo znanja i snalaženja pred kamerama, ali isto tako želio sam da mi to ne stvara dodatni pritisak jer uz redovan posao imati još jedan stresan posao bilo bi loše. Naravno, razina stresa uvijek postoji, baš kao i treme prije i za vrijeme nastupa, ali bitno je da je okruženje dobro. Iskreno, niti za jedan poraz nisam doživio ni riječ kritike urednika ni bilo koga drugoga. To je normalna i fer ekipa i mislim da to osjete i gledatelji. Imao sam sreće da je na mom redovnom poslu slična atmosfera, tako da kad čujem neka radna iskustva svojih prijatelja - zaista mogu biti sretan i zadovoljan.

Kako ste uopće dospjeli u 'Potjeru'?

Pozvan sam na audiciju, koja se sastojala od pisanog testa i od testnog snimanja. Nakon toga rekli su mi da sam zadovoljio i krenuo sam u prvu emisiju. Sve dalje je povijest.

Je li vam neki natjecatelj ostao u posebnom sjećanju?

Ne bih mogao izdvojiti jednog ili jednu natjecateljicu, ali bilo je nekih koje se sjećaš. To je neki put i vrlo neugodna situacija i nije bahatost i nepoštovanje, nego je previše ljudi koji su prošli kroz emisiju i zaboravi se. Onda mi je malo žao kad mi netko priđe i moram reći: 'Sorry, ne sjećam se.' Znam da druga strana može biti povrijeđena, ali nastojim biti iskren.

Što je toliko zarazno u kvizovima?

Mislim da se u svakodnevnom životu uvijek volimo praviti važni i pokazati nekome da znamo nešto, a on ne zna. Tako da ljude lako preuzme svijet kvizova. Još ako imaš dobro društvo, jer uglavnom su pub kvizovi ekipni... U taj sam svijet ušao kroz ekipu i ljude s kojima sam se volio družiti i ujedno se natjecati s drugima sličnima sebi.

S kime se danas družite? Jesu li to prijatelji iz djetinjstva, škole ili su to najviše osobe iz kvizova?

Najviše se družim s ekipom koju znam s fakulteta i posla ili s nekih drugih životnih aktivnosti, poput košarke i kvizova.

'Haklate' li?

Naravno! Nastojim se ne zapustiti. S obzirom na uredski, sjedeći, kancelarijski posao, moram imati nekakvu vrstu tjelovježbe. Nikad mi se nije dalo ići u teretanu, nikad mi se nije dalo ni trčati, a košarka ili neki drugi ekipni sport je dobar način da se razgibaš i imaš interakciju s drugima. Volim to i našao sam u tome neko veselje. Nisam neki vrsni košarkaš, ali to me veseli.

S obzirom na dva posla, kako se osim rekreacijom rješavate stresa?

Nastojim odbaciti stres. Naravno to nije uvijek moguće, ali koliko god je moguće, nastojim da to ne utječe na mene. Ima boljih i lošijih dana te onih kad vam sve ide na živce, a i kad vas nitko ne može izbaciti iz takta. Nastojim biti smiren i normalan koliko god je to moguće.

Što čitate, kakva vas literatura zanima?

Zapravo vrlo malo čitam i to uglavnom za vrijeme godišnjeg odmora. Svakodnevica mi se više svodi na čitanje portala ili novina, pa izvan godišnjeg rijetko uzmem knjigu u ruke i pročitam je. Uglavnom je to beletristika, nešto što me opušta. Ne mora biti neka visoka umjetnička vrijednost, niti remek-djelo svjetske literature da bi me zapanjilo. Znači nešto nepretenciozno, a čitljivo, interesantno i zabavno.

Kakav vas sadržaj može zaintrigirati na televiziji?

Volim gledati sport, razne putopisne reportaže, prirodoslovne emisije o životinjama, dobre filmove. Serije ne toliko jer izazivaju ovisnost, ali ako ih gledam, onda su to uglavnom humoristične serije.

Vratimo se još malo na kviz. Da zaradite neki veliki zgoditak, u što biste investirali?

Trenutno su moje materijalne potrebe zadovoljene, tako da bi to vjerojatno bilo neko putovanje ili nešto što bi mi bilo za sjećanje na taj uspjeh. Ali ništa konkretno sad mi ne pada na pamet.

Pratite li kolege na društvenim mrežama, jer svi su aktivni, i što mislite o njihovim objavama?

Povremeno pratim. Svatko izabire svoj put i eksponira se onoliko koliko želi. Dok god je to njihova volja, ja to podržavam. Imam tajni profil koji koristim samo za informiranje. Nemam potrebe za prisutnošću za društvenim mrežama. Oni koji trebaju znati - znaju gdje sam bio, što sam radio i s kime sam bio.

Krešo pjeva, Morana kuha - ima li šanse da vas vidimo u nekom takvom natjecateljskom televizijskom formatu?

(smijeh) Zapravo i ja pjevam u zboru, ali ne vidim se baš u takvom formatu. Mislim da je Krešo puno veći showman i da bi se Dean dobro snašao u tome. Za sebe ne znam jer nemam vremena. Imam nekih skrivenih i manje skrivenih talenata, ali jednostavno nisam tip koji se voli pretjerano eksponirati.

Kad smo kod glazbe, što slušate?

Svakakvu glazbu! Lakše mi je nabrojati ono što ne volim - jazz, heavy metal, rap - a sve drugo manje-više mogu slušati. Odrastao sam na dalmatinskoj pjesmi, splitskim festivalima, to me jednostavno pratilo kroz djetinjstvo i morao sam to slušati. (smijeh)

Kako je izgledalo vaše djetinjstvo?

Rekao bih sretno i lijepo! Od treće godine života odrastao sam u Novom Zagrebu, u koji smo se preselili iz centra grada, i imao sam sreću da sam imao miks grada i sela jer je oko zgrade bilo mnogo livada, čak i nekih napuštenih voćnjaka. Kao djeca smo se po cijele dane igrali, ali ne za računalom. Kad bi bilo lijepo vrijeme, stalno smo bili vani.

Po čemu pamtite svoje tinejdžersko razdoblje?

Iskreno, nikad nisam bio tip od previše izlazaka. Ne zato što mi je netko branio, nego sam osoba koja ne voli gužve, prebučna mjesta, što odmah eliminira hrpu mjesta za izlaske. Ali povremeno sam izlazio s prijateljima.

Kakve su vam poslovne i privatne ambicije?

Prilično sam neambiciozna osoba, što mi neki spominju katkada kao manu. U poslu sam trenutačno zadovoljan onim što radim. Naravno, čovjek uvijek želi neki novi izazov, da malo promijeni svoje radne zadatke i rutinu, ali sada vodim odjel od desetak ljudi i zadovoljan sam na tom mjestu. Privatno? Kad biste pitali moju mamu, onda bi ambicija morala biti da se konačno oženim (smijeh). Zapravo, ambicija mi je ostati zdrav i normalan. Zdravlje se jedino ne može kupiti, a sve drugo može.

Dotaknuli smo se privatnog pa se neizbježno nameće pitanje - postoji li netko poseban u vašem srcu, osim obitelji?

Za sada ne postoji.