Legendarni bend Zabranjeno pušenje i ovo ljeto provodi na turneji, a zagrebačkoj publici svoj će glazbeni opus predstaviti 1. listopada u dvorani Hala park i to baš na godišnjicu velikog prošlogodišnjeg open air koncerta.

Bend koji je debitirao davne 1984. godine s albumom 'Das ist Walter' na pozornicu zagrebačkog Hala parka dolazi u nikada jačoj postavi, pojačanoj Tomislavom Golubanom, poznatim hrvatskim blues glazbenikom koji je bendu dao novu koncertnu energiju.

Sve je to bio više nego dobar povod za razgovor s frontmenom Zabranjenog pušenja Sejom Sexonom, kako glasi umjetničko ime Davora Sučića, a on je rado za tportal otkrio neka svoja razmišljanja.

Godinama živite na potezu Zagreb-Sarajevo. Jeste li danas više Sarajlija ili Zagrepčanin? Koji grad vas više nadahnjuje?

Nekako se posložilo da mi u Sarajevu živi mama, a u Zagrebu žena. I dobro je da tako žive da se ne mogu udružiti protiv mene u jedinstven blok. A što se tiče inspiracije, inspiracija su mi uvijek ljudi, manje nego gradovi, jer dobrih ljudi ima svugdje, tako da inspiraciju možemo naći na bilo kojem mjestu u svijetu. Ali ipak, Sarajevo ima svoje posebno ludilo bez kojeg bismo ovaj bend i ja teško mogli postojati.

Posljednjih godina izloženi smo iznimno stresnim situacijama, od pandemije i potresa pa do rata u Ukrajini. Kako se vi nosite s tim stresom? Kako se opušta Sejo Sexon?

Kad je počelo sve to, poučen iskustvom iz onog rata, kako sam ono 'predeverao' onaj naš rat u Sarajevu, gledao sam da uvijek nešto radim, ono što mi u Bosni kažemo - da se 'zadeveram', da nekako fokusiram mozak, usmjerim u nekom drugom pravcu... Tako da sam radio sve, sredio sam baštu, terase, podrume... Uvijek sam si našao nešto čime se mogu okupirati. Za mene ona poslovica da je rad stvorio čovjeka, a nerad gospodina, nikako ne igra. Nekako više volim da živim kao čovjek, a ne kao gospodin. Uvijek si izmislim neku zanimaciju... Volim iskoristiti onaj termin koji se koristio nekad u socijalizmu, da sam radnik u kulturi, tako da su mi i ove pjesme koje sam radio tokom rata služile kao neka vrsta psihoterapije. I te pjesme, kao i rad s bendom, doživljavam s pozicije radnika u kulturi. Zaista smatram da je i ovaj moj posao na neki način rudnik, teška šljaka, pa mi možda zbog toga i odgovara.

Osobe koje su i same proživjele ratne strahote vrlo su emotivno reagirale na rusku agresiju na Ukrajinu. Mnogi kažu kao da su im se vratila sjećanja na rat u 90-ima. Kako ste vi reagirali na to jer ste iz Sarajeva, grada koji je bio pod opsadom?

Ovo je stvarno dobro pitanje jer smo preživjeli sličnu situaciju i, evo, posljednjih mjeseci krenuli su koncerti, krenuo je posao, izdali smo CD, pa nam se taj mrak skinuo s očiju, mada nema dana da ne pomislim dok sviramo i promoviramo novi album da netko sjedi u podrumu i strepi od granata i raketa jer smo takvo iskustvo svi imali, posebno ljudi u Sarajevu. I, eto, taman se događa veliki koncert za Freddieja Mercuryja i svijet živi dalje, show must go on, što bi rekao pokojni Freddie, život se nastavlja, idu svjetska prvenstva, olimpijade, a oni čuče u podrumu i strahuju za svoj život… Nema dana da ne pomislim na te ljude, posebno zato što ta cijela retorika o 'nacistima', odnosno o ljudima koji zaslužuju svoju zemlju i normalan život, jako podsjeća na retoriku koja je upotrijebljena spram građana Sarajeva - da su 'mudžahedini', 'Alijini bojovnici' i što sve ne. Tako da vidim da je to matrica, skoro udžbenička, koja se primjenjuje u raznim situacijama na svijetu po potpuno istoj formuli. Zato, kažem, suosjećamo s tim ljudima i osjećamo veliku empatiju jer smo svi osjetili to i na svojoj koži.

Budući da ste povjesničar po struci i upućeni ste u politička zbivanja, kako će se, po vašem mišljenju, rasplesti taj sukob jer nekad izgleda da svijet opasno pleše po rubu globalnog rata?

Otkad postoje ti projektili, mi smo u nekom ruskom ruletu i u nekoj lutriji... Mnogo filmova je snimano na tu temu, npr. 'Dr. Strangelove', jedan od najeksponiranijih i najpoznatijih, puno su se puta literatura i film bavili problematikom toga hoće li netko pritisnuti to 'crveno dugme' i hoće li sve otići dovraga. Ostaje nam da vjerujemo kao u onoj Stingovoj pjesmi da svi oni imaju djecu, kao što Sting kaže: 'vole li Rusi jednako djecu kao i mi'… Tješi me da svi imaju djecu i da svi imaju neku svijest da itekako postoje razlozi da ljudi žive i prežive i da opstane ovaj planet… Doduše, sjetimo se i Magde Göbbels i sudbine njene djece, tako da nikad nismo potpuno sigurni kad se postavi to pitanje. Ostaje nam da se nadamo da će taj ruski rulet, taj okidač udariti u prazno, a ne u metak.

Vidite li neko pozitivno rješenje za BiH, državu koja je, bar tako izgleda, još više razjedinjena nego prije? Kako to da u BiH, pa i u Hrvatskoj, pobjeđuju stalno iste političke opcije?

U ovih 30 godina formirala se savršena konstrukcija, trokut straha koji su stvorili ti 'branitelji nacije', međutim postalo je jasno da to nisu nikakvi branitelji nacije, već svojih vila, dionica u firmama, bankovnih računa na koje su u ovih 30 godina nakupili itekakva bogatstva derući kožu ljudima i tjerajući ih na odlazak iz države. Rješenje je izgradnja barem 40 novih zatvora, onda masovna racija i hapšenje korumpirane garde političara, tužitelja i sveg tog ostalog smeća… Ali za nekoliko godina, ako se to ne dogodi, mislim da će samo oni ostati živjeti na ovim prostorima jer će ostali otići da bi uopće imali kakvu-takvu egzistenciju. Tako da će ova kleptokracija zacementirati svoj opstanak u vječnosti i vjerojatno će doživjeti sudbinu Kim Jong-ila - da uz sve izbore i svu demokraciju na kraju ostaju samo oni jer će glasati samo njihovi zaposlenici i njihova familija. Za ostale ljude očigledno više neće biti mjesta...

Kako je nastao vaš novi album? Je li vas inspirirala pandemija? Kako ste podnijeli lockdown s obzirom na to da je i svijet show businessa, ali i filmske industrije odjednom stao?

Kad smo počistio podrume, terase, sredio baštu i kad sam čak uspio posaditi travu, počeo sam pomalo shvaćati da naš album koji je izašao baš prije pandemije, 'Šok i nevjerica', neće moći doživjeti neku promociju, da ga nećemo moći promovirati na koncertima i da je to mrtvorođenče, zbog čega nam je bilo jako žao jer smo bili duboko uvjereni da smo napravili dobar posao i dobar CD. Vrijeme je polako prolazilo, naš album je polako padao u zaborav. Uto mi se javio Elvis iz Sarajeva da ima neke ideje, pa su mi se javili ljudi koji su zbog lockdowna i zbog svih tih ograničenja sjedili u kući, javili su mi se još neki prijatelji s nekakvim idejama. Tada smo Toni i ja počeli obrađivati i prerađivati neke stvari. Pomalo smo se vratili u pogon i kako je to trajalo i trajalo, tih pjesama je postajalo sve više i više i na kraju smo došli do broja 16. Mada, kažem, ni prošli album nismo promovirali ni svirali, vrijeme je donijelo neke nove pjesme, nove ideje, a vrijeme se ne može zaustaviti i odlučili smo se za promociju 'Karambe!'.

Koje su vam pjesme s albuma 'Karamba!' najdraže i zbog čega? Je li teško biti inovativan u glazbenom smislu kad ste godinama na sceni?

S ovog albuma to je 'Kažu da sam puk'o' jer osim toga što je autobiografska i odražava trenutno stanje vašeg najdražeg autora, pokazala je koliko ni danas ne znamo pogoditi što ljudi vole i što je, kako bi se to reklo, trendi - ostali smo jednaki netalenti kao onda kad smo htjeli izbaciti 'Zenica blues' s albuma… 'Kažu da sam prop'o, kažu da sam puk'o' po klikovima i reakciji ljudi je daleko, daleko najprisutnija i pjesma koja je ostavila najbolji efekt na ljude, što nas je jako iznenadilo jer smo je stavili kao 13., 14. na CD-u i nismo puno očekivali od nje. Što se tiče inventivnosti, Balkan je uvijek bio vrste ludnice u kojoj se lako dolazilo do inspiracije, ali moram reći da je cijeli svijet poludio i da je taj virus Balkana došao i do Brazila, preselio se na cijeli svijet... To ludilo Balkana preselilo se dakle na cijeli svijet, a i glazba Balkana sve je prisutnija vani, pa pretpostavljam da je taj virus počeo nagrizati i ostala društva jer kad vidite ponašanje nekih svjetskih lidera, kako govore, kako se oblače, kako se kvarcaju, nose smiješne tupee poput npr. Donalda Trumpa, vidite da je Balkan zaživio i na globalnom nivou, tako da inspiraciju možete pronaći i šire nego na samom Balkanu...

Jeste li kad zažalili što se bavite glazbom i to baš rockom? Koje biste profesije preporučili svojoj djeci?

Ma kako da zažalim kad imamo ovakvu publiku koja nam je de facto familija, sve te divne, mlade, pametne ljudi koji nas prate sve te godine, a posebno našu staru publiku koja ne odustaje od nas i koja nam je omogućila ovaj lijep život koji vodimo. Bend koji ima takvu publiku ne treba strahovati za svoju budućnost, da parafraziram druga Tita. Što poručiti mladima? Pa teško je uspjeti i s onim što voliš, znaš i želiš raditi, a kamoli s onim što ne voliš, ne znaš i ne želiš raditi. Mislim da profesije ne treba birati prema tome što netko savjetuje da je lukrativno ili što bi moglo donijeti neki profit. Čovjek treba raditi ono što ga ne troši, ono što voli, što osjeća i ono što zna najbolje raditi...

Koji koncert vam se urezao u sjećanje i zbog čega? Volite li odlaziti na koncerte drugih glazbenika?

Vjerojatno je bilo i većih, spektakularnijih ili medijski bolje popraćenih koncerata nego što je bio taj, ali za mene je to bio koncert s Arsenom Dedićem kad nas je pozvao na obilježavanje 50 godina svoje karijere. Teško da ću ikada u životu doživjeti veće priznanje i veću čast. Dakle to je taj koncert povodom Arsenove obljetnice. Što se tiče koncerata inače, najviše volim one u studentskim, malim klubovima, u prostorima u kojima sam i ja počinjao… Volim vidjeti tko mi to hoće uzeti kruh, da se našalim… Ali znam i po našem bendu da je ta energija benda koji se probija posebna i pogotovo čarobna. Jako volim gledati bendove koji grizu, koji se bore za svoj prvi CD i za neki plasman u profesionalne vode, tako da su mi ti koncerti uvijek bili najuzbudljiviji i volim otići na njih.

Je li glazbena scena bila bolja kad ste započinjali karijeru s bendom? Mislite li da će se današnji hitovi slušati za 20, 30 godina, kao neki iz prijašnjih razdoblja?

Mislim da se tu lako može povući paralela s nogometnom ligom. U ono doba, u kojem su Dinamo, Partizan, Željo, Velež i Zvezda bili u jednoj ligi, jednostavno se igrao bolji nogomet. Isto tako je bolja scena kad imate, kako bih rekao, veću konkurenciju i kad imate one koji vam dišu za vrat svojim dobrim pjesmama, svojim albumima... Međutim, nažalost, danas kulturna politika ne ide u tom pravcu. Čak imamo zajedničku ligu u košarci, čini mi se i u vaterpolu, ali u nogometu nemamo, a jako bih se obradovao da u Sarajevu npr. gledam Zvezdu ili u Zagrebu da gledam neki drugi klub osim Hajduka. Mislim da bi to i za klubove bilo bolje, ali i za glazbu, jer konkurencija je jedini put do dobrih rezultata. Ali mislim da dobre pjesme preživljavaju i one će uspjeti. Vrijeme je naravno najveći sudac, a nitko ne može reći koja će to biti. Baš sam bio nedavno na promociji našeg novog albuma 'Karamba!' u Beogradu i, nekim čudom, moram reći da se hrvatska i bosanska glazba dosta vrte u Srbiji i čuju se te pjesme, ali i pjesme npr. iz filma 'Toma' kod nas. Dakle pjesme su kao voda, ne može ih zaustaviti ni politika, ni granice, ni carine, kao ni svi ovi naši aferimi koje volimo potencirati u našim životima... One kao voda nađu put i nekako žive i završe na puno širem prostoru nego što vam se čini da je moguće. Tako da vrijeme jedino može suditi o tome koje su pjesme dobre jer su one zapravo nezaustavljive.