Frano Mašković jedna je od onih osoba u čijem društvu vrijeme proleti za tren. Zanimljiv sugovornik osebujnog glasa i jake umjetničke osobnosti, koji je zadnjih godina blistao u brojnim ulogama, u hladnom i tmurnom zagrebačkom prijepodnevu u jednoj od najljepših kavana u gradu s velikim žarom govorio je o svom poslu, ali i obitelji.

Krajem studenog održana je premijera 'Osmog povjerenika' u jednom od najpoznatijih holivudskih kina za sve svjetske premijere. Napunili ste dvoranu i izazvali ovacije. Kakav je to bio osjećaj? Koliko je Akademija uopće upućena u hrvatsku kinematografiju?

Koliko smo uspjeli shvatiti iz razgovora nakon filma, sama činjenica da smo tako velik film i projekt uspjeli iznijeti s nepunih 600 tisuća eura njima je bila neshvatljiva. Filmovi koji su bili u konkurenciji s nama napravljeni su za minimalno šest, sedam milijuna dolara ili eura. Naprosto nisu mogli shvatiti kako smo snimili film za toliko novca. Ali da, upućeni su u hrvatsku kinematografiju koja je u zadnjih deset godina zaista fantastična. Imamo toliko mladih, talentiranih i genijalnih autora, a o glumcima, mojim kolegama, da i ne govorim. Ove godine se prezentacija filma, uz pomoć Turističke zajednice i producentske kuće Alka Joze Patljaka, digla na veću razinu. Zakupljeno je kino koje je bilo popunjeno do zadnjeg mjesta. Ako izuzmemo dijasporu, od njih 240, budući da je hrvatska zajednica u San Pedru dosta jaka, imali smo 560 mjesta za američku publiku koja je poželjela pogledati hrvatski film, a mislim da je to ogroman uspjeh. Doživjeli smo ovacije nakon filma, što je genijalna stvar. Ne volim usporedbe, ali novinarka Hollywood Reportera rekla je da od 1992. godine nije bilo filma te tematike i estetike kao što je bio 'Mediteraneo'. To je ogromna čast jer mi je taj film jedan od najdražih! Sve je to nešto što te veseli i laska egu, ali za tjedan dana ćemo znati jesmo li u najužem izboru od deset filmova za Oscara.

The Hollywood Reporter vas je nahvalio istakavši da nosite film.

Lijepo je kad ti netko napiše kritiku, pogotovo u novinama koje su vrh filmske kritike i to još od kritičarke koja je faca u svom poslu. Napisala je divnu kritiku, na kojoj smo joj zahvalni cijela ekipa filma i ja.

Kako su tekle pripreme za crveni tepih?

Ima crvenih tepiha i u Hrvatskoj, ali kad prvi put imaš premijeru u jednom od najprestižnijih kazališta, u kojem postoji Spielberg's room i on sve svoje filmove ondje pregleda, a mi smo se u toj sobi presvlačili, naravno da smo se posebno pripremali. Moraš imati neki reprezentativni smoking. I tu zahvaljujem modnoj kući Maria Fashion Wear jer, kako imam malo dulje ruke i treba mi produljeni rukav svega, nigdje u Hrvatskoj nisam mogao pronaći odgovarajući smoking, a oni su mi pomogli. U kazalištu su me cure iz kostimografije uputile na njih koji rade u Donjem Macelju, pa sam našao najgenijalniji smoking. Inače sam modno 'onesviješten' lik i kad je riječ o modi, bitno mi je da mi je sve čisto i da mi dobro stoji. Ali da, bile su pripreme oko toga jer smo imali četiri velike projekcije u Los Angelesu, a supruga Inja i Boris Banović, kao i Matija Vuica potrudili su se da izgledam pristojno i adekvatno odjeven.

Priča se da vam je nakon premijere ponuđena nova uloga u filmu strane produkcije?

Ma neka se priča pa makar i dobro. (smijeh)

Koliko je i kako po vama roman po kojem je snimljen film društveno-politički još uvijek relevantan, 15 godina od objave? Sjećate li se trenutka kad ste prvi put pročitali Baretićeva 'Osmog povjerenika'?

Prije dva dana u Adventskoj knjižari s Baretićem i Krunom Lokotarom, koji su, da ih tako nazovem, dva oca 'Osmog povjerenika', proslavili smo 15 godina od izlaska romana koji je prvo cijelu ekipu 'Osmog povjerenika' silno razveselio, a onda i tisuće čitatelja u Hrvatskoj. Kad sam prvi put pročitao knjigu, bio sam apsolutno oduševljen i nije mi bilo na kraj pameti da će morati proći 13 godina od ekranizacije tog djela. Naravno da se nisam nadao da ću ikad bilo što, ni statirati u tom filmu, ali sretnih po mene i nesretnih okolnosti po Baretića i ostalu ekipu, dogodilo se to da smo sa snimanjem krenuli 2016. godine. Mene je dopala ta ogromna čast i odgovornost da pokušam tog nekog korumpiranog političara pretvoriti u čovjeka. Vidimo što se događa u zadnje vrijeme sa svim mogućim referendumima i izglasavanjima zakonima koji su po meni potpuno neprihvatljivi. Nismo se maknuli ni milimetar. Neke stvari su se pokrenule zahvaljujući ulasku u Europsku uniju, ali mislim da se situacija po pitanju afera, podmetanja, skrivanja političara, nije puno promijenila.

Film je društveno i politički angažiran. Koliko je poželjno da glumci, umjetnici kao javne osobe progovaraju o tim stvarima?

Ne znam koliko možemo napraviti, ali mislim da mi temama koje biramo u predstavama, filmovima i perfomansima možemo bar 'natjerati' ljude da promisle o svojim stavovima i njihovom mijenjanju. Sada, da nešto možemo mijenjati u politici, u to ne vjerujem. Mislim da imam dovoljno godina da ne vjerujem u tu šarenu lažu. (smijeh)

Početkom prosinca na Mostar film festivalu proglašeni ste najboljim glumcem za ulogu u filmu 'Osmi povjerenik' i dobili nagradu Stablo ljubavi. Nominirani ste i za nagradu Zlatni studio u kategoriji najboljeg filmskog glumca. Što glumcu vašeg kalibra uopće znače nagrade?

Uvijek ti nagrada nešto znači. Naravno da ti u prvom trenutku zatitra ego i da kredibilitet poslu koji si obavio. Jako mi puno znači nagrada na takvom festivalu na kojem su bili filmovi iz Bosne, Bugarske, Srbije, Slovenije, Mađarske... To je dobar vjetar u leđa da ti pokaže kako radiš dobar posao i da tako trebaš nastaviti. Zlatni studio je nagrada publike, to su ljudi za koje radimo predstave, filmove i koncerte i naravno da ti puno znači kad ljudi prepoznaju tvoj rad. Mišljenja sam da se tim nagradama možeš veseliti dva, tri dana, ali da ih nakon toga treba zaboraviti jer mi radimo takav posao da svaki put iznova ulaziš u novi proces, učiš nove stvari. Nagrade su divne kad ih dobiješ, ali se njima ne treba previše zanositi.

Koliko pratite film i jeste li često u kinu?

Dosta sam često u kinu. Pratim Zagreb film festival koliko god mi to dopuštaju obaveze, a i doma smo filmofili. Ne prođu sigurno dva dana da ne pogledamo jedan, dva dobra filma. Mislim da je to bitno, biti upućen u ono što se događa u filmu, pratiti koji su novi trendovi. Obožavam gledati što rade mladi ljudi, koje su njihove ideje, vizije vremena u kojem živimo.

Maloprije ste spomenuli pripreme. Postoji li razlika u pripremi za filmske od kazališnih uloga?

To su naizgled dva ista procesa, ali su potpuno različite pripreme. Kazalište je razlog zbog kojeg sam se počeo baviti ovim poslom, a predstava je živi organizam koji komunicira iste sekunde s publikom koja je ispred tebe i nema muljanja - prepušten si dobrom tekstu, redatelju i kolegama i ako to 'sveto trojstvo' klikne i ako to publika prepozna, to je divno. A film je medij koji se mora raditi polako, sporo, minuciozno. Film je skupa igračka i medij koji me apsolutno fascinira. To je stvarno magična igračka i atmosfera, pogotovo ako ti se poklope dobar scenarij, dobar redatelj, dobra podjela uloga. Mislim da nam dobrih tema, genijalnih kolega i redatelja ne manjka u Hrvatskoj. Nekako sam optimističan što se tiče budućnosti hrvatskog filma.

Koliko se često družite s kolegama iz klase na Akademiji? S vama su studirali Nataša Janjić, Jelena Perčin, Mislav Čavajda, Jelena Veljača, Jadranka Đokić, Dijana Vidušin, Amar Bukvić, Ivan Glowatzky, Šime Bubica, Renata Sabljak, Petra Dugandžić, Vanda Božić, Živko Anočić.

Bili smo sjajna klasa izvanrednih kolega glumaca koji su danas u svim najvažnijim hrvatskim kazalištima i produkcijama. S nekima se družim više, s nekima manje. U glumačkom svijetu vam je to tako dogodi se projekt pa se s nekim vidiš i intenzivnije družiš pa prođe vrijeme u kojem se opet ne vidiš. U principu svih dvanaestero smo ostali toliko dobri da kad god se negdje sretnemo ili se dogodi sreća da radimo na istom projektu - osjeti se energija, to da smo svoji, kao obitelj.

Kako najradije provodite vrijeme s djecom, sinom Lovrom i kćeri Maris?

Volim ostaviti slobodno ljeto jer radim cijelu godinu. Probe su intenzivne, kao i snimanja, pa je to vrijeme u kojem se najviše družimo. Uz sve njihove obaveze i slobodne aktivnosti koje moramo pohvatati, pokušavam da u danu nađemo bar dva sata da smo nas četiri zajedno te da ćakulamo i igramo se. Volimo ići na izlete izvan Zagreba, volim ih voditi na dječje predstave, na filmove.

Nesuđeni ste pomorac. Što je presudilo da odustanete od toga?

Zato što sam doživio gadnu morsku bolest na putovanju s ocem i odlučio da neću ići u pomorce. Moji su svi u toj branši, svi su morski vuci, jedino smo ujak, koji je poznati dubrovački slikar, i ja kao glumac crne ovce u obitelji. Međutim super je da se i razbije taj lanac i netko krene u drugom smjeru.

Kako punite baterije?

Volim planinariti, obožavam Sljeme, plivam kad god imam vremena. Volim pročitati dobru knjigu.

Što čitate, slušate, što možete preporučiti?

Koncertna scena stvarno je jaka, posebno u prosincu. Malo ću iskoristiti medijski prostor jer mislim da je ZKM jedno od najboljih kazališta u državi - imamo zaista predivnih naslova, pogotovo u zadnjih dvije godine, za presjek publike od osam do 88 godina. Kad je riječ o knjigama, volim Vidića, Karakaša, Baretića, Ivanu Sajko, Novaka... Mislim da imamo sjajnih pisaca i da kažem po krilatici - 'čitajmo hrvatsko'. Od glazbe slušam sve i svašta. Pokušavam s klincima ubrati ono što oni slušaju. Mali je u hip hopu, mala sluša pop glazbu. Moj glazbeni izraz bili bi Nick Cave i Tom Waits, volim Majke, Pips Chips&Videoclips, Dina Dvornika, Daleku obalu.

Godinama ste u Zagrebu, no koliko vam fali Dubrovnik? I što vam ovdje najviše nedostaje iz Grada?

Jako mi fali, najviše more. I taj nekakav mentalitet ljudi. Ne mogu daleko pobjeći u Zagrebu, on je tek jednu autobusnu ili avionsku kartu udaljen od Dubrovnika, ali paketi uredno stižu, tako da su okusi Mediterana na trpezi barem jednom tjedno. Kao što sam rekao, volim ljeto ostaviti slobodnije pa smo dva mjeseca na relaciji Dubrovnik - Pelješac i nastojimo tada uživati jedni u drugima te nadoknaditi to vrijeme koje smo eventualno izgubili kroz godinu.

Gdje ste stali s dokumentarcem za koji ste materijale spremali u Americi? O kakvom je projektu zapravo riječ?

To je još u procesu skupljanja novca, kao i svaki projekt u Hrvatskoj. Napisan je scenarij, a suluda je to ideja da radimo dokumentarac o Croatanima, indijanskom plemenu u Americi za koje pokušavamo vidjeti vuku li korijene iz Hrvatske. Činjenica je da su dvije dubrovačke galije krenule, što bi naš Držić rekao, u otkrivanje tih prostranstava. Zna se da su Dubrovčani uvijek kad bi išli bilo kamo na put nosili masline i vino, a to je jedino indijansko pleme koje se bavi proizvodnjom vina i ne znaju otkud im je to došlo. Ne želimo davati nikakve odgovore tim dokumentarcem, samo mislimo preispitati to pitanje koje se imenom plemena neminovno nameće.