Speed/thrash metalci Bombarder prvi put nastupaju na Valhalla festivalu u zagrebačkoj Močvari, a od sredine 80-ih, kada su osnovani u Sarajevu, promijenilo se toliko toga, uključujući države i političke sustave, no bend je ostao vjeran svom osebujnom stilu.

Ovaj kultni bend iz Beograda iza sebe ima već sedam studijskih albuma, a posljednji 'Okot iz pakla' objavljen prošle godine, prvi put će predstaviti i zagrebačkoj publici uz presjek njihova opusa poput klasika 'Speed metal manijak', 'Metalna neman' ili 'Kopač grobova'. 

S razgovorljivim Nenadom Kovačevićem Nešom popričali smo o tom o novom albumu i metalu općenito.

Kakve promjene u glazbenom smislu donosi vaš aktualni album 'Okot iz pakla'?

Dosad je bend prolazio kroz različite promjene, ali na ovom albumu ih je bilo nekoliko. Dobili smo i novog gitaristu, a promijenili smo i izdavačku kuću. Objavili smo album za 'Grom records' iz Srbije. Svi objavljuju za inozemne diskografsku kuću pa sam ja baš htio da mi snimimo za domaću. Sve u svemu, jako sam zadovoljan albumom. Zadovoljan sam produkcijom, pjesmama, zvukom... Snimio sam album da ga ja mogu slušati (smijeh). 

Na sceni ste 30-ak godina. Kako je bilo biti metalac u 80-ima? 

Ja sam u duši roker, metalac. Volim takvu glazbu. Oduvijek mi se sviđao takav stil. Sve me to privuklo metalu. A bogami i lijepe djevojke koje su slušale takvu glazbu i tako se 'nosile'. Bio sam pravi buntovnik. Volio sam sve što je žešće. U bivšoj Jugoslaviji, ali i u svijetu, metal je tad bio strašno popularan, to je bilo zlatno doba metala. Svi su tad ludovali za metalom.

Preselili ste se u Beograd iz Sarajeva kad je počeo rat. Kako ste se snašli? Je li bilo teških trenutaka?

Nije bilo lako na početku, kad sam sredio život i počeo normalno živjeti, počeo sam se baviti opet glazbom. S bendom sam imao priliku svirati s jednim Testamentom, Slayerom, Obituary, Faith No More... Mogu reći da su mi se ispunili dječački snovi.

Tko su vaši obožavatelji?

Na naše koncerte dolazi nekoliko generacija, ma cijele obitelji... Ima i dosta mladih fanova koji vole metal. Ništa se tu nije promijenilo. Vidim to i na koncertima na koje danas odem. Nose se i dalje zakovice, prišivci, koža… Kad sam bio mlad nije bilo puno takvih koncerata, osim Motorheada, Maidena... Mladi imaju svoje bendove koje vole, a mi stariji svoje. Sve je to isto. Metal je metal.

Mogu li bendovi s područja bivše Jugoslavije živjeti od metala?

Ma, ne! Vidim i po našim bendovima u Srbiji. Oni rade samo za putne troškove, i ako prodaju koji disk. Ne, nemoguće je. To je tako. Mislim da nema razlike u ovoj cijeloj regiji. Ma da svirate 400 dana godišnje, nema šanse. U inozemstvu je, naravno, ipak nešto drukčije.

Što očekujete od koncerta u Zagrebu?

Metal publika se uvijek dobro zabavlja na našim koncertima. Nema tu velike razlike, bez obzira na to jesmo li u Skoplju, Zagrebu, Sarajevu... To je jedna složna metal vojska (smijeh)!