Čini li se to samo meni ili je Splitski festival upao u gadnu depresiju? Ili, da budem preciznija, čini li mi se samo ili je stručni žiri Splitskoga festivala u krizi srednjih ili još poznijih godina? Poslušate li prve tri pjesme koje su nagradili zlatnim, srebrnim i brončanim valom na finalnoj večeri, svi nešto nariču, nostalgičare i, u slučaju pobjedničke pjesme 'Ultima partenca', poje divne tonove koji će bez ikakve sumnje postati jedna od omiljenih uspješnica na sprovodima odavde do dijasporske Australije.

Sad, nemojte me krivo shvatiti. U glazbenom smislu, sve su tri stručno nagrađene pjesme sasvim pristojne i žiri ih je očito odabrao zato da bi se ogradio od šunderskog populizma. Ipak su oni stručne face koje znaju upiknuti prave vrijednosti opernih vokala, klapskih harmonija te lokalnog kantautorstva. I to je sasvim okej. No klapa Cambi Split pjeva o tome kako more ubija ribare/mornare (nisam posve shvatila koga konkretno, ali ubija namrtvo, to je sigurno), Tvrtko Stipić, doduše, pjeva o ljubavi na Marjanu, ali to čini stilom i tonom Ive Tijardovića u žestokom napadu egzistencijalne tjeskobe, a Tediju Spalatuništa ne vridi svit kad nema on svoj Split i općenito ga muči domotužje do zadnjeg krvnog zrnca. Pustite li sve tri pjesme za redom emotivno nestabilnijim jedinkama, sutradan ćete ih morati voditi k liječniku po recept za antidepresive, a to mi nekako nije u duhu veselog festivala lakih nota uz čije su nam uspješnice starci cupkali dok smo odrastali, a nama je bilo neugodno. Znate već na što mislim. Nadalina muti jaja, lastavica leti, leti daleko, barka mala pušta na sve strane, Ane broji dane i život je maskenbal. I prije je, dakako, bilo tužnjikavih pjesama, ne pokušavam tvrditi da nije. Te tužnjikave bile su, dapače, uvijek najbolje i najpoetičnije, najčešće su i pobjeđivale, ali u usporedbi sa samrtnom deprom od sinoć čak je i onaj pape kojeg je Oliver krajem sedamdesetih molio da mu kupi šlape bio veseliji. Dođe čovjeku da si ga malo pusti za razgibavanje i đuskanje.

Naravno, pretjerujem. Nisu baš sve pjesme završne večeri splitskog festivala bile totalni mrak, depresija i smrt pod križem među valovima. Huljić korporejšn pobrinuo se za dozu poskočica, doskočica i inih cupkalica, što od Rozge, što od Magazina, a što od ostalih pulena/pulenki svoje manufakture hitova. No unatoč tome, atmosfera je čitave večeri bila pomalo staračka. Kao da se ekipa na Prokurativama okupila na nekakvom memorijalu, pa, eto, treba tome tu i tamo dati i pokoju veselu notu, ali inače je sve bilo u duhu prevelikog poštovanja, pogrebno crne kravate inače mi omiljenog voditelja Duška Čurlića i čežnje za boljim vremenima. Usput su sve još i na silu začinili nekakvim otužnim skečevima u stilu 'Velog mista', koji puno bolje pristaju u… Pa, u 'Velo misto', s čijim se ponovnim emitiranjem započelo taman pred sam prijenos finalne večeri, pa nije sasvim jasno zašto su se amateri na festivalskoj pozornici uopće i pokušavali natjecati s profesionalcima iz vrhunske serije koja se gledateljima maločas odvila pred očima. Ni inače mi nije jasno zašto se na tim festivalima lakih nota stalno pokušava ubaciti tobože duhovite skečeve kada iskustvo pokazuje da se gledateljima redovito povraća od takvih nabrzinu sklepanih štosova. Nemaju Hrvati para da, ko Ameri za Oscare i Emmyje, uposle vojsku scenarista koji čitavu godinu smišljaju fore za publiku, pa čak i tada koji put neslavno propadaju s debilnim dosjetkama. No u našoj situaciji, gdje se redovito upošljava onaj mali koji je bio smiješan u onoj emisiji… Znaš… Onaj s bradicom – to NIKADA ne uspijeva pa bi bilo bolje da svi redom odustanu i lijepo se ograniče na sistem red pjesama – red voditeljica u hercig haljinicama. A voditeljica je fakat imala hercig haljinicu (bolje reći haljinetinu jer je bila zbilja raskošna, ali tepam joj od milja) i to je bio jedan od rijetkih trenutaka večeri koji nije bio užasan.

Najbolji svjedok svemu rečenom o atmosferi bila je publika na Prokurativama, koja je čitavo vrijeme djelovala kao da se nacrtala na izvedbi rekvijema ili oratorija na otvorenom (možda i Carmine Burane - to bi, naime, objasnilo nekoliko prestravljenih izraza koje su kamermani uhvatili kada su s pozornice odjeknuli određeni falš-tonovi), a takvo se raspoloženje mijenjalo vrlo rijetko, tek s tu i tamo kojim kadrom grupice od dvoje-troje ljudi koji umorno plješću u ritmu kakvog ritmičnijeg pjesmuljka. Iznimke su možda bile dvije-tri zaprepašteno nasmiješene face kada se Mladen Grdović na pozornici pojavio potpuno trijezan (šok i nevjerica obavezni), nešto malo kreveljenja kada je Jole isfurao svoju pjesmu-pošalicu o obiteljskom nasilju i, dakako, buljuk tinejdžerki koje su odmah ustale s rukama u zraku kada je na binu kročila žena, majka, kraljica.

No prije nego što se posvetim slavnoj pobjednici po izboru publike (tu nije bilo nikakvog šoka ni nevjerice, naravno), spomenut ću još jedan doista tužan i nemalo depresivan moment finalne večeri, i to onaj koji je uslijedio nakon jednosatne stanke. Iako najavljen kao pravi šou, s jednim, jedinima i neponovljivima, uvijek mladima – Novim fosilima – bilo je to jedan od najžalosnijih nastupa koje sam već godinama vidjela na televiziji, uključujući i nastup Zdravka Škendera u tamburaškom čudaštvu 'Lijepom našom'. Čak i ako zanemarimo činjenicu da je Sanja Doležal jako neugodno otfalšala sve pjesme koje je u izvorniku pjevala legendarna Đurđica Barlović, to da se doprinos Rajka Dujmića sastojao tek od pristojno harmonijski usklađenog mumljanja (drugo nisam ni očekivala) i to da je najživahnije djelovao onaj ultraantipatični Kočiš-Zec - ostaje jedan puno veći problem u njihovu nastupu. Sve bismo im to oprostili da nije bilo krajnje šepave komunikacije očito ne baš zauvijek mladih Novih fosila s publikom. Bila je to muka Isusova koju je bilo teže i neugodnije gledati nego, štajaznam, Mirka Fodora kada pokušava biti duhovit. Nekada prpošna i živahna Sanja sada je svaku pjesmu najavljivala kao da prezentira novi model usisavača u TV prodaji, ostali članovi benda stajali su na pozornici s ukočenim osmjesima na facama i odjeveni ko da su krenuli na sladoled nakon kupanja, a publika ih je gledala s vidljivim a-jadni izrazom na licima. Nisam sigurna zbog čega je potrebno takvo sramoćenje nekadašnjih legendi zabavne glazbe, ali pretpostavljam da su vremena teška, recesija i ine ružne riječi vladaju estradom, pa s jedne strane organizatori angažiraju one koji nisu skupi, a s druge strane legende zahvalno prihvaćaju one rijetke nastupe koje im uopće nude. Dakle, i opet - tužno.

Na kraju, dotaknimo se Rozge. Naravno da ju je publika proglasila pobjednicom. A koga bi? Zna se što ekipa voli. Ovaj put je čisto narodnjačka 'Bižuterija' zamijenjena Huljićevim odgovorom na Russen disko, pa bi 'Razmaženu' trebalo valjda shvatiti pomalo ironično ili kao svojevrsni citat, ali ja si osobno ne mogu pomoći. Meni je to šund. I to ne samo u glazbenom smislu. Kroz Rozgine se pjesme u zadnje vrijeme promovira čudnovat i zapravo prilično odvratan ideal ženske snage i samopouzdanja, koji se temelji ili na gnjevu odbačene (a kvalitetne, prave dijamantne) ljubovce ili na prkosu i iracionalnom ponašanju princezice koja čak sedam minuta  razmišlja kako bi svojem dilberu priopćila nek je se kloni jer je razmažena, mušićava, hirovita i baš si je kul takva nevaljala. Bljuv na kub, ali današnje se curice očito s time poistovjećuju, što je bilo vidljivo i za finalne večeri Splitskog festivala, kada je 'Razmažena' bila više-manje jedina pjesma na koju je mlađahniji i ženskiji dio publike reagirao plesom i pjevanjem. Pa neka joj onda. Zlatno jedro zasluženo. Uostalom, ako je Nadalina mogla postati legenda zato što je toćala noge, zašto Rozga ne bi zato što joj je Vjekoslava Huljić birala riječi sedam minuta u zahodu.

P.S. Je li još nekoga zbunila dihotomija Klapa Cambi Split/Klapa Cambi? To su neke frakcije ili što? I jesam li jedina kojoj to malo baca na onu foru iz Monty Pythonova 'Brianova života', gdje imamo Judejski narodni front, Narodni front Judeje i Front naroda Judeje? Nikome drugome to nije čudno? Dobro, onda ništa. Evo vam malo Rozgice...