Oliver Frljić zanimljiva je osoba bez obzira na to što mislili o njegovoj umjetničkoj i političkoj orijentaciji, pa je dobro što ga je Stanković pozvao u emisiju. Šteta je jedino što ga je uglavnom ispitivao o osobnom životu i zadnjih dvadeset godina balkanske političke povijesti, a vrlo malo o kazalištu, kojim se Frljić, gle čuda, zapravo bavi
Ponekad imam dojam kao da Aleksandar Stanković raspolaže s dvije do pet tema o kojima je u stanju razgovarati sa svojim sugovornicima. Vjerojatno sam nepoštena i čovjek je inače čista renesansa raznolikih interesa i zrnca za razgovor uz kavu, ali njegova ga vlastita emisija svako malo opovrgne.
Evo, na primjer, danas. Ugostio je Olivera Frljića, kazališnog redatelja koji je, doduše, štokojem pripadniku javnosti zapeo za oko i uho političkim stavovima kakvi na ovom području nisu baš popularan materijal za predizborne plakate, ali je ipak prije svega (da ponovim) - kazališni redatelj. Stankoviću je to, međutim - barem ako je suditi po pravcima u koje je uporno gurao razgovor s gostom - prilično sporedna stvar. Mnogo ga je više zanimalo što Frljić misli o tome jesu li se ratovi na ovim prostorima mogli izbjeći unatoč Miloševiću, kakav mu je odnos prema rodnome gradu, koliko se osjeća pripadnikom svoje nacije i osjeća li se uopće te - ovo mi je bio vrhunac - kakva su mu razmišljanja o Jadranki Kosor.
Mislim, u redu, Frljić jest politički angažiran redatelj, i sam kaže da u svojim predstavama nastoji ubosti bolne točke društva koje će te predstave doći gledati i da, njegovi kazališni, odnosno umjetnički projekti prilično su povezani s političkim temama pa bi bilo blesavo da ga se o politici ništa nije pitalo. No prilično je blesavo i da se čovjeka jedva išta upita i o kazalištu, a kada ga se i pita, onda je to isključivo iz domene (opet) političkih borbi za čelne funkcije u pojedinim kazališnim ustanovama, priče o Gavellinom plakatu ili - u revolucionarnom odmaku od politike - o osobnom životu i odnosu s roditeljima.
Štogod tko mislio o Frljiću kao o osobi, umjetniku, javnom djelatniku pa i glasu koji iz umjetničkoga kutka dopire do političkih sfera - lik je zanimljiv zbog onoga što radi u kazalištu. Bilo bi zgodno da se malo više od pet minuta emisije u kojoj gostuje posveti nekakvim njegovim idejama o kazalištu, umjetnosti i postavi mu se dva-tri pitanja o predstavama koje planira ili bi htio postaviti. No Stankoviću to valjda ispada iz šprance. Puno mu je lakše opaliti po temama koje pokriva s apsolutno svakim gostom koji mu je kročio u studio i čovjeka koji je početkom devedesetih bio tinejdžer - pitati je li bilo moguće izbjeći rat.
Sigurna sam da to Stankoviću nije bila svjesna namjera, ali osim što je s takvim turpijanjem po istim pitanjima za svakoga gosta prilično dosadan i u nekim slučajevima krajnje irelevantan - podupire i jednu jako zamornu pojavu u domaćem javnom diskursu: onu u kojoj se svakoga, bez obzira što radio i kako to radio, procjenjuje isključivo prema ideološkoj rubrici u koju se svrstava i prema, banalizirano rečeno, onome gdje je bio i što je radio devedeset prve. A od njega bih, svim manama njegove emisije usprkos, ipak više očekivala.