Oko hrvatskih sportskih zvijezda koje se povuku iz aktivnog natjecanja vrlo se često raspredaju kojekakve priče. Bilo je tu i poslovnih uspona, korupcijskih afera, političkih angažmana, ljubavnih afera, sukoba s paparazzima, doista svačega. Željko Mavrović definitivno je jedan od onih koji nakon povlačenja iz boksa nije utonuo u potpunu anonimnost i običan građanski život. U vidokrugu nam je ostao zbog vlastitog poljoprivrednog i poslovnog angažmana, a doda li se tome da je oduvijek bio neobična osoba, zanimljivih pogleda i načina života te njegov povratak u ring, koji je najavio ovih dana - sve ga to čini sasvim pogodnim gostom za Stankovićevu emisiju 'Nedjeljom u dva'. Jest da se autor i voditelj takvih osoba kao što su sportaši, umjetnici i ini nepolitički likovi - obično sjeti samo onda kada mu presuši raznih političkih moćnika i kontroverza, ali dobro.

Zanimljivo je bilo ponovno se susresti s Mavrovićem na TV ekranu, ovoga puta u jednosatnom razgovoru s voditeljem koji, i sam zaljubljenik u boksačke treninge i spiku, za promjenu pokazuje malo više znakova života i upućenosti u temu razgovora nego što mu je to u zadnje vrijeme običaj. Neki će možda prigovoriti da Mavrovićevo gostovanje kod Stankovića nije baš osobito relevantno u kontekstu u kojemu 'kiša pada, država propada', grupa građana prosvjeduje na središnjem zagrebačkom trgu protiv ćirilice i nitko u državi više ne zna gdje mu je dupe, a gdje glava - no ne bih se složila.

Željko Mavrović u današnjoj emisiji 'Nedjeljom u dva', naime, nastupio je kao prilično slojevit i slikovit reprezent hrvatskih uspona, padova i nekakva osobnog puta prema zrelosti. Nastupio je kao čovjek kojemu se u životu zbilja svašta dogodilo - od sportskih uspjeha, poslovnih pothvata, osobnih tragedija, golemih pogrešaka, ružnih istupa u javnosti, fušanih političkih angažmana... kraće rečeno, čitav spektar od, izrazimo se grubo, dreka do pite. Nastupio je i kao osoba koja je uglavnom prilično svjesna svih svojih uspjeha i neuspjeha, pogrešaka i kapitala koje još može upotrijebiti te, čime je uvelike srušio vladajuću predrasudu o priglupim sportašima, kao osoba koja o svemu tome duboko i temeljito razmišlja.

Aleksandar Stanković možda bi napravio još bolju emisiju s Mavrovićem da se kroz pola emisije nije malo previše trudio pokazati kako i sam zna ponešto o boksačkim treninzima, no ovoga puta to mu nećemo zamjeriti. S druge strane, prilično je promišljeno porazgovarao s čovjekom iz vlastite (plus-minus pet godina) dobne skupine, koji se vjerojatno suočava s istim izazovima sazrijevanja kao i on sam te koji - iako u drugom konkretnom polju - zalazi u onu sferu vlastitog javnog djelovanja gdje propitkuje sve što je učinio dosad. Neću biti bezobrazna i to nazvati vidljivim međusobnim razumijevanjem dvojice muškarca u krizi srednjih godina jer bi to bilo suviše površno (premda ne sasvim neistinito). Nazvat ću to vjerojatno nehotičnim, ali prilično znakovitim prikazom uspjeha na hrvatski način. Mavrović je na svoj način izvrsna personifikacija toga kako izgleda život u Hrvatskoj kada pokušavaš 'nešto učiniti od sebe'. I kako se osoba koja je izgrađena i promišljena - nosi s vrlo ozbiljnim profesionalnim, ali i osobnim udarcima.

Rijetko nam na televiziji predstavljaju osobe koje priznaju svoje neuspjehe i pritom ih ne doživljavaju kao kraj svijeta, koliko god ti neuspjesi bili ozbiljni. Zato Stankoviću, unatoč tome što više nije u stanju sakriti što misli o svojem aktualnom sugovorniku (ovoga puta mu je bio izrazito sklon) - ipak pohvale za ovotjednu emisiju.