Najiskrenije emocije direktno iz srca ovog glazbenika pretočene su u neke od najljepših domaćih ljubavnih pjesama. Vlasnik je preko 200 autorskih singlova koji su mahom i evergrini te je jedan od najslušanijih domaćih autora. Neno Belan bacio se i u kazališne vode te sklada glazbu za predstave, a osim što je vrhunski muzičar, našao se i u ulozi umjetničkog ravnatelja Zagrebačkog festivala. Iznimno se, kaže, veseli nastupu na Šalati, gdje će se njemu i njegovim Fiumensima pridružiti posebni glazbeni gosti: Gibonni i legendarni rokeri iz Županje, Opća opasnost, a veliko iznenađenje bit će nastup njegove kćeri Nikoline Belan, s kojom će izvesti pjesmu 'Can't you feel the love tonight' iz mjuzikla 'Lion King'.

Uskoro nastupate na Šalati. Često svirate u Zagrebu i gotovo nema prostora u kojem niste nastupali. Kakve najviše volite?

Uvijek je lijepo svirati u Zagrebu, a volim i velike i male prostore - klubove u kojima je atmosfera prisna, kao da radim tulum s publikom, ali i velike, poput Doma sportova, u kojem je nastupati izazov, ali zato svoj učinak imaju adrenalin, uzbuđenje i inspiracija. Posebno se radujem koncertu na Šalati jer će mi to biti prvi put, a u ovoj fazi života malo je toga što radim prvi put. To je najpoetičnija pozornica na otvorenom u glavnom gradu - katedrala iza nas, zvjezdano nebo iznad i topla noć na početku ljeta. Mislim da bi moglo biti fantastično.

Svirate tri sata, poput Brucea Springsteena. Padne li vam koncentracija, zaboravite li tekstove?

Neke od svojih pjesama sviram trideset godina, a tekstove sam uglavnom svladao. Velik dio sam ih većinom i napisao, što olakšava stvar. Svaki veliki koncert je energetski nabijeno emotivno putovanje i dok traje – traje i to posebno stanje u kojem se nalazim. Ne osjećam ni zamor ni pad koncentracije – samo savršen dijalog s publikom.

Vjerojatno više i ne brojite koliko ste nastupa održali. Je li svaki put novo uzbuđenje kada stanete pred publiku i postoje li ikada trenuci kad vam dosadi stalno biti u kombiju, penjati se na binu, svirati isti repertoar?

Iako se čini da je to uvijek isto, već godinama za mene niti jedan nastup nije isti. Uvijek iznova to je susret pun očekivanja. Sa svakom novom publikom to je novo upoznavanje, nova razmjena. I svaki put je baš s tim ljudima, tamo, u tom trenutku to prvi i jedinstveni sastanak. Zato sumnjam da će mi nastupanje ikad dosaditi.

O čemu najčešće razmišljate prije izlaska na binu i pred publiku?

Ne razmišljam ni o čemu posebno. Opušten razgovor s bendom, piće, nekad viski i cola, nekad čaj, a ostavim si trenutak koncentracije prije samog izlaska i to je to. Gušt počinje sa svirkom.

Po čemu najviše pamtite osamdesete, kad ste počeli ostvarivati glazbenu karijeru s grupom Đavoli? Na što ste se tada palili? Što ste slušali, koje filmove ste obožavali?

Osamdesete pamtim po osjećaju da počinje nešto veliko, da mi se život mijenja, da planovi postaju stvarnost. Tada sam postao svjestan da sam odlučio jedino moguće – da glazba bude moj put i da je ta odluka ispravna. Sve me tada palilo i inspiriralo, moja glazba, tuđa glazba, putovanja, zanos, otvoren odnos prema životu, da sve može, da sve ide, da će sve biti dobro. I usprkos usponima i ponekim padovima, bio je to ispravan osjećaj. Sve je uglavnom ispalo dobro.

Kojih se godina stvarala najbolja glazba kod nas?

Uvijek se stvarala dobra glazba. Uvijek ima dobrih pjesama i sjajnih autora. I u prošlosti i danas. Samo ih treba znati slušati, treba ih naći, uloviti, iskopati ispod naslaga raznih stilova, žanrova, treba ih prisvojiti u tom preobilju ponude.

Danas godišnje odsvirate u prosjeku između 70 i 90 koncerata i jedan ste od najslušanijih domaćih autora. Da možete izdvojiti jedan tre­nutak u karijeri, koji biste ponovo proživjeli?

Teško je izdvojiti jedan, poseban trenutak. Mnogi su odredili moj život. Prvi Kulušić, kad sam shvatio da postajem taj netko drugi, taj neki novi ja. Prve prepune Gripe, kad se pozornica ljuljala u ritmu, s publikom. Ali kad bih jedan trenutak mogao ponovno proživjeti, mislim da bih birao da još jednom otpjevam duet s Dinom Dvornikom. Kao onda u Tvornici, naš zadnji susret, naša zadnja 'Ella e' i više nije bio tu. Svega je bilo u mom životu, i veličanstvenog i tužnog i dobrog i lošeg, i baš ništa ne mogu promijeniti, a malo toga i bih.

Jeste li za neku svoju pjesmu posebno vezani i zbog čega?

Za svaku sam vezan zbog nečeg posebnog i samo meni znanog. Neka tako i ostane.

A jeste li ikada zapjevali neki narodnjak?

Naravno. Zar nismo svi ostali na nekoj zabavi do zore gdje nema što se nije pjevalo?

Nakon tri dječja mjuzikla u suradnji s Hrvatskim narodnim kazalištem u Šibeniku: 'Buratino', 'Matilda' i 'Čarobnjak iz Oza', surađujete i s Hrvatskim kazalištem u Pečuhu u Mađarskoj. Što vam znači rad u kazalištu?

Kazalište je za mene prostor slobode, novo područje umjetnosti koje mi je otvorilo puno lijepih stvari. Kad pišem mjuzikle, mogu isprobavati drugačije, za mene netipične stilove i žanrove. Mogu pisati iz posve nove vizure, ne za sebe, nego za glumce, za likove, za dramsku situaciju. To mi je inspirativno, veselo i poticajno. Kazalište je čaroban svijet u kojem se jako dobro osjećam.

Skladali ste glazbu za predstavu ‘Povratak Filipa Latinovicza’ Miroslava Krleže, gdje ste se prvi put približili klasici. Kako se snalazite na tom području?

Skladati glazbu za dramsku predstavu, posebno za mračnu, egzistencijalističku temu poput 'Povratka Filipa Latinovicza' bio je za mene velik izazov. Uživao sam u promišljanju gustih orkestracija, prvi put sam se približio klasici. Snimio sam i CD s originalnim soundtrackom predstave, uz brojne izvedbe klasičnih instrumenata uživo. Jako sam zadovoljan rezultatom, dobio sam mnoge pohvale, ali najvažnije mi je da je glazba doprinijela toj sjajnoj predstavi u kojoj se poklopilo baš sve: veličanstvena Krležina rečenica, sjajni glumci, izvrsna režija, likovnost, plesači, trenutak otvaranja nove kazališne zgrade. To je jedan od onih poslova koji u konačnici postane nešto veće od nas samih, gdje kolektivna energija stvori malo umjetničko čudo.

Uz sve to ste umjetnički ravnatelj Zagrebačkog festivala. Imate li vremena za privatni život?

Rad na Zagrebačkom festivalu uzima vremena, ali mi zbog toga nije nimalo žao. Ponosan sam na rezultate koje je stvorio umjetnički tim tog festivala i dokazao da Zagrebfest može promovirati urbani pop zvuk. A što se tiče privatnog života, on se često isprepliće s poslom. Spadam u one sretnike koji posao ne doživljavaju kao namet, već kao zadovoljstvo. Jasno, postoje dani, sati, trenuci rezervirani samo za najuži krug, obitelj, prijatelje. Oaze mira koje pripadaju samo meni.

Vrlo ste senzibilan pjevač, poznat po pretežno ljubavnim pjesmama. Izjavili ste: 'Uvijek sam bio veliki ambasador ljubavi.' Zašto ta tematika dominira vašim pjesmama? Što je za vas ljubav?

Ljubav je moja pokretačka energija, moj način života. Vjerujem u snagu koju ona proizvodi, u učinak koji ima na svijet. Ljubav čini život smislenim, čini nas boljim ljudima, popravlja nam stvarnost. To je neprolazno, svojstveno svima, bez obzira na godine, okolnosti, bez obzira na politička uvjerenja, stavove ili materijalnu situaciju. Svaki se čovjek predaje ljubavi na milost i nemilost i prepoznaje ju u srcu.

Jeste li zaljubljeni?

Zar niste rekli da sam ambasador ljubavi? Znači da imam vjeru da ljubav može popraviti svaki aspekt života: druženje, glazbu, mirnu ljetnu noć uz more.

Kako se opuštate nakon rada u studiju i nastupa?

Vozim bicikl, naročito u onim rijetkim slobodnim danima ljeti, kad obilazim puste staze otoka Brača. To mi nikada neće dosaditi. Volim prošetati u Rijeci do lukobrana, noću, ako me zamorilo dugo sjedenje u studiju. Kino, dobar film i kokice – to uvijek može. I večera s prijateljima uz dobro crno vino i zanimljive razgovore do dugo u noć.

Što ste dobroga zadnje pročitali od knjiga?

Zbog rada na predstavi vratio sam se, nakon mnogo godina, Krleži. I možda sam tek sad u potpunosti shvatio snagu i genijalnost tih promišljanja. Njegove su mi rečenice mnogo toga otvorile, osvijestile. I to je dobro, jer 'ja vjerujem u čistoću umjetničke spoznaje kao u još jedinu smislenost u ovom životinjstvu oko nas', rekao bi Filip Latinovicz.

Koliko se često vidite s kćeri Nikolinom i kako najviše volite provoditi zajedničko vrijeme?

Često smo zajedno. Ona se sad preselila u Zagreb, živi samostalno, započinje vlastitu karijeru. Družimo se, dijelimo život. U posljednje vrijeme i surađujemo. Nikolina se također bavi glazbom, vrlo različitom od moje, ali to nam ostavlja prostor za brojne diskusije. No na mom ovogodišnjem koncertu na Šalati dogodit će se nešto izuzetno i meni vrlo važno. Prvi put ćemo zapjevati zajedno. Izvest ćemo duet i makar sam mislio to držati iznenađenjem, otkrit ću vam o čemu se radi. Otpjevat ćemo zajedno fantastičnu pjesmu 'Can't you feel the love tonight' iz mjuzikla 'Lion King'. Radujem se za sebe i za nju, radujem se novoj velikoj stvari koja nas povezuje.

Koje svoje osobine prepoznajete u njoj?

Nikolina ima dosta moga. Muzikalna je i glazba joj puno znači. I strastvena je prema stvarima koje radi, koje voli, do kraja je u tome. I tvrdoglava je kao i ja. Dobro, možda ipak malo manje. Jedino ne voli ribu. Zaista ne znam gdje sam tu pogriješio.