Elvis Bošnjak, prva violina serije koja nas već tjednima oduševljava na HTV-ovom Prvom programu, 'Na terapiji', podijelio je s nama iskustvo rada na seriji, razmišljanja o psihoterapiji, hrvatskoj drami, kazalištu i još koječemu
Elvis Bošnjak cijenjeni je hrvatski glumac i dramatičar ('Otac', 'Nosi nas rijeka', 'Hajdemo skakati po tim oblacima', 'Žice i žileti') koji je 2009. s Ninom Mitrović osnovao kazalište PlayDrama u Splitu. U seriji 'Na terapiji', koja oduševljava nešto zahtjevniju televizijsku publiku, tumači lik psihoterapeuta Tomislava Vukova koji se vrlo uvjerljivo suočava s problemima vlastitih pacijenata, znatno teže se noseći s vlastitim problemima. U intervjuu za tportal približio nam je svoj pogled na lik Tomislava, seriju, hrvatsko kazalište i ostalo.
Nedavno je završeno snimanje (nadam se tek) prve sezone serije 'Na terapiji'. Koliko Vam je bilo zahtjevno biti centralnom figurom pune 44 epizode?
Bio je to jedan dugačak maraton za vrijeme kojeg je trebalo naučiti sav taj tekst, odraditi stotinjak proba i pedeset dana snimanja. Odavno sam stekao vještinu koncentracije na onaj trenutak u kojem jesam. Išao sam korak po korak, epizodu po epizodu i evo nas na cilju. Bilo je jako naporno i mislim da nikad to ne bih izdržao da ekipa na setu nije bila sastavljena od vrhunskih profesionalaca u svim sektorima.
Nina Violić u razgovoru za tportal za Vas je rekla da ste pravi heroj. Osim što ste naučili sav tekst, hrabro ste oblikovali vlastitog Tomislava, bez naslanjanja na prethodnike. Jeste li prije početka snimanja gledali Gabriela Byrnea, Mikija Manojlovića ili nekog drugog u ulozi psihoterapeuta?
Čim sam pročitao scenarij, znao sam da imam tu ulogu i da je trebam samo precizno i pažljivo graditi. Nisam imao uopće potrebu gledati nekog drugog. Pogledao sam reda radi malo američku, srpsku, češku, izraelsku i svi su oni napravili drugačije uloge. Rekao sam sebi – OK. Bio si u pravu, moraš napraviti svog Tomislava. Zapravo, osjećao sam da imam tog svog Tomislava.
Vaš Tomislav komunicira prvenstveno pogledom i mimikom, a na riječima je prilično škrt. Za čim ste se povodili gradeći ga kao lik?
Studirao sam pažljivo ulogu, otkrivao sam sloj po sloj i nastojao sam ga učiniti što bogatijim, u što više nijansi. On je dobar, plemenit čovjek, ali je i sebičan, okrutan. Često laže, izigrava žrtvu, ali sve to radi iz svoje potrebe da se emotivno realizira. Djeluje s planom i navodi druge da djeluju prema njegovom planu. Manipulator je, a istovremeno je jako iskren i topao, dobrohotan. Tomislav Vukov vrlo je kompleksna osobnost.
Kad smo kod studiranja uloge, redatelj Tomislav Rukavina za Vas je rekao da ste 'nevjerojatno precizna, temeljita, svestrana i kreativna osoba'. Koliko ste sebe ili svoje okoline upleli u lik Tome?
Nikad ne gradim ulogu iz sebe, tako bih uvijek dolazio do istih rezultata. Nastojim razgovarati s ulogom, nastojim joj se prilagoditi, oblikovati sebe prema njoj. Postavljam joj pitanja – 'Tko si? Što si? Kako hodaš? Kako govoriš?' Promijenio sam način govora, boju glasa, način na koji sjedim, na koji se krećem, na koji osjećam ljude.
Jeste li prije serije imali iskustva s psihoterapijom? Koliko je psihoterapija potrebna današnjem čovjeku, barem kao unutarnja higijena?
Nisam imao značajna iskustva s psihoterapijom. Ali mislim da bi čovjek kad dođe do problema koji ne može sam riješiti, koji ne može riješiti ni u krugu obitelji ili prijatelja, a svatko se može naći u takvoj situaciji, trebao potražiti stručnu pomoć. Mnogi ljudi se bespomoćno vrte u krugu, a možda im netko može na jednostavan način pokazati izlaz. Ne mislim da treba u tome tražiti dnevnu duhovnu higijenu, ali mislim da bi svijest o tome otkud dolaze njihovi postupci mogla mnogim ljudima dati odgovore koje ne mogu pronaći sami.
Snimanje serije 'Na terapiji' proteklo je bitno drukčije od snimanja ostalih hrvatskih serija. Imali ste, između ostaloga, dovoljno vremena i mogućnost repeticija da izbrusite svaku scenu do savršenstva. U kojim trenucima ste najviše uživali na setu?
Mislim da sam osobito uživao u onim trenucima kada bismo ulazili u snimanje scene, dok bih promatrao kako se mijenjaju objektivi, namješta rasvjeta, postavljaju mikrofoni i temperatura lagano raste, svi se skupljaju, polako utišavaju i čekamo – akcija. I onda krećemo na dugačko putovanje u beskrajno dug kadar. Mislim da rekord držimo Leon i ja kadrom od 34 minute.
Serija je cijela svedena na glumu jedan na jedan (ponekad jedan na dva). Kakav je osjećaj u današnjem vremenu površnosti i brzine pred kamerama zajednički graditi (pokatkad i 34 minute) energiju i napetost kroz glumačko nadmetanje i zajedničko uzlijetanje?
Osjećaj je predivan i zahvalan sam svim kolegama što su mi priuštili takav užitak. Svak drži svoju ulogu i suprotstavljamo ih, a opet zajedno gradimo scenu, držimo ritam. Tu je koncentracija na partnera sve. Ti si onaj koji jesi, ali igraš iz partnera, iz njegova lica, oka.
Dok su Vaši partneri gradili jedan odnos, Vi ste stvarali pet odnosa. Koliko Vam je teško bilo prebacivati se iz priče u priču, iz problema u problem, od jednog do drugog glumačkog partnera?
Nije bilo lako jer se epizode ne snimaju redom. Trudili smo se držati nekakav kontinuitet snimajući lik po lik, ali i to je bilo razbijeno u blokove. Morate točno znati gdje ste stali s kojim likom i što je bilo u epizodi prije, s kakvom prtljagom ulazite u novu epizodu. Ja sam se morao spremati za svakog posebno jer je Tomislav psihoterapeut koji se prilagođava svakom pacijentu, svakom pristupa drugačije.
Kako je bilo prebacivati se iz uloge slušatelja u ulogu pacijenta? I u toj poziciji ostali ste dosljedan psihoterapeut, no ne pretjerano uspješan suprug. Je li to po onoj – 'u šustera cipele s rupama' ili?
Dramaturški je scenarij sjajno složen. Sve probleme koje imaju njegovi pacijenti ima i Tomislav. Oni se na neki način zrcale u njemu. On pokušava pomoći drugima, ali na isti način je slijep za sebe. Svjestan je svega, ali njegova je žudnja jača od onoga što mu govori razum. On je samo čovjek.
Serija već neko vrijeme živi na HTV-u. Kakve povratne reakcije od gledatelja stižu do Vas?
Mislim da smo dobili onu publiku koju smo i htjeli dobiti. To je publika koja je spremna na nešto dublji sadržaj. Ljudi koji inače prate dobre serije, film, općenito umjetnost. Reakcije koje dolaze do mene su uistinu jako dobre. Mnogo ljudi, koje uopće ne poznajem, mi šalje poruke da je 'Na terapiji' jedino što gledaju na televiziji.
Odmaknimo se malo od same serije. Osim što ste glumac i osnivač kazališta Playdrama, Vi ste cijenjeni dramski pisac izvođen na našim daskama (koje prečesto izbjegavaju suvremene domaće tekstove). Zašto naša kazališta zaobilaze domaće tekstove? Postoji li po Vašem iskustvu interes gledatelja za predstave nastale po suvremenim hrvatskim dramama ili će radije otići pogledati 'provjereni' strani hit komad?
Mislim da publika jako voli domaći tekst, jer on u pravilu nudi situacije koje prepoznaju i koje ih se tiču. Ne bih rekao da ga kazališta zaobilaze, ali vrlo često iz nekog pomodarstva biraju tekstove stranih autora koji i ne nose nešto bitno novo. Ako je strani tekst zbilja značajan, onda ga naravno treba igrati, ali često vidim neke drame koje su možda izvedene na nekoliko pozornica, a zapravo ne predstavljaju neku osobitu vrijednost. U takvom slučaju bih uvijek dao prednost domaćem tekstu. I mislim da u Hrvatskoj ima barem desetak zanimljivih dramskih pisaca.
Slijedi li možda kod Vas nakon iskustva s 'Na terapiji' drama s psihoterapeutom kao centralnim likom?
Nisam sklon tome da se vrtim u krugu. U svojoj novoj drami 'Rebro' bavim se glumcem, glumom, onim što se događa s nama na pozornici. Možemo reći i da se bavim onim što glumac psihološki proživljava na sceni. Eto, ipak smo našli poveznicu.
Za kraj, koliko Vas je promijenio lik Tomislava s kojim ste živjeli posljednjih mjeseci?
Svaki lik vam nešto ostavi. Tomislav Vukov mi je ostavio puno i kao glumcu i kao čovjeku. Kao čovjeku mi je pomogao da steknem malo dublji uvid u svoje postupke, a kao glumcu mi je omogućio da naučim sebe, svoje lice, donio mi je jedan mir, dao mi je hrabrost da uzmem sebi vremena. Hvala mu.
