Ana: Željka, osim što si glazbenica, radiš i mnogo drugih poslova - sinkronizacije, glumiš i pjevaš u Komediji, Jesi li kreativnija u trenucima mira ili ti inspiracija češće dolazi upravo u toj hektici?

Željka: Da, dosta sam angažirana na tim stranama koje si nabrojala jer na kraju krajeva sve to donosi i neku financijsku dobit, ali prvenstveno mi je drago da sam zapravo uspjela stvoriti posao iz onoga što volim i mobilizirati svoje talente u svim smjerovima. Inspiracija mi je sve i nekad je u cijeloj strci dovoljan jedan trenutak, pogled, rečenica, boja pa krene nešto- melodija riječi, priča. A ponekad baš uživam u dokolici koja onda zna izroditi prave bisere. Kako reče Oscar Wilde - dokolica je preduvjet stvaranja.

Željka: Kako izgleda vaš proces stvaranja pjesme? Tko je glasniji?

Ana: Ja sam, naravno, glasnija. Najčešće počne od stihova i to je jedan vrlo intiman moment koji zahtijeva samoću. Najčešće mi se već s ritmikom stihova nametne i melodija. Ponekad bih je rado mijenjala, ali ona kao da je rekla svoje. 'Tu sam i sad se nosite sa mnom kako znate'. Onda zovem čarobnjaka. Dakle, tu već imam melodiju i harme, ponekad i neki rif koji mi je jako važan (to je onaj moment kad sam ja glasnija, nekad i od razuma), ali to je moment kad se uključuje Koni i vodi proces do kraja. Pjesme obično zvuče drugačije kad ih donesemo bendu. Čim se uključi živi čovjek, muzičar, pjesma počinje poprimati karakter, kao čovjek od gline. Donijeli smo čovjeka, a sad mu dajmo karakter svi zajedno. Ponekad pjesma nastane i tako da Koni improvizira na basu ili gitari i time me inspirira. Mislim da je upravo to način na koji želim više raditi u budućnosti. To je ono nešto što dobijem od njega, nešto muzički određeno, oko čega dalje pletemo. Mislim da su najbolje od naših pjesama nastale upravo tako. A onda dođu pojačala. E, tu više nisam najglasnija.

Ana: Jesi li pjevala i u bendovima u kojima nije bio Toni i ako jesi, što bi sad rekla, je li jednostavnije raditi s nekim toliko bliskim ili je bilo jednostavnije s ljudima s kojima nisi bila tako vezana?

Željka: Prije nego što će nastati Mangroove kakav danas znamo imala sam kratko jedan bend. To su bili počeci i zapravo nismo radili svoju glazbu. Mladi, razigrani bili smo više orijentirani na probe i zabavu, nekako mislim da je za mene to sve bilo neko zagrijavanje tako da ne mogu govoriti o tome kako je stvarati glazbu s nekim drugim jer ovo su bile dječje radosti. Imam iskustva sa suradnjama s drugim glazbenicima gdje nije bio upleten Toni i moram priznati sve je dobro prošlo, ja vjerujem da kad su ljudi profesionalci imaju cilj, znaju što hoće, sve se može dogovoriti. Mislim da je prava sreća da smo zapravo zajedno pronašli jezik glazbe i način kako da ju skupa realiziramo. U početku trebalo nam je da se uhodamo, upoznamo, naučimo neki naš meta jezik stvaranja i sad nam to ide sve bolje i bolje. Učimo jedno od drugog i mislim da nam to pomaže i u odnosu i radu s drugima, tako da mi je ova opcija koliko god je zahtjevna s jedne strane zapravo i olakšavajuća.

Željka: Iz vlastitog iskustva znam da bavljenje glazbom donosi kako brojne prekrasne stvari tako i brojne izazove. Tko se bolje nosi s izazovima ?

Ana: Koni je hladne glave. On je muzičar s velikim iskustvom, ne samo izvođačkim; kao muzičar moraš imati i jako dobre socijalne vještine jer velik dio života provedeš u kombiju s ljudima koji ti nisu u krvnom srodstvu, ali ne znači da ti nisu obitelj. Sve što je meni novo, Koni se s time već susreo. Ja sam emotivac, ja sam sanjar, ma ne samo sanjar, znaš, neki ljudi sanjaju cijeli život. Ja imam planove. A što ćeš s planovima nego ih ostvarivati? E, pa kad stvari ne idu upravo onim tempom koji sam zamislila, onda je potreban glas razuma. I want it all and I want it now. Koni zna da nekim stvarima treba vremena da se razviju. Mogu reći da sam dosad već i ja neke stvari naučila. Danas mi je samo važno da bend ima volje, jer dok ima volje, naći ćemo i načina. Na kraju, sve što smo dosad htjeli, to smo i ostvarili. Vrijedi samo sjaj u očima. Radim samo s ljudima koji sa sjajem u očima rade svoj posao.

Ana: Radite li ti i Toni pjesme doma, pa ih prezentirate bendu ili je cijeli bend jednako uključen u stvaralački proces?

Željka: Nekako je od početka sve krenulo od kuće, od nas. Od toga da ja imam melodiju i svoju priču pa Toni sjedne za klavir pa je onda skupa ispričamo i onda dođemo na probu i raspršimo je našim krasnim dečkima. Iako ima slučajeva kao i na ovom albumu da Toni krene na probi s dečkima jednostavno svirati i onda se to pretvori u pjesmu, to bih rekla da je nekako više rezervirano za instrumentale. Moram priznati da ja teško uguram svoju priču u nešto što već čujem, ali na tome treba poraditi – ja više kad dobijem ideju moram to prvo sažvakati sama, onda Toni, a onda puštam dalje. Ja sam mala sebična pjevačica.

Željka: Novi album ‘Umolomni’ pobrao je puno dobrih kritika i još je uvijek naravno aktualan žari i pali, ali koji su planovi za dalje, što se sprema u vašoj kuhinji?

Ana: Uopće nisi krivo pitala kad si napisala 'u vašoj kuhinji'. Pjesme obično i nastaju tako da jedan iz kuhinje sugerira drugome. Kuhanje je neki meditativni moment, kad se sva buka izvana umiri i kad počnu dolaziti ideje. Skuhali smo dosad već nekoliko novih pjesama koje razrađujemo s bendom, ali i materijala na engleskom dovoljno za cijeli jedan album. Što ćemo s time, o tome još razmišljamo. Upravo smo u fazi snimanja spota za pjesmu 'Moja bedra te pamte'. To nas uvijek veseli. Jedna druga vrsta kreativnog izražavanja dobiva priliku, pa se eto, ovih dana upravo time bavimo. Prvi dan snimanja je iza nas!

Ana: Rado slušamo ‘Srce’ i svatko od nas doma ima svoje favorite među pjesmama, a album je dosta raznolik. Koja vam je bila misao vodilja dok ste ga radili?

Željka: Pa upravo Srce, a ne mozak, pusti pjesmu da živi, nađi joj najbolji okvir, ali nemoj se opterećivati što je, kojem žanru pripada, nego samo što si htio reći. To je zapravo i izazov jer se svi u životu bojimo toga što će drugi reći, hoće li nas voljeti i mogu li prihvatiti sve što dajemo? E to je glava, a srce samo ide, putuje, daje se, otkriva i ne brine, pokušali smo baš to, ići za srcem i priča o ‘Srcu’ je zapravo priča o tome da svi dajemo srce u glazbi i jedino tako možemo biti autentični. Zato je i album raznolik s jedne strane jer srce – ljudi, pričaju razne priče i nisu jednodimenzionalni, a s druge strane povezan je jer smo to mi i to je naše srce- naša priča. Opet ću citirati velikane koji me inspiriraju Goethe: 'Ono što ja znam, može znati svako, a moje srce je samo moje'.

Željka: Koja je tebi najdraža stvar s vašeg albuma i zašto, a koja Koniju?

Ana: Koniju je najdraža 'Ako se ne sretnemo danas'. A meni? 'Umolomni' ili 'Jan' ili 'Moja bedra te pamte'? (Tu se pozivam na tvrdnju da je Koni hladne glave, a da sam ja ona emotivka koja bi sve). Zapravo sve tri pjesme nose sličnu atmosferu i stilski su srodne, pa mi se teško odlučiti.

Ana: Što te čini pjevačicom? Što je najvažnije što pjevač/ica treba imati?

Željka: Moje srce, odnosno razlog zašto pjevam. Najvažnije što pjevačica mora imati je jasan razlog zašto pjeva, zašto stoji na pozornici, zašto želi da je ljudi slušaju?

Željka: Kad ste zajedno na pozornici koji je najčešći tajni znak ili gesta kojom se dogovarate ili jednostavno komunicirate - možda neka anegdota?

Ana: Nemamo tajni znak. Aranžmani su dosta određeni, a kod improvizacija oslanjamo se na osluškivanje i neki unutarnji impuls. Privatno imam groznu naviku upadati ljudima u riječ, na stejdžu nemam – tu obično dopuštam muzičarima da dovrše misao.