S jedne je strane na setu, a ostatak vremena provodi na kazališnoj sceni. Diren Polatogullari vrlo je zaposlen i iznimno popularan u Turskoj. I sam je rekao da mu se ljudi strašno čude kad ga vide izvan malih ekrana. Rođen je 1980. godine i puno je mlađi nego što izgleda na malim ekranima. Za sebe će reći da je 'čovjek koji voli stolove za kojima se vode dugi razgovori'.

U jednom je intervjuu izjavio da zbog lika Kazim-Age ne može hodati ulicama jer mu prilaze obožavatelji serije. Studirao je poslovnu administraciju na Sveučilištu u Nevşehiru, no nije bio previše zainteresiran za školu. Među ostalim je živio na Aljasci i u Londonu. Glumačka karijera počela mu je 2009. serijom 'Kurtlar Vadisi Pusu'. Privatno je u sretnom braku pa voli provoditi vrijeme kod kuće brinući se o svojoj obitelji i gledajući televiziju.

Dosad ste glumili u puno serija, filmova i kazališnih predstava. No sada ste postali pravi fenomen. Mislite li da ste zakasnili u postizanju slave?

Ne. Slava me ne muči. U svim sam projektima u kojima sam glumio imao svoju publiku, a serija 'Zlatni kavez', naravno, stvorila je drukčiju publiku. Doprla je do mnogo ljudi. Zbog toga me i više prepoznaju, a to se zove slava.

Što se u vašem životu promijenilo kad su vas počeli prepoznavati?

Prepoznavanje ima i dobre i zastrašujuće strane.

Svi možemo pretpostaviti koje su dobre strane, zanimaju me zastrašujuće...

Morate biti oprezniji, sloboda vam je ograničena. O nama misle da smo ljudi slobodna duha koji tako žive, no situacija je zapravo drukčija. Što je slava veća, to si više ograničen i veća je šansa da te pogrešno shvate. No dobre su strane puno ljepše pa se zato ne žalim.

Zbog čega je Kazim-aga postao takav fenomen?

Zbog uvjerljivosti.

Lik Kazima je osobito u početku bio agresivan i negativac. U cijelom su svijetu negativci popularniji. Što mislite, zašto volimo negativce?

Negativci imaju mane, imaju probleme, stvaraju ih. Više volimo pratiti takve ljude. A junaci nemaju mane. Gledatelji ne žele gledati tako besprijekorne osobe, bar ja to ne želim.

Koje su vaše mane?

Ima ih puno. Naprimjer, nisam osoba koja odmah može početi raditi, prvo mi posao treba sjesti, prihvaćam ga vrlo polako. A kad počnem, odradim ga do kraja i stalno pokušavam biti bolji.

Jeste li na ulici kada doživjeli oštre reakcije?

Uglavnom volim navoditi ljude da zavole negativce, no to treba činiti na moralan i pristojan način. U početku sam mislio da će se zbog mog lika prema meni odnositi kao da sam Erol Taš, no onda smo ga okrenuli na dobro. Ljudi su to brzo prihvatili. Mislim da je to zato što u našoj zemlji razlika između dobra i zla nije velika. U svakome postoje i dobre i loše strane. Loše strane vjerojatno ne vidite, no ta ih osoba pokazuje kod kuće ili negdje drugdje, nekomu drugomu. Jer kad živite u ovom svijetu, ne možete imati osobito dobro duševno zdravlje. Zbog toga Kazim-aga nije puno drukčiji od ljudi u ovome svijetu.

Dobro, no preskočili smo glavno pitanje. S čime se susrećete na ulici?

Na ulici mi dobacuju: 'Kazim-ago!', 'Esmeeee!' i slično.

Je li taj dijalekt u seriji, o kojem svi govore, vaše djelo?

Scenarij je lijepo napisan i ostavlja prostora za mene. No, naravno, dijalekt je moj. Bili smo u Antepu i imali trenera za dijalekt Murata Bajkana. Ovom prilikom njemu i cijeloj zemlji želim izraziti sućut i najbolje želje. I Murat Bajkan imao je gubitaka u svojoj obitelji. On je iz Adijamana, živi u Antepu. Dijalekt sam slušao od njega i vježbao ga. Vrlo je važno slušati, kao i imati sluha. To što ja govorim nisu nepoznate riječi, no važno je čuti njihovu melodiju. Naprimjer, dijalekti Hataja i Antepa različiti su, no imaju sličnu melodiju.

Kazim-aga u početku serije bio je lik koji je nasilan prema svojim kćerima. Je li bilo teško snimati te scene?

Bilo je vrlo teško. Afra (Saračoglu), Beril (Pozam), Sezin (Bozadži) i ja međusobno smo se rehabilitirali. Kad bismo snimili takvu scenu, otišli bismo na piće, sjeli i pokušavali se izvući iz tog stanja. Osim toga, u priči postoji pritisak društva na lik. On je aga iz Antepa, no nije onakav kakve poznajemo. Zapravo je izgubio svoj status, svog oca, a onda mu stvari nisu išle kako treba... Prodao je zemlju i kuću i trudi se održati taj poredak. Moć i društveni pritisak zapravo ga tjeraju na to. Kad je došao u Istanbul, jako mu je laknulo. Jer nema takvu odgovornost. Ušao je u novu obitelj, sada ima ženu i prijatelje. Mislim da mu se to sviđa jer je u Antepu jako usamljen.

Nasilje prema ženama osjetljiva je tema. Što ste sve u sebi propitkivali dok ste glumili taj lik?

Nasilje prema ženama postoji u našoj zemlji, to je činjenica. Ne samo prema ženama, postoji nasilje općenito prema ljudima i životinjama. A netko to mora odglumiti. To mi omogućava da predvidim u kakvo se čudovište čovjek može pretvoriti kad poludi. Jer o tome razmišljaš. Moram udariti čovjeka i za sebe, za lik naći razlog da ga udarim. To mi pomaže i da vidim koliko se čovjek u stvarnom životu može pogrešno ponašati.

Počela je igrati vaša kazališna predstava 'Taxim'. Kakav ste lik utjelovili u njoj?

Da, odigrali smo već dvije. Igramo i ovaj tjedan. U predstavi glumim čovjeka koji je u željezničkoj nesreći izgubio ženu i dijete i traži pravdu. No šenuo je umom...

Jednog dana uđe u kafić tražeći svoj taksi i tu počinje pustolovina. Zbog nekog virusa snajperisti pucaju na sve koji izađu. A ljudi potpuno različitih karaktera zajedno kreću u borbu za život. Kum Ševket (Čoruh) i ja izmjenjujemo se. On igra na turnejama, a ja u predstavama u Istanbulu.

Jeste li oženjeni?

U braku sam već 11 godina. Imam 10-godišnju kćer.

Uzrokuje li vaša slava ljubomoru u vezi?

Ne, i prije sam bio donekle slavan. No ja sam ljubomoran čovjek, čak i na prijatelje.

U seriji ste čovjek koji ima odrasle kćeri i nosi kožnate cipele i odijela. No vi nosite sportski stil...

Kad me vide izvan malih ekrana, ljudi se silno čude i kažu da izgledam mlado. Turski govorim bez naglaska. Sve im je to čudno.

Što vas muči u životu?

Nisam osoba koja se brine za budućnost. No počeo sam nakon što sam dobio dijete. S jedne si strane govorim: 'To je njezin život, nemaš razloga za brigu', no naš je svijet pun problema. Strog sustav svijeta sve nas plaši.

Što su vaše strasti osim glume?

Jako volim košarku. Strastveni sam navijač Bešiktaša. Kad spominjete opsesiju, katkad tako volim Bešiktaš da i sam sebe začudim.

Kako biste se u nekoliko riječi opisali nekomu tko vas uopće ne poznaje?

Suosjećajan, smiješan, dobar čovjek, to je sve. Sav sam regularan.

Zovete se Diren (otpor), a kažu da ljudi žive onako kako se zovu. Jeste li imali život u kojem ste se trebali odupirati?

To je ime donekle povezano i s mojim rodnim krajem, teškim uvjetima, teškim životom... No ja sam vrlo otporna osoba, i mentalno i fizički. Ne možete me tako lako pokolebati.

Odakle ste?

Tata je iz Tundželija, Ovadžik; mamina je obitelj iz Malatje, Akčadagli. Svima im želim dobro. Potres ih je jako pogodio.

Jeste li imali gubitaka?

Da. U Malatji, Akčadagu, Oren Koju, gotovo su sve kuće srušene; to je mamino selo.

U kakvoj ste obitelji odrastali?

Mama i tata umirovljeni su računovođe. Djece je dvoje, imam mlađu sestru. Starijeg sam brata izgubio u lipnju. Imao je 47 godina, imao je infarkt. Nakon tog se gubitka dogodio potres, a prije toga pandemija...

Kako je na vas utjecalo kad ste tako mladi izgubili brata?

Prvi sam put izgubio tako blisku osobu. Bilo je jako teško, i dalje je teško. Bio sam tužan i još sam tužan. Shvatio sam da on, što god se dogodilo, neće nestati iz mog života. Svaki ću ga se dan sjetiti, rastužiti zbog njega, a katkad i prisjetiti s laganim smiješkom, kao sada, i on će živjeti.

Gdje ste studirali?

Šest sam godina studirao u Nevšehiru, zato smatram da sam odande. Upisao sam menadžment. Gluma me uopće nije zanimala. Na prvoj godini gotovo uopće nisam pohađao nastavu ni polagao ispite. Studij sam produžio za godinu dana. Kad se razvukao, dojadilo mi je i počeo sam raditi. To je dobro mjesto za zimski turizam. Počeo sam se baviti organizacijom i pomalo počeo zarađivati. S programom 'Work and Travel', u sklopu kojega se radi i putuje, otišao sam u Aljasku. Ondje sam čistio ribu. Na pet sam mjeseci otišao u London i radio u restoranu. Vratio sam se. Mislio sam da na četvrtoj godini moram odlučiti što ću raditi. Jako volim gledati filmove. Zapitao sam se bih li mogao glumiti.

I što ste onda učinili?

Otišao na internet i potražio glumačke škole. Za državne je škole postojala dobna granica, a ja sam je prešao. Onda sam vidio oglas za Umjetnički centar Mujdat Gezen Sanat Merkezi. Izašao sam na prijamni ispit i upao. S 25 godina odlazio sam u Nevšehir na ispite i nakon osam godina završio studij menadžmenta. U to sam vrijeme počeo glumiti u kazalištu. Četiri, pet godina radio sam s profesorom Mujdatom i onda zakoračio na tržište.

U kojem ste trenu zaključili da će gluma biti vaše zanimanje?

Nikada, i još je tako. Ne gledam je kao zanimanje, uglavnom je nazivam poslom.

Zašto?

Gluma ne može biti zanimanje. Da na glumu gledam kao na zanimanje, ja to ne bih mogao raditi. Netko drugi bi, ali ja ne. Jer zanimanje ima određena pravila i sate, a sa mnom nije tako. Ja sam osoba koja radi 24 sata na dan. Negdje u mojoj glavi nalazi se Kazim kojeg ću uvijek glumiti. Njemu nema kraja, a to me i mentalno i fizički jako iscrpljuje.

Kako to rješavate?

Imam dnevne rutine, izađem na ulicu i bez ikakvog plana dugo hodam, između ostalog i da bih razmišljao jer ne mogu razmišljati kad sjedim.

Imate li još koju takvu opsesiju?

Puno. Naprimjer, izlazim iz kuće i jako mi se žuri. Opsjednut sam time jesam li ugasio štednjak, ostavio nešto na štednjaku i bi li se nešto moglo zapaliti. Ulazim u lift, sjetim se nekog prijatelja i pomislim da će, ako se ne vratim provjeriti, osoba koju jako volim umrijeti. Katkad se sjetim i osobe koju ne volim baš puno. Prvo si kažem da pustim, da se ništa neće dogoditi, izađem, ali ne, vratim se provjeriti. Zato često kasnim.

Baš čudno...

Naprimjer, ova čaša koja stoji pred nama, dodirnuo sam je s desne strane i sad je na isti način moram dodirnuti s lijeve. Teško je to objasniti... Kad me se promatra izvana, znam biti jako čudan. Hodam, a ne znam kamo idem i to može biti problem. Ljudi me zovu, a ja im ne mogu odgovoriti jer u tom trenutku zaista razmišljam. Dječjeg sam duha, maštam, nađem se u nekom drugom svijetu.