Kao djevojčica bavila se sportom i bila u dramskoj sekciji te je maštala o Akademiji dramske umjetnosti. No kao jedna od četvero djece iz radničke obitelji u Splitu, roditelji je nisu mogli poslati na studij u Zagreb. Zorica Kondža svejedno je završila na stageu. Prvi pjevački nastup imala je u Kostanju blizu Omiša, a prije njega popila je svježe jaje jer su joj svi govorili da mora to napraviti zbog glasnica. To je bilo zadnji put da je to učinila, a danas nema neke posebne rituale te joj je prije nastupa jedino važno da je odmorna.

U karijeri, koja je tekla od grupa Pirati, Novi dan i ST preko kultnih Stijena sve do solo voda, prošla je svašta, obišla je cijeli svijet, imala turneje po Americi, Australiji i Europi, no Split je njezina oaza. Ondje trenutno uz supruga Joška Banova (s kojim je 33 godine u braku) i trojicu sinova skuplja energiju za predstojeće glazbene pothvate i koncerte. Dva će biti uskoro u Zagrebu, na kojem će uz vrhunski bend svojoj publici pružiti iskrenost, ljubav, humor, vječnu glazbu i stare hitove u novom ruhu.

Koncert uoči Valentinova. Je li to slučajno tako palo ili ste baš pikirali takav datum?

Dogovarali smo se za Lisinski i prošle godine, međutim imali smo toliko nastupa pa mi je sve bilo utisno. Nismo uspjeli odraditi to pa smo se složili da on bude održan ove godine, kad obilježavam 35. obljetnicu karijere. Budući da sam pjevačica najviše ljubavnih balada, a pjeva se uvijek više-manje o ljubavi, odlučili smo održati koncert u mjesecu ljubavi.

Dok razgovaramo, do nas je došla vijest da je koncert rasprodan te da biste trebali održati još jedan. Kakav je osjećaj kad čujete takvo nešto?

Iznenađena sam i sretna! Nisam imala nikakve spotove, nikakvu novu pjesmu, a namjeravala sam snimiti novi singl. No dogodile su se razne stvari, od brojnih nastupa do smrti, bolesti oko mene. Ali eto, publika je rekla svoje.

Pripremate li za taj koncert kakva posebna iznenađenja ili će, kao do sada, to biti presjek vaše karijere?

Što se mene tiče, meni je svako sviranje iznenađenje za mene i publiku, jer svaki koncert izgleda drukčije, energija je nova. Ono što će biti na zagrebačkom koncertu duet je s Azzurom 'Sve je noćas protiv nas', što će biti naša prva izvedba uživo. Joško je zadužen za produkciju, uz odabir najboljih glazbenika, profesionalaca koji su bili na proslavi moje 30. obljetnice u Lisinskom i za sve pjesme želimo da budu kao na snimkama. Težimo najboljem.

Kako je to opstati toliko godina na sceni, i to u vrhu?

Lipo je čuti kako te ljudi doživljavaju. Ja sam subjektivna i stalno sebi ista. Samokritična sam i nikad ne mislim da je najbolje ono što ja radim iako znam i trudim se da bude još bolje. Uvijek imam dozu nezadovoljstva sobom i svojom izvedbom. Glazba je takva, neograničene su mogućnosti i zato je magična. Mijenjaju se moja razmišljanja tijekom godina o glazbi i životu i uvijek mi je drago vidjeti i čuti ispred sebe u publici ljude od 20 godina jer je to dokaz da ipak dobro radim. Znam da to zvuči otrcano, ali najveća nagrada mi je kad vidim ljude mlađih generacija koji znaju moje pjesme nastale prije 30 godina.

Jeste li svjesni toga da ste legenda naše scene?

Nisam ja ta! (smijeh) Svaki čovjek svojim radom, ponašanjem, načinom života govori o sebi, a vjerojatno je velik dio toga što radim ispravno i dobro, što me veseli i pokazalo se da sam išla pravim putem te radila na ispravan način. To je rezultat puno godina rada na sceni.

Obožava vas publika i u Hrvatskoj i u regiji. Što mislite da su prepoznali kod vas?

Moj moto je da se - bilo da je sto ljudi, bilo tri tisuće u publici - nemam što mijenjati. Neću zbog stotinjak ljudi malo drukčije pjevati. Moje emocije i pristup su uvijek iskreni, a to je, rekla bih, jedini pravi put. Ako ja uživam u onome što pjevam, a zaista u tom trenutku dajem sve od sebe, ljudi to osjete i poštuju. Ne možeš prevariti publiku.

Kako izgledaju vaše pripreme za koncert?

Stalno razmišljam o tome. (smijeh) Sve moje kolege znaju da je to veliki stres kad imaš velike koncerte i obljetnice. Počinjem se vrtjeti u krevetu, osjećam odgovornost. Najradije bih u svemu tome bila neki prateći vokal, negdje tamo otraga, da me se previše ne vidi i ne čuje. Ali moram dati sve od sebe da ljudi koji su platili ulaznicu zadovoljni odu s koncerta. To me najviše raduje. Kad sam slavila 30 godina, imala sam veliki 'grop' u grlu. Rekao mi je sin Toni: 'Majko, bila mi je velika knedla u grlu, mislio sam da nećeš moći pjevati.' Jer kad sam se pojavila na bini, ljudi su ustali, dugo su mi aplaudirali, tako da sam se zaledila u trenutku. Kad je krenula prva pisma poslije aplauza, sve je nekako lipo teklo do kraja koncerta. Tu se recimo puni i prazni energija. Najprije se isprazniš, daš sve od sebe i odjednom se odmah napuniš fenomenalnom energijom koja te dugo, dugo drži.

Jeste li zadovoljni prisutnošću svojih pjesama u radijskom eteru?

Naravno da nisam! Moram kazati da sam zadovoljna lokalnim programom u Splitu, međutim ima dosta programa na radijima koji imaju dobru glazbu te u kojima uz svjetske standarde bude i naših izvođača koji nisu loši, ali nisu najbolji. Znači, među te neloše i dobre izvođače mislim da spadam i ja, pa sam često znala promisliti da bi bilo super da se i ja zavrtim. Ima radiopostaja koje su jako dobre, koje dobivaju nagrade, ali nikad sebe nisam čula na njima. To je sve stvar odabira urednika ili ako si dobar s nekima od njih. Ne vjerujem da me ne puštaju na radiju jer sam loša, nego je to politika urednika. Uglavnom, žao mi je što nisam više prisutna i smatram da bi se na dobrim radijima nekad mogla puštati i Zorica Kondža. Zato se nekad dogodi da neke nove pjesme ne dopru do publike, nego im treba vremena. Ali kako puno nastupam uživo zadnjih godina, tisuće ljudi su me slušale i to je najbolji radio! Samo je malo sporiji, treba više vremena. Kad imaš ispred sebe publiku i ona viče da pjevaš još, nakon dva sata koncerta, onda shvatiš da je to - to.

U Hrvatskoj trenutno postoji hrpa dodjela glazbenih nagrada. Čini se da su nagrade bile značajnije nego što su danas i da je ranije postojala jača festivalska scena.

Apsolutno! Festival je do te mjere bio podignut na nivo da te kao početnika lansira u neku mladu zvijezdu. Kad nabrojimo Olivera, Terezu, Mišu Kovača, Radojku Šverku, Vicu Vukova i mnoge druge koji su ostali legende, sve su to ljudi koje su uzdigli festivali jer su festivali imali moć. To je bio svojevrstan internet, svi su to gledali i to je bilo jako važno. Pjesme su se pjevale cijele godine i jedva si čekao da nastupiš na sljedećem festivalu. Drago mi je da je pokrenut Zagrebački festival i da još postoji Splitski, ali po meni to više nisu spektakli jer ljudi su se naučili da imamo svega i svačega na sceni pa više nema nikakvog čuda. Sve je ono: 'Neš ti!' Svi ti organizatori se trude, ali otkad znam za sebe, novac je uvijek bio taj koji je govorio - koliko para, toliko muzike. Znači, muzike je uvijek bilo, ali ako nije bilo para, onda je muzika zapravo 'isparavala' na čudan način. Uz festivale su se uredno održavala natjecanja na kojima su se ljudi takmičili i ona su donijela brojne talente. Recimo, Ljiljana Nikolovska pobijedila je na Prvom pljesku i kao pobjednica došla je u Magazin. Čini mi se da je i Jasna Zlokić tako pobijedila na nekom natjecanju i došla na Splitski festival. Danas je obratno. Imamo talente koji se vide kroz talent showove, a koji su veći spektakl nego ijedan festival. Danas možeš postati zvijezda bez ikakvog festivala jer su uvjeti rada drukčiji od onih koje smo mi imali.

Dobro, ali legende iz tog (rigidnog) vremena koje ste spomenuli i danas osvajaju dvorane, a izvođači koji se danas pojavljuju ne uspijevaju zadržati pažnju publike ni godinu-dvije, a poslije prvog albuma više ih se nitko ne sjeća.

Tako je. U svemu je dugotrajniji put - bolji put. Sve treba sazreti. I ako mijesite kruh, nećete ga odmah staviti u pećnicu, nego ćete čekati da se tijesto digne. Prema tome, ništa se ne može preko noći.

Je li nekada bilo više poštovanja? Ljudi kao da su se plašili neuspjeha i da će se osramotiti ako nešto rade loše. Imate li osjećaj da sad nema tog straha, da se ljudi jednostavno pojavljuju na televizijama, izbacuju singlove, prezentiraju se bez obzira na ono što imaju ponuditi?

To je isto kao kad smo mi bili dica i gledali vampire, Drakulu na televiziji. Nismo to mogli gledati, zatvorili bismo oči i mjesecima raspravljali o tome, to je za nas bio strašan horor. Međutim danas dica s guštom gledaju takve stvari, njima je to fenomenalno, oni se toga ne boje. Strah više ne postoji. To poštovanje postalo je navika tako da su se ti mladi ljudi okuražili. Danas se svatko može sam snimiti i staviti na YouTube, Instagram, pa se može gledati, znači sami rade i razbijaju barijere koje smo mi nekad imali. Mi smo godinama morali raditi da bismo došli na binu i tresli se bojeći se kako će to izgledati. Oni nemaju taj problem jer sami sebi 'rade praksu'. Mogućnosti su puno drukčije i pomažu im da bez ikakvog problema stanu na scenu. I neka im je prvi put, oni ne znaju tko svira, kakav je solo, ništa ih ne zanima. Imaju stav pojaviti se i čak ako se osramote i ljudi im se smiju, nema tu nikakvog problema. (smijeh) Nas su pripremali iskusni glazbenici, rekli nam kako se moramo ponašati, doći na binu. Niti smo imali nekakve udruge. One su nužno zlo, osim nekih koje zaista imaju smisla. Danas se mi iskusniji glazbenici moramo prilagođavati vremenu, ali ostati svoji, biti dosljedni. Uvijek je bilo 'servirajmo ljudima ono što hoće', a to je pogrešno.

Kad gledate kvalitetu, koliko su prisutne generacijske razlike?

Danas se najviše gleda kakvu torbu imaš, kakve cipele nosiš. Sve je to dio posla. Da je sedamdeset i neke ili osamdesetih godina prošlog stoljeća netko napisao: 'Tereza je pobijedila na festivalu, a imala je torbicu, kreaciju i frizuru kakve bi svaka Hrvatica poželjela', tom novinaru bi se smijali! Rekli bi da je poludio! Tada to nije bilo toliko bitno kao sada. Nekad se jednostavno reklo: 'Glasom i stasom je plijenila pozornost.' Nakon toga se pisalo tko je radio pjesmu, aranžman, a danas se to više ne piše. Recimo, za Oliverovu pjesmu 'Trag u beskraju' jedva sam našla podatak tko je napisao tekst, a zanimalo me jer je odličan. Međutim, kažem, svi smo se prilagodili novim vremenima, a danas ne možeš ispratiti koliko je sve pjevača na sceni. Ali čini mi se da i u tome ima prirodna selekcija, da ipak opstanu oni najbolji.

Iza vas su mnoge uspješne suradnje, dueti. Mnogi pamte one s Nenom Belanom i Oliverom Dragojevićem, no jedan od vaših dueta koje publika manje pamti onaj je s Azzurom, koji ste spomenuli na početku razgovora. Što mislite, zašto je ta pjesma prošla ispod radara?

Jako puno ljudi traži da je otpjevam, a ja tu pjesmu nemam na repertoaru. Skladba čiji je autor Borivoj Vincetić vrti se godinama, a u to vrijeme za nju smo snimili i videospot. Zna se zavrtjeti na CMC televiziji i bit će nam velik izazov snimati je ispočetka. Moramo je dobro uvježbati. Ali to je sreća, mogućnost da za neku pjesmu radiš drugi aranžman ili obradu. To su neopisive ljepote glazbe kojima se raduješ.

Čitala sam vaše intervjue. Nisam naišla ni na jednu političku izjavu, a bila su burna vremena iza nas. Je li to vaš stav - ne ulijetati u taj brlog?

Apsolutno. Znate kako je u 'Velom mistu' više puta rekao Boris Dvornik: 'Neću politiku u moju butigu.' To Smoje nije slučajno stavio u tekst, jer je to iz naroda. Naš svit bi rekao i 'politika je kur*a'. Moja stranka su moja obitelj te prijatelji. Mi smo fakat svi političari, sportaši, treneri... mi se kužimo u sve jer smo talentirani za sve, pa i za to! (smijeh) Nikad se ne bih javno bavila politikom jer za to nemam talenta, to mi ne treba. Moje poslanje je da se bavim glazbom, tu sam na svom terenu i tu mi je najlipše.

Kad ste spomenuli obitelj, vi i Joško ste primjer cjeloživotne ljubavi, što nije baš česta pojava. Mislite li da danas ima velikih ljubavi ili mladi olako shvaćaju taj pojam i sve što on nosi?

Ovisi što podrazumijevate pod velikom ljubavi. Nadam se da to nije ljubavni film, kakav možemo vidjeti u kinu ili na televiziji. Ljubavi nam se povremeno događaju u životima, a imaju i neki rok trajanja. Nije da se kvare, nego mislim da svaki čovjek ima svoj karakter, narav i sve ovisi o tome kako tko nekoga može tolerirati. I što želite u braku. Netko se ne želi vjenčati, netko živjeti bez papira, svatko zna svoje. Ja volim tradicionalni način sklapanja braka i odgoja djece. Djeca su ta koja te prilagođavaju vremenu. Netko kaže: 'Ne slažemo se više u seksu pa nema više ljubavi.' Seks i ljubav su različite stvari. Ne mogu govoriti o sebi i svoj primjer staviti kao neku generalnu formulu.

Kako biste voljeli da vas jednog dana pamte?

Po lijepim cipelama! (smijeh) Upravo po onome o čemu smo razgovarali i čega smo se dotakli u ovom razgovoru. Voljela bih da me obitelj i moji bližnji pamte po tome kakva sam bila kao mama, supruga, prijateljica. Postoji i drugi dio života koji sam posvetila glazbi i iza mene će ostati pjesme koje su za mene radili autori, a koje sam ja donijela na svoj poseban način i ostala u uhu svojoj publici. Želim da me se sjećaju po tome jer im je bilo fenomenalno na nekom mom koncertu. Znači, onako kako bi svatko volio da ga se pamti - po najboljem. Voljela bih da ljudi kažu: 'Neka joj Bog da zdravlja, da je glas dobro posluži tako da što duže pjeva.' E to i sama sebi želim.