. Nakon idućeg ponedjeljka serija ide na kratku pauzu, a prije toga za tportal smo imali priliku razgovarati s jednim od najsimpatičnijih likova kojeg je utjelovio glumac Mijo Kevo

Mijo Kevo prvo je osvojio domaću publiku kao policajac Zdenko u popularnoj seriji Nove TV 'Na granici'. Mnogi ga pamte po ulogama u serijama 'Hitna 94', 'Periferija city', 'Larin izbor', gdje je utjelovio Milu, te iz 'Najboljih godina', gdje je dobio ulogu negativca Žare. Do umjetničke karijere prošao je put od djelatnika na osiguranju u diskotekama, tjelohranitelja, ali i modela.

U jednom od rijetkih medijskih istupa s nama je razgovarao o tome kako je završio u glumi, koliko mu je teško sudjelovati u formatima s tempom snimanja kakav je u serijama, prisjetio se djetinjstva provedenog kod bake i djeda u selu Radošić, a otkrio nam je i što će raditi nakon što stane snimanje 'Kumova'.

'Kumovi' uspješno brode malim ekranima. Zašto volite glumiti u toj seriji?

Zbog ljudi ispred i iza kamere, zbog tema koje obrađuje iz svakodnevnog života, unutar svake prosječne hrvatske obitelji, svijeta koji je meni blizak, koji sam doživio, zbog tih autentičnih i živih dijaloga, što je rijetkost za ovu dramsku formu.

Kako biste opisali svog Marka Šanka i je li vas možda netko posebno inspirirao za bolje uživljavanje u lik?

Takvog lika svakodnevno susrećemo i u obitelji i u društvu općenito. U životu sam se susretao s niz sličnih osebujnih likova, a opet deviza da što bolje prođete u životu uz što manje stresa i rada, svega ostaloga što remeti hedonizam čovjeka, prihvatljiva je i golica puno nas malih ljudi.

Provodili ste djetinjstvo i školske praznike na selu kod bake i dida u selu Radošić u Dalmatinskoj zagori. Govor u seriji skinuli ste toliko autentično da vas je pravi gušt slušati. Osobito kad ste u kadru s Petrom Kraljev i kad upotrijebite neke riječi koje su gotovo izumrle, koje su se nekad koristile.

Da, to je neko vrijeme kao da sam ga čitao u bajci i puno puta sam mislio da je moj pogled na to razdoblje pogled djeteta, ali i svi stariji koji su u tom vremenu okruživali te moje svjetove govore isto... a nismo imali puno... spor ritam života, ljudi su bili okrenuti jedni drugima. Taj život na selu... velika obiteljska okupljanja, okruženi životinjama koje se zovu 'blago'. Kad se moj pokojni did obraća pokojnoj babi: 'Jele, kad ćeš pustiti blago vani... na ispašu?', te riječi opisuju stanje tog vremena. Eto, zato mi je drago da prođu neke riječi i naglasci koji svakim danom izumiru i da ih mogu iznijeti, a strah me budućnosti i olakog odricanja naših običaja i tradicija jer mislimo da je nešto drugo bolje, kvalitetnije, da je cool. Značenje Radošića: kamen, krš, drača, sunce, mirisi životinja, mirisi života, dima s komina, ljudi kojih više nema i priča koje mi je pričala pokojna baba. Da, kolegica Petra Kraljev je vrhunski iznijela lik i tu 'vlašku osobnost' i tako smo kliknuli da samo pogledom znamo što i kako reagirati i nadovezati se na nekakav dijalog ili nadopuniti nekom frazom. Možda je koji put i savjetujem, jer moj DNK je vlaški, a njezin fetivi splitski.

Što po vašem mišljenju čini ovu seriju tako posebnom i privlačnom za publiku? I koji su po vama ključni elementi za održavanje dugotrajnog interesa publike?

Kao što sam rekao, prvo ljudi, to jest glumci, dobro odabran cast te dvoje ljudi koji su kreativno dali sve, a to su kreativni producent Josip Žuvan i glavni pisac Jelena Gotovac. Ljudi su odradili lavovski posao, hvala im od srca na svemu. Zatim, sloboda za ovakvu formu sapunice u dijalozima, jer su izvorni, svakodnevni, ogoljeni do kosti, protagonisti su krvavi ispod kože, stvarni su, ne idealiziraju se, piju, puše, beštimaju, imaju mane i probleme kao svaki današnji mali čovjek. I sve to kroz pitki dalmatinski humor i šalu. Morate znati da je ovo forma sapunice i ubitačan je tempo snimanja s po 20 scena dnevno. Prava je to tvornica te raditi i držati nekakav nivo i kvalitetu, za to treba u najmanju ruku skinuti kapu i nakloniti se svima u ovakvom procesu rada ispred i iza kamere.

Biste li u serijalu radije glumili neki drugi lik?

Ne, hvala dragom Bogu da je Josip Žuvan kad me nazvao rekao: 'Želim tebe i vidim te u toj ulozi.'

Tijekom snimanja 'Kumova', koje scene ili trenuci su vam posebno ostali u pamćenju kao izazovni ili emotivno značajni?

Rad s dvoje meni najdražih, Petrom Kraljev i Stojanom Matavuljom, taj trio-rio je neponovljiv, tako smo kliknuli na prvu da nismo ni morali učiti niti se mučiti tekstom. Matavulj mi je dao i objasnio nešto lipo u zanatskom smislu i hvala mu do neba. A Petra... mala velika zvjerka, žena-zmaj. Dosta sam radio za Novu TV i bivao u legendarnom paviljonu 16, ali ovaj projekt i čitav cast su neponovljivi - prava obitelj. Puno je tu emocija, druženja i različiti smo, ali, brate mili, toliko vremena smo skupa da ni u obitelji čovjek nema tako intenzivne odnose, od ljubavi do svađica i onda mirenja, grljenja, negodovanja, pa opet iznova. I to otkriće mladih talentiranih glumaca, Lovre Kondže, Nike Barišić, Domagoja Ivankovića, Mirne Mihelčić... moj veliki naklon njima.

Kakav je vaš odnos prema ulogama i je li lakše glumiti likove koji su vam slični te po kojim ih kriterijima birate?

Rijetki u Hrvatskoj ili čak na prostoru ex Juge mogu birati uloge, da se ne lažemo. Premalo smo tržište i neka su druga vremena za ovu vrstu posla i umjetnosti. Za većinu u ovom poslu faktor sreće je najviše prisutan, ali opet treba biti uporan i gristi. Iako je ovo kruh s mnogo kora, isto tako je poziv, ljubav, ludost, igra... i treba biti sretan u tom igranju bez obzira koliko je velika uloga. Kako sam izrazito vizualni tip, dosta promatram, skeniram i sve što sam radeći naučio - znači neko životno iskustvo i razne životne situacije - obogatilo je moju memoriju, a to primjenjujem u likovima koje igram jer sam ih nekad doživio i okusio. Kako se reče - skupa praksa.

Koliko je takav format, s brzim načinom snimanja i malo repeticija, dobar glumački trening?

Nema bolje prakse i discipline za glumca, u biti za svakoga u tom procesu rada. Oblikuje ga ponajviše što se tiče discipline i radne etike. Najviše dolazi do izražaja glumačka inteligencija, ili je imaš ili nemaš, a to te ne može naučiti nijedna glumačka akademija. Dobro je sve to proći, ali imati i pauze ili ako imaš priliku raditi malo drugačiju formu filma ili neke mini serije da osjetiš taj ritam i kreativu u cjelini.

Zašto ne volite davati intervjue, a jako je malo podataka dostupno o vama?

U biti sam izraziti samotnjak, a znam da ovaj posao i svi slični kreativni, tj. javni poslovi imaju svoja pravila, brendiranja svog imena i sveg ostalog, pogotovo u današnje vrijeme društvenih mreža. Nisam član hrvatske mainstream zajednice. Javna sam osoba i od te spoznaje ne bježim. Nije to stvar veličine ili neke osobne dekadencije, nego nekakav balans, spoznaja da sam i dalje mali Mijo i da moj život nije ništa drugačiji od života drugih ljudi. Nema potrebe stalno pametovati i davati komentare na sve i svašta, osim ako je u službi nekog projekta i njegove promocije.

Poznato je da ste do glumačke karijere prošli put od djelatnika na osiguranju u diskotekama, tjelohranitelja, ali i modela. Zašto vas je privukla gluma?

Od osnovne škole naginjao sam kazalištu i glumi, od igranja u školskim predstavama do literarnog rada, ali s obzirom na moj nemiran duh ili nezrelost, moj put sazrijevanja i samih životnih odluka u mladosti koštao me nekog normalnog ritma i kolosijeka u profesiji kojom se sada bavim. Na kraju me neka luda sreća ili sudbina nakon lutanja vratila na glumački put i zanimanje koje sam odmalena želio i volio. U 33. godini života zakoračio sam u svijet profesionalizma, ugovora, malih uloga, pojavljivanja u hrvatskim okvirima, uz poneko pojavljivanje u stranim produkcijama.

Što ste u svojoj glumačkoj karijeri naučili o ljudima, sebi i svijetu oko sebe?

Kako sam došao u taj svijet iz različitih svjetova, ta su mi iskustva pomogla da budem nekako miran i spokojan u glumačkom poslu, zabavnom, nesigurnom i stresnom. Prizemljen sam ušao u sve to, iživljen. Donio sam sa sobom strpljenje, radnu etiku i nekakvo kreativno ludilo.

Kakav sadržaj gledate na televiziji? Što vas opušta, u čemu uživate?

Nekad sam više gledao televiziju, danas slabije, ali znam pogledati dobar stari film, vestern ili slično, nemam Netflix... Mislim da sam se 'presaugao' što se tiče filmova... obožavam ih, posjedujem svoju kolekciju od nekoliko tisuća, ali samo klasike. Kad je film bio na vrhuncu svoje umjetnosti, puno puta sam rekao starijim kolegama da bih dao sve da sam se mogao roditi u tom vremenu i da bar malo zagrebem ili dijelim kadar sa sjajnim glumcima s prostora bivše Juge.

Opuštanje mi je sada najviše spavanje, poneko druženje, šetnje ili samo da se popnem na neki brijeg i gledam u daljine, šume, brda i mora, to mogu satima. Naravno, tu su Radošić, Kaštela i Split, moje prirodno okruženje. Volim otići do Siniše Mirčića, prijatelja koji se bavi servisom automobila, u njegov Road Runner u Kaštel Starom, a on je veliki ljubitelj sportskih motora. Moja ljubav prema sportskim autima nekako me drži budnim, zaokupljenim, ali nije to kriza srednjih godina, to je moje intimno i ne izlazi iz garaže, a u toj garaži imam nešto na što sam potrošio more novca i tome nema kraja. Kažu da sam majstor poliranja automobila zbog mog opsesivno-kompulzivnog poremećaja, a mogu se pohvaliti da sam ih ispolirao na stotine, i to more crnih. Ali više ne, kičma je učinila svoje, neka mlađi poliraju.

A sport? Vaša ljubav su atletika i nogomet, a jedno vrijeme bavili ste se i borilačkim sportovima.

Eh, stara rana, žudnja i potrošena energija, a obećavao sam... more djece prođe to, ali rijetki opstanu na tom putu. Kao dijete i mladog čovjeka, sport me oblikovao u fizičkom i karakternom smislu. Danas nemam takav elan da svakodnevno satima treniram, volim šetnje po gradu, u prirodi, malo sklekova i zgibova i to je to, uz veću posvećenost samoj prehrani.

Kakve angažmane priželjkujete u budućnosti?

Nedavno smo u Splitu snimili film 'Južina' redatelja Ante Marina i direktora fotografije Kreše Štuline. Angažirani su splitski glumci, uz dvoje kolega iz Srbije, a također svoju rolu ima hrvatski pjevač Grše. Film se bavi splitskim stanjem uma u zgradi s osebujnim likovima. Doći će u kina ove jeseni i baš me zanima ima li energiju, tempo, ludost koje sam osjetio snimajući s tim mladim ljudima. Može se reći da je to pravi splitski film po svemu. Naravno, čeka me snimanje nastavaka 'Kumova', još jedne serije i filma, ali u ovom poslu bolje se ne istrčavati dok se ne potpiše ugovor.