Prije nego što je postala glumica Tea Šimić htjela je biti pjevačica. Rođena je u Grudama, a još kao mala izvodila je 'nastupe po kući ili dvorištu' imitirajući i zabavljajući prijatelje i obitelj. Na upisivanje Akademije u Sarajevu odlučila se tek na kraju srednje škole (Škola likovnih umjetnosti u Split), a nakon što je prije četiri godine diplomirala doselila se u Zagreb.

Iza nje su uspješni i hvaljeni projekti poput monodrame 'Bukača' i neverbalnog dua 'Ona i On', kao i predstave 'Čistim život', 'Internet genijalci', 'Šetnja s kolumbinama' i 'Ex pozicija'. Mnogi gledatelji pamte je i po ulozi Sandre u seriji 'Na granici' na Novoj TV te ulozi Anele u seriji 'Metropolitanci'.

Kakvo je vaše iskustvo rada na seriji 'San snova'? Jeste li odmah osjetili povezanost s ulogom Maje?

Iskustvo kao nijedno prije, to je sigurno. Maja mi je odmah postala draga jer je u svim grbavim situacijama moralna vertikala. Likovi nisu napisani crno-bijelo, što mi je najbolji dio scenarija. Iako se možda Maja čini predvidljiva glavna ženska uloga, ima puno više slojeva od stereotipne cure iz susjedstva. Autori su to zamislili puno slojevitije i ja sam se trudila obojiti je u što više boja.

Maja je perspektivna odvjetnica povezana s događajima oko najvažnije sporedne stvari na svijetu. Jeste li privatno bliski s tim svjetovima prava i nogometa?

Igrala sam često nogomet s prijateljima i obitelji po livadama kad sam bila mala i živjela na selu. U tom periodu života trčanje za loptom bilo je fantastično, ali sad više preferiram badminton ili sjedeće sportove za moždane vijuge, haha.

Moja je majka nerijetko gledala nogometne utakmice, ali nikad mi to nije bilo zanimljivo. Preferirala sam zabavni program ako sam već gledala TV. A pravo - nikako! Što sam starija, građanska i ženska prava sve mi se više sama nameću i osjećam da se budi dio mene koji ima sve snažniju potrebu da se o njima educira i aktivira se. Maja je možda sve to malo pogurala.

Kako ste se spojili s glumom i zašto vas je privukla?

Privlači me vjerojatno oduvijek, samo nisam znala što je to. Spoj se dogodio krajem srednje škole, kad sam krenula na dramsku sekciju kod profesorice hrvatskog jezika. Ona me motivirala da se okušam na Akademiji, a meni je sve to bilo zabavno i zanimljivo, ali suštinu tog posla spoznala sam tek na fakultetu. Igra je suština glume, zato sam se našla u njoj. Velika sam ropkinja kontrole, a najljepše se stvari u glumi događaju kad se prepustim čaroliji scenskog stvaralaštva.

Jeste li se bojali da nećete uspjeti kao glumica? Koji su bili, ako ih je bilo, vaši najveći strahovi na počecima?

Sve ovisi o tome kako definirate uspjeh. Meni je uspjeh nešto sasvim drugo, a ne činjenica da sam svaku večer na televiziji, kao što mnogi misle. Kad bih dobila prvu ulogu u kazalištu, prvu na televiziji ili prvi intervju, pomislila bih: 'Ajme, pa to je to! Konačno me prepoznaju, vide, žele…' Ali u pitanju je samo ego koji je dobio keksić i pružio mi trenutni osjećaj važnosti. To prođe u roku od nekoliko sati ili čak minuta. Uspjeh sve više definiram kroz svoju sposobnost da sačuvam duševni mir. Njega mi je najviše narušio upravo taj ego, a da ne ulazim u poziciju žene koja se bavi glumom u našoj regiji… To je tek tema za sebe i još uvijek osvještavam strahove i prepreke koje mi je ta pozicija usadila, a da ih nisam znala imenovati.

Zaključit ću samo da je strah od nekompetentnosti najopasniji jer zbog njega automatski krenete gubiti svoju autentičnost. A bez nje je sve… bež.

Zanimljivo je to da ste završili fotografski dizajn u Splitu. Koliko vam to pomaže u glumi?

Najzabavnije u vezi mog školovanja je to da sam najprije upisala prometnu školu za vozača u Imotskom. Neću biti feministica u ovom trenutku jer se smjer zaista tako zove - vozač motornog vozila. Mislila sam da ću voziti kamione i autobuse, biti najveća faca u selu koja putuje Europom na način koji nije predvidljiv za djevojku. I imati vozačku iz svih kategorija sa 17 godina - halo, tko to ne bi volio? Nakon godinu dana shvatila sam da mi to nije vrijedno i da tamo nikako ne pripadam. Upravo mi je to najviše pomoglo u glumi - često mijenjanje okoline, brojne grupe potpuno različitih prijatelja koje sam imala na svom putu i od kojih sam puno učila, spoznaja koliko je važno biti hrabar da bi živio svoj život, a ne nečiji drugi...

A fotografija je, s druge strane, ipak vrsta umjetnosti koja traži ne samo veliko teoretsko znanje, nego i beskonačnu kreativnost, učenje, promišljanje, inovacije… Sve to i mnogo više traži i gluma.

Glumite u serijama i na kazališnim daskama. Kad biste morali odabrati samo jednu od tih stvari, što bi to bilo?

To bi u ovom trenutku definitivno bilo kazalište. Jer nema tih serija, barem ne kod nas, koje bi me hranile kao umjetnicu do kraja života. Ali isključivost mi zvuči zastrašujuće jer ona i umjetnost nikako ne idu zajedno. Nadam se da nikad neću morati birati.

Kako se osjećate na sceni - iz kojeg prostora i kemije nastaju vaša uprizorenja?

Ako se dobro pripremim, osjećam se fenomenalno. Ako osjećam da nešto nedostaje, onda ne mogu biti zadovoljna. Postoji cijeli sistem pripreme - od teksta, analize, istraživanja, improviziranja do fizičkog treninga. Kad je sve to obavljeno i kad je predstava spremna za premijeru, onda se u budućim izvedbama samo hvatam za dvije najvažnije stvari - što radim i zašto to radim? U odnosu na količinu uvjerenja u odgovore na ta pitanja, kreće se i količina mog zadovoljstva izvedbom.

Freelancerica ste - je li to vaš izbor ili još niste uspjeli pronaći stalni angažman?

To nije moj izbor, pokušala sam doći do zaposlenja, ali nisu me željeli ni pozvati na razgovor. Ali zahvalna sam jer me to natjeralo da ostanem freelancer, dobijem status samostalnog umjetnika i u međuvremenu vidim da ljudi u ansamblima uglavnom nisu zadovoljni. A ako jednom dobiješ tu plaću, teško ćeš reći: 'Ne, hvala, radije se sekiram kako ću sljedeći mjesec platiti stan.'

Da niste glumica, u kojoj biste se drugoj profesionalnoj karijeri mogli vidjeti?

Fotografija je uvijek opcija B, jer ona je uvijek tu, pa bih možda najlakše stvorila nešto na tom polju. Štoviše, prije nego što sam dobila ulogu Maje Romić, planirala sam pružati usluge fotografiranja i otvoriti studio, ali svemir je rekao: 'Ipak te trebamo kao glumicu 24/7.' No ako se opet dogodi kriza projekata, mogla bih raditi svašta - konobarila sam praktički pola života, ali u tom poslu nema umjetničkog faktora, pa se nadam da mu se neću morati vraćati.

Cvijeće, hrana, knjige, filmovi - sve to može!

Koja je najvažnija lekcija što ste je naučili u djetinjstvu?

Bolje sama nego s bilo kim.

Koja je vaša definicija ljubavi?

Ljubav je za mene postavka koju si sami namjestimo. Ako nije bezuvjetna, onda je upitna. Naravno da biramo društvo i partnere po kvalitetama koje su nam bliske i uz koje zajedno možemo rasti, živjeti, imati lakšu i ljepšu svakodnevicu - zato se možda čini da ljubav ima uvjete. Ali to su uvjeti za opću konekciju i opipljive stvari, ne za ljubav. Ljubav dolazi isključivo od nas, prema nama samima i svijetu oko nas. Ako bilo tko od ljudi koje volimo odluči ne biti više u našoj svakodnevici, to nije razlog da ljubav prestane. Kao što smrt nije razlog da ljubav prestane, nije ni promjena funkcije naših sustanara na planetu Zemlji.

Što vas usrećuje izvan glumačkog posla?

Kopanje po novim idejama za nove uloge! Ili dobro, ajde - priroda, moj kunić i slatkiši. :D

Kako izgleda vaša zona komfora? Možete li nam otkriti djelić svog svijeta u kojem se punite i regenerirate?

Poslijepodne uz knjigu, čaj i kekse napuni mi baterije na dnevnoj bazi. A za ozbiljnu regeneraciju već je potrebna neka šuma ili more. Što se tiče ljudi - ako sam među pozitivnima, osjećam se živo. Kuknjava, mržnja i tračevi me iscrpljuju. Životinje i djecu obožavam, od njih puno učim.