Split je poseban grad, a Put Firula njegova najposebnija ulica. U kvartu s teniskim terenima prve korake napravili su Nikola Pilić, Željko Franulović i Goran Ivanišević, a 30. ožujka 1984. na svijet je došao četvrti mušketir i šampion Mario Ančić.

Super Mario, kako su ga kasnije zvali pojedini engleski mediji, bio je u tome trenutku drugo dijete oca Stipe i majke Nilde, stariji brat Ivica bio je već petogodišnjak, a pet godina nakon Marijeva rođenja, u obitelj je stigla i djevojčica Sanja. Sve njih roditelji su usmjerili prema 'bijelom sportu', što je bilo logično, jer su bili okruženi teniskim terenima, ali najuspješniji je bio Mario.

Otac je od samih početaka svojoj djeci pružao sve što je mogao kako bi se pravilno mogli razvijati, ali paralelno s tenisom nisu smjeli zapostavljati školu, što je bio majčin uvjet.

S desetak godina Mario je imao privilegiju trenirati s Goranom Ivaniševićem, a kada je Ivica primijetio da bi mali mogao biti jako dobar, posvetio se mlađem braci.

Ivaniševićev nasljednik

Mario je od najranijih početaka opravdavao epitete kojima su ga opisivali (kasnije je etiketiran i kao Ivaniševićev nasljednik). S 14 godina postao je europski prvak, prvi futures osvojio je s 15 u Zagrebu, kada je u finalu svladao Ivu Karlovića, a prvi challenger došao je dvije godine kasnije u Beogradu.

Vratimo se godinu nazad, kada je imao 16, 2000. godine igrao je dva finala juniorskih Grand Slamova, Australian Open (Andy Roddick) i Wimbledon (Nicolas Mahut), debitirao na Olimpijskim igrama u Sydneyju, da bi prvih dana 2001. osvanuo na prvom mjestu juniorske ATP ljestvice.

Sljedeći korak bila je seniorska konkurencija, taj prijelaz je najkritičnije razdoblje za mladog tenisača, a Ančić je dobio strašan vjetar u leđa. Par mjeseci nakon debija u Miamiju napravio je jednu od najvećih senzacija u Wimbledonu 2002. U prvom kolu turnira je s 18 godina uz Bjorna Borga postao najmlađi koji je slavio na centralnom terenu. Nokautirao je Rogera Federera s 3-0 u setovima, Švicarca koji je poslije toga pet puta zaredom slavio u All England Clubu. Godinu je završio među 100 najboljih na svijetu.

Splićanin je u 2003. došao do prve titule u parovima na ATP Touru (srpanj, Indianapolis), a godinu kasnije i do jednog od navećih uspjeha u životu. Te 2004. počeli su problemi s ozljedama, iskrenuo je zglob na malom nogometu, no oporavio se te u paru s Ljubičićem osvojio brončanu medalju na Olimpijskim igrama u Ateni poslije prave drame protiv indijskog para (Bhupathi/Paes).

Prva ATP titula u 21. godini

Inače, tu sezonu završio je među TOP 30, igrao je prvo polufinale na Grand Slamu (Wimbledon) te došao do prvog finala u pojedinačnoj konkurenciji (Milano).

Godine 2005., u dobi od 21 godine, stigla je prva titula (lipanj, 's-Hertogenbosch), ali i trijumf u Davis Cupu. Iako je Ivan Ljubičić vukao našu reprezentaciju, u finalnom dvoboju u Bratislavi u heroja se pretvorio Mario, jer je u odlučujućem petom meču svladao Mertineka.

'To nije nešto što se dogodi u pet minuta, to je nešto što zamišljaš cijeli svoj život kao sportaš, zašto treniraš. Meni se otvorila ta mogućnost da mogu odlučivati o sudbini svoje ekipe. To je na kraju ipak bila ekipna pobjeda, jer smo za to radili od Portugala', prisjetio se je te veličanstvene epizode iz života Ančić.

Usporedno s rastom teniske karijere dolazili su i problemi s ozljedama, posebno s leđima, a u 2006., nakon što je obranio naslov u 's-Hertogenboschu, hrvatski tenisač ozlijedio je ligamente desnog koljena dok je pao s jet-skija. To ga nije dugo zaustavilo, vratio se s titulom u St. Petersburgu (listopad) i nitko nije mogao ni zamisliti da će mu to biti posljednji naslov na ATP-u.

Najbolji ranking - sedmi igrač na svijetu

S dva trofeja u pojedinačnoj konkurenciji (još dva u paru) u jednoj godini te četvrtfinalom Wimbledona i Roland Garrosa, usprkos ozljedama, ostvaren je fenomenalan napredak. Bio je čak 18 tjedana u TOP 10, a u jednom trenutku i sedmi na svijetu.

Nekako je sve izgledalo jako, jako dobro, a i 2007. je počela obećavajuće, četvrtim kolom Australian opena. Sam Mario je tada pun samopouzdanja izjavio:

'Bio sam strašno agresivan, za što trebaš imati samopouzdanja nakon niza dobivenih dvoboja i za što trebaš mnogo raditi. Bio sam spreman za sljedeći iskorak.'

No onda je uslijedio šok. U veljači se hrvatski tenisač povukao s turnira u Marseilleu te je otkriveno kako boluje od mononukleoze, uzrokovane Epstein-Barrovim virusom. Pokazalo se da je to zapravo bio početak kraja uspješne teniske priče. Prije toga tjednima se borio s povišenom temperaturom. Dva mjeseca proveo je u krevetu, šest mjeseci ga nije bilo na ATP Touru.

Vratio se na Matersu u Cincinnatiju u kolovozu, pa se ozlijedio i propustio US Open. Ipak, u listopadu je igrao četvrtfinale Madrida i godinu završio kao 83. S obzirom na sve muke koje je prolazio, bilo je to sjajno.

Borba s mononukleozom i ozljedama

Ali ni u 2008. nije bilo ništa bolje, početkom godine mučio se sa želučanim problemima, a krajem teniske sezone opet su se pojavljivali znaci mononukleoze. Tenis je sve više patio, padao u drugi plan, Ančić je vodio puno važniju bitku sa zdravljem.

Ipak, usprkos tome četvrti put u karijeri je bio među TOP 40, čemu je pridonijelo još jedno četvrtfinale u Wimbledonu.

Godina 2009. dobro je počela, no u svibnju je Ančić zbog opake bolesti završio sezonu, samo pet mjeseci je igrao, imao par zapaženih ostvarenja (finale Zagreba, polufinale Rotterdama, četvrtfinale Sydneyja) te je ostao sedmu godinu zaredom u društvu 100 najboljih tenisača. Borba s mononukleozom se nastavila.

U ožujku 2010. uslijedio je još jedan povratak. Na Paribas Openu u Indian Wellsu došao je do trećeg kola, a pobjeda protiv Francuza Bennetaua posljednja mu je u karijeri na ATP-u. Umirovio ga je Rafael Nadal. Sve je jasnije postajalo da je bolest ostavila traga (od 2007. do 2010. propustio je 12 od 16 Grand Slamova), leđa su isto sve jače boljela i dogodilo se neizbježno...

Odlazak u igračku mirovinu u 27. godini

Hrabri borac se 23. veljače 2011. umirovio od tenisa, nedugo prije 27. rođendaana.

 'Povlačim se iz sporta koji neizmjerno volim, posljednje su godine bile teške, a moje tijelo više ne može pratiti ritam tenisa. Ovo je bila teška odluka, ali kada sam shvatio da ne mogu igrati tenis na najvišoj razini, onda sam odlučio da više nema smisla. Neka ovo ne bude tužan dan, odlazim uzdignute glave, kao čovjek koji se nikada nije predao. Ponosan sam na sve što sam napravio u tenisu. Moja obitelj bila mi je velika potpora, neizmjerno sam im zahvalan. Okrećem stranicu u svom životu, idem prema novim izazovima, spremao sam se za život nakon karijere, želju s teniskih terena usmjerit ću prema pravu', rekao je tada 26-godišnji Ančić.

Završetak sportske karijere uvijek je težak za vrhunske sportaše, mnogi su padali u depresiju, nisu znali što će sa sobom, ali ne i Mario. On je još tijekom karijere puno pozornosti posvećivao svojem obrazovanju. Od 2002. studirao je pravo na Splitskom sveučilištu, a diplomirao je sredinom travnja 2008. na temu iz sportskog prava 'ATP jučer, danas, sutra'. Nakon toga je odradio pripravnički staž i položio pravosudni ispit u Zagrebu. Magistrirao je u Columbiji 2013. godine, a krajem svibnja 2015. uspješno je u SAD-u obranio doktorat.

U međuvremenu (od lipnja 2013.) bio je zaposlen u pravnoj službi profesionalne košarkaške NBA lige, da bi poslije doktorata postao zaposlenik Credit Suisse i to kao investicijski bankar na Wall Streetu u timu koji pri akvizicijama savjetuje najveće svjetske investicijske fondove.

Pritisak je tako i dalje bio prisutan. Nekada je Ančić igrao na turnirima s milijunskim nagradnim fondovima (zaradio od nagrada i sponzora 11 milijuna dolara), a danas barata malo većim iznosima te sudjeluje u transakcijama vrijednima milijarde.

Bez obzira na to što je jednom izjavio 'Vrhunski sportaš mora umrijeti dva puta. Jednom kada se ostavi karijere, a drugi put kada nama svima dođe kraj', on je sam sebi stvorio novu impresivnu karijeru.

Toliko je toga prolazio zbog bolesti i ozljeda, toliko puta se vraćao. Taj njegov put i upornost prava su inspiracija za sve mlade generacije koje dolaze u bilo kojem sportu. I bez obzira na to što je nakon višegodišnje bitke morao reći dosta svojoj velikoj ljubavi tenisu, smogao je snage izgraditi novi put.

Sada je dobio novu priliku da se vrati tenisu, Novak Đoković ga je pozvao u svoj tim, on je prihvatio (da nije, bio bi komentator mečeva u Wimbledonu za BBC). Suradnja je dogovorena samo za Wimbledon iako nam se čini da Ančić u tenisu nije rekao zadnju riječ...