U sportu se često zna koristiti fraza 'rođen u krivo vrijeme', a često je spajamo s vrhunskim sportašima koji su imali tu nesreću da su na vrhuncu svojih karijera ostali u sjeni živućih legendi. Tako su briljantni košarkaši Charles Barkley, Karl Malone i John Stockton ostali bez NBA naslova jer su igrali u doba možda i najvećeg svih vremena Michaela Jordana. Zlatan Ibrahimović i Andreas Iniesta nisu osvojili nijednu Zlatnu loptu jer su igrali u vrijeme Cristiana Ronalda i Lea Messija.

Tako će i junaka naše priče Murrayja povijest pamtiti kao najozbiljnijeg protivnika Federera, Nadala i Đokovića, trojke koja je u karijeri ukupno osvojila 51 grand slam naslov. No na Otoku će ga pamtiti kao heroja, Britanca koji je napravio ono što nisu uspjele generacije igrača uključujući Tima Henmana. Murrayja će svi pamtiti kao Britanca koji je osvojio Wimbledon nakon 77 godina posta. Pamtit će ga kao Britanca koji je savršenim skorom 11-0 donio Velikoj Britaniji naslov u Davis Cupu nakon 79 godina. Pamtit će ga kao jedinog Britanca koji je bio broj jedan na ATP listi te jedinog tenisača uopće koji je osvojio dvije zlatne medalje na Olimpijskim igrama.

Suze koje su potresle svijet sporta

Umirovljenje sportaša je neizbježan čin. Rijetki su oni koji odu na vrhuncu, no ipak ih velik broj ode u mirovinu pod vlastitim uvjetima. Lijepo je vidjeti sportaša na oproštajnoj turneji, na kojoj mu se poklone i protivnici i navijači. No isto tako je teško gledati sportaša koji je prisiljen na povlačenje iz zdravstvenih razloga. Sportaša u čijem srcu još itekako gori natjecateljski plamen, no čije tijelo više ne može izdržati nadljudske napore koje zahtijeva današnji profesionalni sport. Teško je bilo gledati i Murrayja koji nije uspio sakriti suze kad je na konferenciji za medije u Melbourneu izjavio:

'Napravio sam sve što je bilo u mojoj moći da se popravi stanje kuka. Bolje se osjećam nego prije pola godine, no bol je još itekako prisutna. Za vrijeme priprema za Australian Open rekao sam svom timu da ne znam koliko ću još izdržati. Rekao sam im da bih volio odigrati još Wimbledon i zaključiti karijeru. No, s druge strane, nisam siguran da ovo ovdje nije moj oproštaj. Nisam siguran da mogu izdržati narednih četiri, pet mjeseci, da mogu igrati s ovim bolovima. Sve je izglednije da ću ići na drugu, zahtjevniju operaciju kuka. Neki su je sportaši imali i uspješno se vratili sportu. No tu nema garancija. U mom slučaju ne bih išao na operaciju da se mogu vratiti profesionalnom sportu, nego da se malo oslobodim bolova i popravim kvalitetu života', kazao je Murray.

Andy ima tek 31 godinu i mogao bi još puno dati tenisu, no sam kaže da živi i igra s bolovima posljednjih 20 mjeseci i svjestan je da je ovo meč u kojem ne može pobijediti ili bi cijena pobjede bila previsoka te bi od njega mogla napraviti invalida.

Odmah nakon tih njegovih izjava počele su dolaziti poruke podrške sa svih strana, a pogotovo od njegovih najvećih protivnika Federera, Nadala i Đokovića. Glas razuma pokušao je biti i legendarni Andre Agassi:

'Igrao sam ozlijeđen i nepotrebno kažnjavao svoje tijelo. Sad sam u mirovini i osjećam svakodnevno posljedice toga. Većina tenisača provodi trećinu svog života ne mareći za dvije trećine koje slijede nakon prestanka igranja. Nitko ne bi trebao živjeti u boli, a pogotovo igrati u boli. Andy je dao jako mnogo tenisu, 100 posto podržavam njegovu odluku i htio bih ga podsjetiti da se ima još itekako čemu veseliti u životu izvan tenisa.'

Tenis draži od nogometa

Andy je rođen u Glasgowu. Djed mu je bio profesionalni nogometaš, no Andyjeva prva ljubav bili su reket i loptica. Razlog je majka Judy, nekadašnja profesionalna tenisačica i današnja trenerica škotske reprezentacije. Ona ga je kao trogodišnjeg klinca vodila po turnirima na kojima je igrao i mali Andy. O svojim počecima on kaže:

'Sjećam se da me mama vodila po lokalnim terenima i da sam igrao tenis. Ne sjećam se baš kako mi je išlo, no mama kaže da nisam baš bio dobar. Nikad mi se tenis nije nametao, bio mi je samo ponuđen kao opcija. S devet godina prestao sam uživati u njemu i poželio sam prestati igrati. Uzeo sam pauzu i igrao nogomet. Nakon nekog vremena sam ga se ponovo zaželio. Počeo sam ga ponovo igrati. Bivao sam sve bolji i s 12 godina ostavio sam se nogometa da bih se u potpunosti mogao posvetiti tenisu.'

Kad je imao devet godina, igrom slučaja izbjegao je veliku tragediju. Tad je izvjesni Thomas Hamilton upao u njegovu osnovnu školu u Dunblaneu i ubio 16-ero djece od pet i šest godina te jednog nastavnika prije nego li je počinio samoubojstvo. To je i danas najveće masovno ubojstvo u britanskoj povijesti. Tog kobnog jutra Andy i njegov brat Jamie bili su u školi i za vrijeme pucnjave sakrili su se pod stolovima. Andy kaže da je bio premlad da razumije što se događa i o toj temi nikad nije volio govoriti. Godinama kasnije u jednoj knjizi napisao je da je pohađao kamp koji je vodio ubojica Hamilton te da ga je njegova majka često znala povesti u autu.

Godinu dana nakon te tragedije njegovi roditelji su se razveli. Andy i Jamie živjeli su s ocem, dok je majka ostala glavni mentor za tenis. Kad je imao 15 godina, roditelji su mu platili 40 tisuća funti za 18-mjesečni boravak u Barceloni, u kojoj ga je trenirao Pato Alvarez. Andy je trenirao s Emilijem Sanchezom, bivšim najboljim svjetskim igračem parova.

Sa 16 godina otkrivena mu je urođena mana. Naime, rođen je s dvostrukom patelom. To je stanje u kojem čašica koljena ostane kao dvije odvojene kosti, umjesto da srastu u ranom djetinjstvu. Kako je tenis iznimno naporan sport, ovo stanje zadavalo mu je mnogo problema. Puno puta ga se moglo vidjeti kako se za vrijeme meča drži za koljeno, a zbog bolova je morao i predati nekoliko mečeva. I dok bi za neke svi ti problemi - tragedija u školi, rastava roditelja i oštećeno koljeno - bili opravdanje za neuspjeh, od Andyja su napravili vrhunskog natjecatelja i ponajboljeg sportaša kojeg je Škotska imala.

Najveća prijetnja 'velikoj trojci'

Murray je kao 17-godišnjak zbog ozljede koljena propustio više od polovice sezone. Nakon povratka osvojio je juniorski US Open i pokazao da je riječ o vrhunskom talentu. Godinu nakon toga postao je najmlađi Britanac koji je igrao za Davis Cup reprezentaciju. Na Roland Garrosu stigao je do polufinala te je izgubio od kasnijeg osvajača Marina Čilića. Kao najbolji mladi britanski igrač dobio je pozivnicu za Wimbledon. I nije razočarao. Postao je prvi Škot u povijesti koji je stigao do 3. kola. U tom trećem kolu vodio je 2-0 protiv bivšeg finalista Davida Nalbandiana, no umor i grčevi zaustavili su ga na putu do senzacije. Nagodinu je osvojio svoj prvi turnir. Postao je najbolje plasirani Britanac na ATP ljestvici i prekinuo je Federerov niz od 55 pobjeda na tvrdoj podlozi.

S 20 godina ušao je među najboljih 10, no zbog puknute tetive u zglobu propustio je tri mjeseca sezone. Iduće godine postaje četvrti igrač svijeta. Pobjeđuje Rafaela Nadala i uspijeva se plasirati u prvo grand slam finale na US Openu, u kojem gubi od Rogera Federera. Napreduje i nagodinu, kad osvaja dva turnira iz Masters serije i stiže do drugog mjesta na svjetskoj ATP listi. Idućih godina gubi još tri grand slam finala (Australian Open 2010. i 2011. te Wimbledon 2012.), no u drugoj polovici 2012. osvaja olimpijsko zlato u Londonu i svoj prvi grand slam turnir u finalu US Opena nadigravši Novaka Đokovića.

Konačno Britanac pobjednik Wimbledona

Britanci su na 'svetoj travi Wimbledona' svog posljednjeg prvaka imali u Fredu Perryju davne 1936. godine, davno prije tzv. ere opena. U pet godina između 1998. i 2002. Tim Henman je četiri puta igrao polufinale Wimbledona. Na veliku žalost domaćina, četiri puta je izgubio od kasnijeg osvajača (dvaput Pete Sampras, po jednom Goran Ivanišević i Lleyton Hewitt). Sezonu prije Andy Murray je otišao korak dalje i stigao do finala, što nijednom Britancu nije pošlo za rukom od 1938. godine. U finalu je izgubio od Federera 1-3, no iduće godine, 2013., ništa ga nije moglo zaustaviti. Nakon što ga je Đoković porazio u finalu Australian Opena, Murray se osvetio u finalu Wimbledona i napravio ono o čemu su sanjale generacije Britanaca. Osvajanjem Wimbledona ostvario je svoj dječački san. Trener mu je tad bio jedan od najvećih tenisača u povijesti, Ivan Lendl. No nesreće s ozljedama ne staju i krajem sezone Andy mora na novu operaciju, ovog puta leđa.

Svjetski broj 1

Iduću godinu obilježio je rastanak s Lendlom, kao i oscilacije u igri koje su često bile posljedica toga što je igrao nedovoljno zaliječen. Nagodinu se vraća u velikom stilu. Ponovo dolazi do finala Australian Opena, no Đoković je ponovo prejak. Vraća se na poziciju broj dva svjetske ATP liste, a s bratom Jamiejem odvodi Veliku Britaniju do Davis Cup naslova, prvog nakon 1936. godine. U pohodu na 'salataru' Andy je dobio svih osam pojedinačnih i sva tri meča u paru, u kojem se sjajno slagao sa svojim bratom Jamiejem. Stariji brat Murray u svojim vitrinama ima čak šest grand slam trofeja; dva u paru i četiri u mješovitom paru. Taj trijumf u Davis Cupu bio je prava uvertira za najuspješniju sezonu u Andyjevoj karijeri.

Te 2016. sjajno je započeo sezonu, no ostao je kratkog koraka i izgubio finale Australian Opena (Đoković) i Roland Garrosa (Nadal). Plasmanom u finale Roland Garrosa postao je prvi Britanac od 1937. kojem je to pošlo za rukom (Bunny Austin). Ti porazi došli su na naplatu upravo u 'njegovom' Wimbledonu. U finalu je bolji od Miloša Raonića i osvaja svoj drugi Wimbledon i ukupno treći grand slam turnir. Kasnije osvaja drugo zlato na Olimpijskim igrama u Pekingu. Ubire ukupno osam ATP turnira i stiže do pozicije svjetskog broja 1. Da je u tom trenutku najbolji tenisač svijeta, pokazuje i na završnom Mastersu, kad u finalu slavi nad Đokovićem. Time je Andy Murray postao prvi tenisač u povijesti koji je u jednoj kalendarskoj godini osvojio grand slam turnir, završni Masters, turnir iz serije Masters 1000 i olimpijsko zlato.

Murray postaje vitez

Zbog iznimnih sportskih rezultata i dobrotvornog rada Murrayja je britanska kraljica proglasila vitezom. No na terenu su se ozljede gomilale. Boljelo ga je koljeno, operirao je lakat, a počeo je osjećati probleme i s kukom. Propustio je veći dio sezone, a kad je bol postala neizdrživa, otišao je na operaciju kuka. Zbog nje je dugo pauzirao, propustivši i lanjski Wimbledon. Posljedica toga je bila da je dojučerašnji svjetski broj 1 pao na 839. mjesto ATP ljestvice. Nedavno je na Australian Openu, prvom grand slam turniru sezone, nakon velike borbe u pet setova poražen od Bautiste. No puno više od Bautiste porazio ga je bolni kuk, zbog kojeg se mjesecima budi u bolovima. Zbog kojeg ima problema obuti čarape i prošetati psa. Andy ima sad dvije opcije. Prva je operacija koja uključuje ugradnju nekih metalnih dijelova. Ako bi se nakon toga vratio tenisu, pitanje je koliko bi bio eksplozivan. Isto tako, očekivani rok trajanja tih metalnih dijelova je 15 godina. I to za normalne ljude. Bavljenje profesionalnim sportom značajno bi smanjilo to vrijeme trajanja i posljedica bi bila nova operacija. Vjerojatnost nove ozljede bila bi velika, kao i šansa da se razvije osteoartritis. Jedini tenisač koji je imao takvu vrstu operacije i vratio se tenisu legendarni je igrač parova Bob Bryan, 23-struki grand slam osvajač:

'Andy me prati poput jastreba. Zove, pita kako se osjećam nakon treninga, meča... kako se osjećam uopće. Kažem mu da sam dobro, no igranje tenisa u paru i pojedinačno je velika razlika. Ti momci se ubijaju na terenu po četiri sata, uz promjene smjerova i proklizavanja, i pitanje je bi li ti novi dijelovi kuka izdržali. No volio bih da ode na operaciju, čisto da poveća kvalitetu života. Da može normalno spavati, hodati, igrati se s djecom...', kazao je jednom prilikom Bob Bryan.

Ode li na tu operaciju, minimalan oporavak je šest mjeseci, što bi značilo da nema ništa od Wimbledona ove godine. Druga opcija su mu mirovanje i injekcije steroida te protiv bolova. No je li to vrijedno? Je li oproštaj pred vlastitim navijačima vrijedan novih pet mjeseci života u boli? To je odgovor koji samo Andy može dati. U svakom slučaju, nema potrebe bilo što dokazivati. U karijeri je osvojio Wimbledon, US Open, Masters, Davis Cup i olimpijsko zlato. Bio je svjetski broj 1, jedini je igrač u povijesti koji je dobio Federera u finalu turnira na travi, Nadala u finalu turnira na zemlji i Đokovića u finalu turnira na tvrdoj podlozi. Pokazao je da je talentom bio uz bok najvećima svih vremena, no brojne ozljede su kumovale tome da je njegova karijera ipak malo manje impresivna. Gospodin na terenu bio je gospodin i izvan terena. Sudjelovao je u brojnim humanitarnim akcijama. Ostat će zapažen i kao borac za ravnopravnost spolova. Jedan je od rijetkih tenisača koji se zalagao za veće nagrade tenisačicama. Šokirao je cijeli svijet 2014., kada je za svog trenera postavio bivšu igračicu broj 1, Francuskinju Amelie Mauresmo. Oženio je Kim Sears, kćerku poznatog britanskog teniskog trenera Nigela Searsa, te imaju dvije kćeri. U karijeri je zaradio više od 60 milijuna dolara i vrijeme je da počne uživati u životu. Koliko god će nedostajati svijetu tenisa, ovdje je riječ o nečem većem od sporta.

ANDY MURRAY

• Rođen 15. svibnja 1987.
• Grand Slam:
• Wimbledon: naslov 2013., 2016.; finale 2012.
• US Open: naslov 2012.; finale 2008.
• Australian Open: finale 2010., 2011., 2013., 2015., 2016.
• Roland Garros: finale 2016.
• ATP tour:
• Broj 1 (studeni 2016. – kolovoz 2017.)
• Masters: naslov 2016.
• osvojenih turnira: 45
• Davis Cup:
• naslov 2015. (skor 11-0)
• Olimpijske igre:
• 2012.: zlato – pojedinačno
• srebro – mješoviti parovi
• 2016.: zlato - pojedinačno