Ardian Kozniku rođen je u kosovskoj Đakovici u kojoj je i započeo svoju karijeru igrajući za Vlaznimi. Iz Vlaznimija prelazi u Prištinu gdje su ga uočili skauti splitskoga Hajduka i doveli u Hrvatsku u kojoj je ostavio dubok trag. Četiri godine proveo je u Hajduku, a onda se otisnuo u Francusku gdje je igrao za Cannes, La Havre i Bastiju uz kratku epizodu u ciparskom Apoelu.

Nakon Francuske vratio se u Hrvatsku i potpisao za Dinamo, a onda nakon dvije godine otišao u austrijski Kärnten i Hrvatski Dragovoljac gdje je i završio karijeru. Iako je rođen na Kosovu nastupao je za hrvatsku nogometnu reprezentaciju, a s Vatrenima je osvojio i broncu na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. godine. S Koznikuom smo se dotaknuli njegove karijere i pretresli aktualne nogometne teme.

U rodnoj Đakovici na Kosovu igrao je košarku, rukomet i nogomet

Za početak, zašto baš nogomet? Kako je sve krenulo?

'Kao i svako dijete bavio sam se raznim sportovima, ali nogomet je prava ljubav. Moj pokojni otac se bavio nogometom, a i moj brat je bio nogometaš. Nije moglo drugačije. Svi sportovi su bili dobri, ali nogomet smo najviše igrali. Nisam to tada gledao kao nešto važno i kao potencijalnu karijeru. Igrali smo ispred škole, na ulici, na livadama, u kvartu...', kaže Kozniku pa dodaje:

'Igrao sam ja za školu sve vrste sportova. Igrao sam košarku, rukomet... U rukometu samo bio čak i najbolji strijelac svoje škole. S nogometom sam se počeo baviti s 11 godina i već prva godina je bila uspješna. Na prvom turniru u Zemunu sam proglašen najboljim igračem turniru, a isto se ponovilo i na idućim turnirima. Tu je sve krenulo', kaže nam Kozniku.

Danas ste trener u Lokomotivi. Kako danas gledate na nogomet s pozicije trenera?

'Teško je uopće usporediti današnji i ondašnji nogomet. Danas klinci kreću s pet godina igrati, a puno njih do 11. godine već prestane. Ja sam s 11 počeo tek baviti nogometom. Danas u nogometu ima previše igrača koji nisu uopće za nogomet, ali dođu i imaju volju. Kažu njihovi roditelji: 'Ali on spava s loptom'. Super, neka spava s loptom, to je pohvalno, ali ne znači da je dobar. Danas je veća odgovornost trenera jer treba se dobro filtrirati kako bi dobili igrače koji vrijede', kaže Kozniku pa nastavlja:

'U moje vrijeme su bile samo dvije mlađe kategorije, pioniri i juniori, a danas ima od pet godina pa na dalje. Ima puno generacija, ali prije kada si došao pogledati utakmicu, nisi znao koga ćeš izabrati koliko je bilo dobrih i kvalitetnih igrača. Sada možda nađeš jednog i uglavnom gledaš tko je broj devet i 10. U moje vrijeme si vidio odličnog beka, sjajnog stopera,...'

Drugačije su igrači gledali i na domaće klubove. Bio je to romantičniji i iskreniji nogomet, zar ne?

'Danas djeca od sedam godina, kada ih pitaš za koga će igrati, kažu da će igrati za Barcelonu, Real Madrid i najveće svjetske klubove. Mi nismo tako razmišljali, htjeli smo biti najbolji u klubu u kojem smo bili. Kada sam bio Vlaznimiju iz Đakovice, htio sam biti najbolji tamo. Kasnije me uzela Priština pa sam tamo htio biti bolji. Nisam ni razmišljao o drugim klubovima', kaže Kozniku pa dodaje:

'Ljuti me danas kada neki igrač dođe u Dinamo, Hajduk, Rijeku, Osijek ili bilo gdje i samo gleda kako će zabiti gol, dva i gdje će se prodati nakon toga. Meni je bilo čast igrati za svaki klub u kojem sam igrao. Ljuti me taj današnji mentalitet, a tako razmišlja sedam od 10 igrača danas. Kada sam bio u Hajduku sam imao četiri puta priliku otići iz kluba, ali rekao sam ako me puste, idem, ako ne, ostajem. Ponosan sam na to što sam ostao, a ostao sam i kada je ovdje bio rat. Čak ni u takvom stanju nisam razmišljao o odlasku.'

'Prije se po pravog igrača se išlo avionom'

Kako je uopće došlo do Vašeg dolaska u Hajduk?

'Često me prijatelji pitaju tko me doveo u Hajduk jer je sada glavno pitanje tko te doveo u klub. Prije nije bilo tako. Hajduk je imao svoje skaute koji su me godinama pratili i kada sam bio najbolji strijelac druge lige s Prištinom, odlučili su me dovesti. Poslali su privatni avion po mene u kojem je bio tadašnji sportski direktor kluba Jurica Jerković. Došao je po mene. Tako je bilo prije. Po pravog igrača se išlo avionom', kaže Kozniku:

'Danas u Hajduk kamionima dovode igrače. Netko od njih mora biti dobar, ali gdje su ostali? Pričajmo i o onima koji su propali. Netko se hvali s nekim igračem kojeg je doveo u Hajduk i koji je danas dobar, ali gdje su svi oni koji nisu bili dobri? Koliki je to trošak? To nitko ne spominje. Nisam protiv Hajduka, već protiv načina na koji se radi. Prije nitko nije mogao doći u klub bez da su ga godinama pratili. Tako je bilo i u Dinamu, Hajduku i svim ostalim klubovima. Danas na jednog dobrog dođe njih 50 koji se vrate, a i taj jedan nije top.'

'Volim i Hajduk i Dinamo. Igrao sam u dva najveća hrvatska kluba i ja ih ne mogu odvojiti'

Kozniku nam je otkrio još jednu zanimljivost vezanu za splitski Hajduk.

'Igrao sam protiv Hajduka kao junior s Vlaznimijem u četvrtfinalu Kupa bivše Jugoslavije. Bili smo djeca, imali smo 16 i pol godina. Slikali smo se na Poljudu i rekao sam: 'Daj Bože da jednoga dana ovdje dođem pogledati neku utakmicu'. Zamislite, nakon četiri godine dođem, ne gledati, nego su mene gledali', ponosno kaže Kozniku koji Hajduk neće nikada zaboraviti:

'Volim i Hajduk i Dinamo. Igrao sam u dva najveća hrvatska kluba i ja ih ne mogu odvojiti. S Hajdukom sam ostvario i najveće uspjehe u karijeri. Osvojio sam Kup Jugoslavije, bio najbolji strijelac hrvatske lige, osvojio sam sve živo. S Dinamom sam dva puta bio prvak, ali taj prvi korak zbog kojeg me prepoznala cijela Hrvatska, sam napravio u Hajduku. Dobre igre u Hajduku su me dovele i do reprezentacije Hrvatske i to neću zaboraviti dok god sam živ.'

Kad smo kod Hajduka, sam dolazak u klub nije prošao najbolje. Na letu za Split Vam se srušio avion. Kako je bilo proživljavati te trenutke?

'Letimo iz Prištine za Split i negdje na pola puta nas ulovi nevrijeme. Nisu tada avioni bili kao danas. Taj avion nije imao radar, već se morao orijentirati samo po onome što je na svoje oči vidio. Dva puta smo se vraćali zbog nevremena i popodne se malo smirilo i krenuli smo napokon prema Splitu. Iako je izgledalo kao da će biti sve u redu, malo dalje smo upali ponovno u nevrijeme, a već je padao i mrak. Pilot je na kraju odlučio sletjeti na neku livadu jer je znao da ćemo se srušiti', kaže Kozniku pa nastavlja:

'Bio je vrhunski pilot. Zove se Matko Raos i danas je živ. Baš sam ga neki dan sreo. On nas je spasio. Avion nam se prevrnuo. Kada smo dotaknuli zemlju smo napravili prvo skok od 20 i nešto metara, a onda i drugi skok. Slomio se nos aviona, krila, krov, sve. Bog nas je čuvao i svi smo preživjeli. Tu večer smo spavali tamo. Oni su slavili, jeli, pili, a ja sam nakon večere otišao u sobu odmarati. Prespavali smo i drugi dan otišli u Beograd i velikim avionom za Split. Sada to pričam s osmjehom, ali nije bilo lako. Čovjek kad padne s bicikla se ozlijedi, a mi smo pali s avionom. Srećom da smo imali tako dobrog pilota koji je sjajno reagirao. Čuvao nas je Bog, a onda i Matko Raos.'

Kako je bilo u Francuskoj? Zemlja koja nudi dobra vina i finu hranu. Jeste li uživali?

'Francuzi su poznati po tome da vole ići u kasino, ali ja nisam ljubitelj toga. Što se tiče hrane i pića, Francuz bi ti prije dao da popiješ pivu ili čašu vina nakon ručka, nego Coca-Colu. Piju stalno, ali umjereno. Nema tu pijanstva. Obično nakon ručka piju deci vina, ali do utakmice koja je navečer ima dosta vremena i to nikako ne utječe. Imao sam sjajna iskustva s Francuzima. Lijep je život tamo', kaže Kozniku.

Iz Francuske nosite još jednu lijepu uspomenu. 1998. godine osvojili ste broncu na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj što je do prošle godine bio najveći uspjeh u povijesti našeg sporta.

Ponosni član brončane Hrvatske na Svjetskom prvenstvu 1998. godine

'Luka Modrić je i sam rekao da mu je igrački uzor bio Zvonimir Boban. Oni su nas gledali na televiziji prije toliko godina. Shvatili su koliko je to velik uspjeh i imali su motiv da to ponove. Tako je i sada njihov uspjeh motiv za generacije koje dolaze. Neki mlađi igrači možda ne pamte nas, ali pamtit će njih. Mi smo bili idoli Modriću i ekipi.'

Jeste li sami bili svjesni tog uspjeha kada se događao?

'Ma ne, nisi svjestan toga. Mi smo znali nakon pobjeda na televiziji gledati kako se ljudi u Hrvatskoj vesele, ali nismo bili svjesni koliko je to velik uspjeh. Znali smo da je dobro kad uđeš u četvrtfinale i u polufinale. Prije Svjetskog prvenstva bi svi potpisali da budemo treći, ali kada smo došli do polufinala nam je bilo malo žao što nismo i u finalu. No, opet, izgubili smo protiv jedne Francuske koja je bila vrhunska ekipa.'

Nedugo nakon te bronce pojavile su se i zle glasine da je zapravo prodana utakmica s Francuzima. Boban je nespretno reagirao, Prosinečki nije igrao od prve minute…

'Svaka čast za ovo pitanje. Puno ljudi me pitalo to ovako privatno. Kažu da su čuli da je utakmica namještena… Ma nema šanse! Vjerujte mi da za tako nešto nema šanse. Ćiro je nakon toga bio u komi, Boban tri dana nije mogao jesti nakon tog kiksa. Ako to malo bolje analizirate, on je izgubio loptu, ali nakon te izgubljene lopte nije pao direktan gol, nego je uslijedilo još jedno dodavanje. Da ne govorim i da je trebao biti faul na Jarniju…', kaže Kozniku pa dodaje:

'Vjerujte mi, nema tih para zbog kojih bi netko od igrača ili stručnog stožera pustio utakmicu. Nije to samo ekipa, to je kao da si izdao državu. Kada si na terenu, braniš svoj obraz, braniš boju kluba ili države za koju nastupaš, čuvaš svoju karijeru… To je sve povezano. Nema šanse da je itko pustio tu utakmicu.'

Kada smo kod reprezentacije, Hrvatsku sada očekuje ključna utakmica kvalifikacija protiv Slovačke na putu prema Euru 2020?

'Nažalost, fale nam Vida i Lovren, ne znam što će biti s Modrićem. Ima tu puno toga, ali opet smo kvalitetniji od Slovačke. No, i da smo kompletni, nema tu opuštanja. Kako sada treniram djecu, učim ih da nema opuštanja. Utakmica se igra 90 minuta i u tih 90 minuta se može dogoditi svašta. Aut, faul, žuti, crveni karton, baklja iz publike, stativa, prečka,… Da igramo pet dana mi bi sigurno dobili Slovačku, ali radi se o 90 minuta. Ako se otvori protiv Mađara…', kaže Kozniku pa dodaje:

'Brine me jedino što nećemo imati puno navijača. Lijepo je da se igra u više gradova i to je generalno dobro za hrvatski nogomet, ali to je najvažnija utakmica. Ne možeš ju igrati pre osam tisuća ljudi! Maksimir ili Poljud bi bili puni i to bi pomoglo našima. Ovako neće imati takvu atmosferu kakvu su imali protiv Mađara.'

Prije reprezentacije, Vaš Dinamo igra protiv ukrajinskog Šahtara u Ligi prvaka. Nenad Bjelica je potpuno preobrazio Dinamo u jednu moćnu ekipu koja se nikoga ne boji. Najprije je ostvario proljeće u Europi, a sada ponovno imaju priliku za prezimiti, ovoga puta u Ligi prvaka.

'Napravio je pobjedničku atmosferu i pobjednički duh. Izabrao je igrače koji nisu zvijezde. Imate jednog Ademija koji je blizu 30 godina, a trči više od ostalih. Olmo je mogao otići za 25 milijuna eura gdje hoće, a sada kada je ostao u Dinamu igra kao da se bori za mjesto u prvih 11. Da ne nabrajam sada sve igrače, stvarno su sjajna ekipa.'

Koliko daleko u Europi može ovaj Dinamo?

'Ma već da prođu grupu u Ligi prvaka je sjajan uspjeh. Svi mi to želimo, ali neće biti lako. To je dobro ne samo za Dinamo, nego i za sve druge klubove. Svi zarade po par milijuna kuna kada Dinamo uđe u Europu i zato trebaju svi navijati za njih. Trebamo biti optimisti, ali pred Dinamom su jako teške tri utakmice', kaže Kozniku pa objašnjava:

'Dolazi Šahtar, onda u Milanu Atalanta, pa dolazi City i možemo, ne daj Bože, ostati na četiri boda. Ako se taj scenarij poklopi s pozitivnim scenarijem drugih klubova, ispadamo. Ja sam optimist i vjerujem da nas čeka novo proljeće u Europi, ali što god da se dogodi moramo biti ponosni na Dinamo. Dinamo ima duh i daju sve od sebe. Pa jedna Atalanta nije bila prepoznatljiva protiv nas, a igraju vrhunski protiv Juventusa i Milana. Možda bi mi od Juventusa izgubili s 5:0. E, zato je nogomet zanimljiv.'

Nakon Dinama dotaknuli smo se i Lokomotive u kojoj igraju sjajni Kosovar Lirim Kastrati i Albanac Myrto Uzuni. Odakle su se oni pojavili?

'Kastrati je došao ovdje još kao junior. Otkrio ga je direktor škole Jurica Čabraja i doveo u juniore, a kasnije je potpisao i za seniore. Čuo sam da je bio i u Hajduku, ali tamo ga nisu prepoznali, Lokomotiva je. Uzuni je druga priča, on je došao iz Albanije kao gotov igrač i sjajno se uklopio.'

Za kraj, kako je Vama u Lokomotivi? Za koje ste godište Vi zaduženi?

'U Lokomotivi sam jako zadovoljan načinom rada. Imaju sjajnu školu nogometa. Vodim 2006. godište. Kao trener sam prošao sve. Bio sam u drugoj ligi, bio sam pomoćni Mužeku u Interu iz Zaprešića, bio u Dinamu i Lokomotivi pomoćni u prvoj ligi, vodio sam juniore i kadete Lokomotive, radio u Rudešu, a jedan period sam radio i s Ivanom Gudeljom u U-19 reprezentaciji. Bila mi je čast raditi s njim. Samo biti blizu njega je velika čast, a kamoli učiti od njega. Ima veliko iskustvo i sjajan je čovjek. Mlad sam trener i želim ostati u nogometu. Dok god sam u Lokomotivi sam fokusiran na Lokomotivu, kao i kada sam bio igrač', zaključio je Kozniku.

U nastavku pogledajte Koznikuovih pet razloga zašto će Dinamo pobijediti Šahtar u četvrtom kolu Lige prvaka na Maksimiru.