Kliknulo je da od najboljih dobivaju najbolje, a od najlošijih ne dobivaju ono najgore. S obzirom da su rane još svježe, usporedbe s našom reprezentacijom su možda neumjesne, ali ajmo probati. Dakle, za razliku od Argentine, mi od naših najboljih igrača nismo uspjeli izvući najbolje, upravo suprotno. Mandžukić je u odlučujućem susretu bio nevidljiv, a Modrić i Rakitić u cijelom turniru nisu uspjeli nametnuti dominaciju sredinom osim u kratkom periodu protiv demoraliziranog Kameruna. Umjesto njih, najbolji su nam ispadali oni koji uopće za to nisu bili predviđeni; Olić, Perišić i Vrsaljlko, igrači koji manje-više igraju van svojih prirodnih pozicija ili je uopće teško reći koju poziciju igraju.

Da se vratim na Argentinu; kod njih je stanje dakle sasvim drugačije, oni od najboljih dobivaju to što trebaju, a od lošijih nemaju (pre)velike štete. Treba li išta govoriti o Messiju? Ako se jedan Modrić žali da su očekivanja od njega bila prevelika, da je to pritisak, što bi trebao reći Messi? Od čovjeka se očekuje da nakon non-stop igranja u Barceloni, nakon sezona i sezona velikih pritisaka, otegli cijelu svoju naciju do naslova prvaka svijeta koji čekaju desetljećima sam na svojim leđima, a bilo što manje od toga će se smatrati njegovim osobnim neuspjehom.

No, ne bi Messi ni bio najbolji igrač svijeta da se s tim izazovom ne zna nositi. Messi je zabio u svakoj od utakmica u skupini, može se reći da je sve tri pobjede vlastonožno donio i uz to se ima dojam da mu se igra diže iz utakmice u utakmicu. Prilično sam siguran da njemu izbornik ne broji točno dodane lopte, ne zanima ga posjed lopte u njegovim nogama ili broj uspješnih sprinteva, ono što izbornik od njega želi to i dobiva, 'matchwinner' poteze.

No, Argentina je momčad koja je dosta banalno, ali efikasno prepolovljena točno po sredini. Cijeli ofenzivni dio momčadi je iznimno talentiran, raznovrstan i opasan te tu igrači imaju veliku slobodu, ne robuju pozicijama nego se izmjenjuju kako im se čini u datom trenutku adekvatno i ne brinu oko toga da 'isprate svog čovjeka' jer znaju da iza njih stoje oni kojima je to posao. Di Maria, Higuain, Aguero i Messi su na terenu slobodni 'čarobirati' kako žele, nemaju striktne zadatke, niti je nužno da bude jasno vidljivo da je Aguero desno krilo, a Di Maria lijevi vezni, ako tijekom igre ritam nametne zamjenu pozicija ili čak selidbu Di Marie na krilo gdje je već netko od napadača. Nitko se ne brine oko toga jer znaju da se radi o igračima koji a) imaju nogometnu inteligenciju da znaju što rade i b) da kad imaš takve ofenzivce i kreativce, najgora stvar koju možeš napraviti pokušati ih ukalupiti u striktne okove.

No, da bi takva igra funkcionirala, ostatak momčadi mora točno u detalj znati što im je činiti i raditi to na način da čim manje smetaju ovima naprijed. Gago i Mascherano u veznom redu, a još više cijela četvorka u obrani, svi oni nisu dizajnirani da igraju bitne faktore prema naprijed nego da osiguraju ovima naprijed da neometano igraju. Bekovi Argentine su praktički stoperi, igrači kojima nije stran pojam odgovorne igre, oni nisu na bok stavili krila ili veznjake koji o obrani pojma nemaju nego su išli logikom – najvažnije je osigurati linije igračima koji znaju što rade.

Rijetke su prilike da vidite Zabaletu ili Roja kako odjure naprijed usred igre, oni su najčešće zadovoljni time da osvoje loptu, nekako je dovuku do centra a onda predaju Messiju ili nekome od ostatka ofenzivne četvorke. Mascherano i Gago nemaju baš iluzija o tome da se pridodaju naprijed, da pokušavaju biti 'box to box' igrači, oni drže svoju sredinu i najbitnije je da kad Di Marii ili ostatku društva nego uzme loptu da s njom ne stigne daleko. Zasad uspijeva!