Na svojim web stranicama badblueboys.hr istinski štovatelji lika i dijela Josip Kužea objavili su emotivan članak čije dijelove prenosimo:

Josip Kuže, čiju ćemo treću obljetnicu preranog odlaska obilježiti u četvrtak 16. lipnja, za sva vremena ostat će zapamćen kao najomiljeniji trener navijača Dinama i nedvojbeno jedan od simbola onog našeg, strastveno obožavanog, pravog Dinama koji danas nažalost postoji još samo u navijačkim uspomenama.

Njegovim odlaskom iz Dinama u jesen 2006. godine započinje i dugo razdoblje naše borbe koje još uvijek traje.

U ljeto 1989. godine tada mladi tridesetsedmogodišnji trener preuzeo je Dinamo koji je u prethodnoj sezoni tadašnje savezne lige bivše države podbacio u prvenstvu, ali se kao petoplasirani klub ipak uspio plasirati u tadašnji Kup Uefa zbog četverogodišnje zabrane nastupa engleskim klubovima u europskim natjecanjima zbog tragedije na Heyselu 1985. godine.

No, već u pretkolu ispriječio se francuski Auxerre i s 1:3 šokirao prepuni Maksimir nadoknadivši Dinamovu prednost iz prvog susreta od 1:0.

Ipak, taj europski neuspjeh, tada već uobičajen za Dinamo, nije se odrazio u prvenstvu i bitno ojačana momčad Modrih u odnosu na prošlu sezonu od samog je početka najavila izazov najvećem favoritu prvenstva, nedvojbeno moćnijoj Crvenoj Zvezdi.

Momčad u kojoj su glavnu riječ vodili Ladić, Panadić, Boban, Mladenović, Šuker i Shala vođena Kužeom, a nošena navijanjem tri godine postojećih i sve masovnijih Bad Blue Boysa, te je jeseni završila prvi dio prvenstva na prvom mjestu sa čak tri boda ispred Zvezde, što je puno s obzirom da je tada pobjeda vrijedila dva boda.

U tom vremenu kada se već naveliko osjećao dolazak društvenih i političkih promjena, u vremenu kada je hrvatski nacionalni zanos zbog više nego očitog približavanja raspada bivše, a stvaranja nove samostalne hrvatske države postajao sve veći i Dinamov pohod na prvenstvo zasigurno je dao velik doprinos tim velikim i važnim događanjima.

Maksimirski stari sjever, tadašnji dom Bad Blue Boysa, bivao je sve puniji i to ne samo na derbi utakmicama, brojčano su narasla i gostovanja tako da je Dinamo na svakoj utakmici bio žestoko bodren s “narančasto-plave” tribine s kojih su sve glasnije dopirali i prohrvatski slogani.

Mladi Kuže izvrsno se snalazio u čitavom tom kolopletu nogometno-političkih okolnosti te je osim zasluga za odličan izgled Modrih na jugo travnjacima kao i na tablici, svakom svojom izjavom ili gestom jasno davao do znanja da je na istoj liniji sa Sjeverom što je s obzirom na tadašnju institucionalnu i časnu dužnost trenera Dinama bilo izuzetno poticajno i važno.

Bio je uz udarne igrače Dinama svakako jedan od onih čije se ime i nekoliko puta tijekom svake tekme skandiralo s naše tribine i po svemu bio je to svakako Dinamo koji je uvelike mirisao na mitsku 1982. godinu.

Proljeće je nastavljeno u sličnom stilu iako je na svim poljima vidno ojačana Zvezda uspjela smanjiti zaostatak i prvenstvo je ušlo u mrtvu utrku najvećeg hrvatskog i srpskog kluba, a veliko finale trebalo je biti odigrano u Maksimiru 13. svibnja 1990. u predzadnjem kolu.
Nakon mitskih pobjeda na Poljudu 3:2 pred više od deset tisuća Dinamovaca i tjedan dana kasnije u Maksimiru 2:1 protiv Partizana činilo se da ništa ne može spriječiti tu toliko iščekivanu utakmicu odluke!

No Dinamo je posustao. Pad je započeo porazom na Kantridi (bilo je 1:1 ali tada su se izvodili jedanaesterci pri čemu je pobjednik dobio jedan bod), a matematički dovršen teškim 3:0 porazom za ljubljanskim Bežigradom i tako je nadolazeći 13. svibanj u natjecateljskom smislu postao potpuno nevažan.

Što se tog dana događalo u Maksimiru svi znamo, a znamo i da je Josip Kuže toga dana bio aktivni sudionik događaja na terenu o čemu svjedoče brojne slike i tv snimke. Ostao je na igralištu i pomagao našim ljudima, a nakon utakmice unatoč brojnim medijskim prozivanjima naše grupe, naravno da je stao na našu stranu!

**********

Euforija iznova omasovljenih, organiziranih i snažnih Boysa je ponovno pratila Kužea i njegove tadašnje majstore Turinu, Ćorluku, Modrića, Eduarda, Bošnjaka i ostale u nezadrživom pobjedničkom pohodu, a nije posebno doživljen čak ni povijesni kup debakl u Ivanić Gradu. Jednostavno, bili su to Dinamo i BBB iz snova!

Na sve to savršeno se nadovezala i proslava 20 godina postojanja grupe ali postoji uvjerenje da je baš prilikom proslave u maloj dvorani Doma sportova došlo do početka kraja Josipa Kužea u Dinamu. Svima je poznata opsesija tadašnjeg i nažalost još uvijek aktualnog vladara našeg kluba da bude obožavan od navijača i da mu se skandira ime na otvorenoj sceni. No, kada je na proslavi to pokušao postići urlanjem Dinamove himne na mikrofon, ovacije su spontano krenule Josipu Kužeu koji se od emotivnog dojma nije bio u stanju ni obratiti krcatoj “dvojci”.

Od tada pa sve do smjene u jesen te 2006. godine bio je kritiziran od strane privatnih novinara iskompleksiranog jadnika, a kao glavni teret počela mu se izvlačiti sasvim nevažna kockarska prošlost.

Nakon osvojenog hrvatskog prvenstva, ujedno i prvog u povijesti proslavljenog pred krcatim Maksimirom (bez besplatnih ulaznica!), Kuže je ponovno doživio neuspjehe u Europi. Do lige prvaka nikako nije mogao preko Arsenala, drugoplasiranog kluba lige prvaka, a u hvatanju utješnog Kupa Uefa ponovno se ispriječio Auxerre. Iako se radilo o jakim klubovima iz “lige petice”, bilo je to dovoljno da se pokrene rušenje tada već neprijepornog miljenika Sjevera koje bi bilo okončano i puno ranije da upravo od tamo nije stizala podrška, odnosno neslaganje sa sve izglednijom smjenom.

Do rastanka je ipak došlo i upravo potaknuti tim primjerom nečije samovolje i zanemarivanjem stava tribine BBB su započeli iskazivati prve znakove otpora i revolta prema jednoumlju u Dinamu, a što će kasnije nakon niza događaja i spoznaja prerasti u otvorenu i još uvijek postojeću borbu za Dinamo, upravo onakav kakvog je zaštitni znak i pojam bio Josip Kuže.

Povratka u Dinamo, pa čak i u onaj za kojeg ćemo se izboriti, više nikada neće biti.

Prije tri godine Josip Kuže izgubio je borbu protiv opake bolesti i s najvećim počastima koje jedna navijačka skupina nekome može odati (komemoracija na tribini, bakljada na posljednjem ispraćaju, mural kod ulaza na tribinu te poruke i brojna skandiranja imena na tribini u narednim godinama) ispraćen je u legendu.

Prozvali smo ga “Jedan od nas”, jedino njega u čitavoj našoj povijesti. Zbog svega što ste pročitali u ovom prigodnom osvrtu o njemu.

A on je taj status osnažio i svojim posljednjim javnim istupom o Dinamovoj stvarnosti…

Cijeli članak pročitajte OVDJE.