Nakon prvog kola, Talijani su djelovali kao najbolja momčad natjecanja. U utakmici protiv Engleza, u kojoj su srušili rekord Svjetskog prvenstva u postotku točnih dodavanja, pobijedili su. Kreativna osovina Pirlo De Rossi je funkcionirala besprijekorno, a dobro je odigrao i ostatak veznog reda. Sumnje u brzinu i pokretljivost obrane su nadoknađene dobrim pozicioniranjem. Gotovo uvijek kad su Englezi bili u napadu, ispred sebe su imali dvije talijanske linije. U utakmici koja se igrala u tropskim uvjetima Manausa, ni jedna ni druga reprezentacija nisu puno pritiskale, što je pružilo priliku Talijanima da dominiraju svojim preciznim dodavanjima i kontrolom lopte. Premda će vjerojatno biti obilježena kasnijim ispadanjem u skupini obje reprezentacije, i kao takva ne pretjerano dobro zapamćena, prvi nastup Talijana je bio jedan od najfascinantnijih primjera igre dodavanja, diktiranja tempa i preciznosti u reprezentativnom nogometu zadnjih godina. No, možda su se upravo u toj utakmici vidjele i neke naznake kasnijih problema.

Kompletan vezni red je fenomenalno tehnički potkovan, sposoban precizno dodavati loptu i diktirati tempom utakmice. No, u isto vrijeme, nedostaje mu brzine i probojnosti. Ako je taj dio trebao odraditi Candreva, nije bilo pretjerano uspješno. Protiv Engleske to nije bio pretjerani problem, ali u kasnijim utakmicama je. Igrač s najviše prodornosti u redovima Italije, često jedini na terenu, je bio Mario Balotelli. Bez igrača koji bi se priključivali iz drugog reda, često je ostajao izoliran i bez velikog utjecaja na utakmicu. Vjerojatno to nije bio plan, nego tek posljedica toga da za Italiju nije igrao igrač profila kakav je Di Maria, koji, kada igra u sredini, može proći protivnika s loptom u nogama ili se priključivati napadu i tako stvarati dodatnu pomutnju u protivnikovim redovima.

Kog engleskog gola su se vidjele određene mane talijanske obrane. Kod brze engleske akcije i centaršuta koji ide iza leđa obrambenih igrača, nisu mogli dovoljno brzo reagirati i Sturridge je izbio potpuno sam pred Sirigua. Još nekoliko puta je naglo englesko ubrzanje dovelo talijansku obranu u neprilike.

Ono što je bilo naznačeno u utakmici s Engleskom, do svog punog izražaja je došlo protiv Kostarike. Organizirani blok dvije linije, od pet i četiri igrača, Talijani nisu uspjeli probiti a protiv momčadi koja nakon osvajanja lopte prelazi u brzu tranziciju su do izražaja došle i ostale mane u momčadi. Gol su primili na sličan način kao protiv

Engleske, samo s daleko više igrača u obrani. Imali su pet igrača u kaznenom prostoru na koje su išla dva Kostarikanca. Centaršut je išao iza leđa obrane koja još jednom nije uspjela dovoljno brzo reagirati da bi blokirala kostarikanski duet. Ruiz je neometan pucao glavom u iz neposredne blizine. Utakmica s Urugvajem je bila vrlo tvrda, gdje su obje momčadi najčešće igrale na postavljene obrane, a presudio ju je jedan crveni karton i jedan prekid.

Kada četvrostruki prvaci svijeta natjecanje završe u skupini, jasno je da rezultat ne može biti dobar i da se neće puno pričati o tome kako su igrali i tražiti dobre i loše strane. Za veliku većinu reprezentacija to ima smisla, za Talijane baš i ne. No, svejedno pogledajmo što je koji dio momčadi pokazao. Na žalost za Talijane, pokazalo se kako su procjene da je obrana troma i spora točne. Izvrsni kada su postavljeni u formaciju, daleko lošije reagiraju kada su na širokom prostoru ili kada na njih u brzini dolazi, čak i znatno manje, protivničkih igrača. Taj problem bi se mogao riješiti pritiskanjem vezne linije, ali Italija to na ovom prvenstvu nije pretjerano često radila.

Vezni red je varirao. Perfektno tehnički potkovani i obučeni igrači koji su sposobni držati loptu i uvijek naći inteligentna rješenja za dodavanja. U isto vrijeme, bez probojnosti. Ako bi ih se išlo uspoređivati sa španjolskim veznim redom, nedostajala im je mogućnost promjene ritma, bilo ubrzavanjem serije dodavanja, bilo prodorom na koje se u Španjolskoj ponekad odlučivao Iniesta ili Fabregas.

Niti u sredini imaju novu verziju Gattusa, niti prema naprijed probojnog igrača. Za to je odgovoran i profil igrača kojim Italija raspolaže, kao i to da je jedini veznjak koji nije u drugoj polovici dvadesetih Verratti, koji također nije probojan. Zbog toga mogu biti ranjiviji kad izgube loptu i slabije se mogu priključivati napadu u otvorenoj akciji. Samim time, nije jasno zašto je Balotelli opet ispao dežurni krivac. Uglavnom je bio odsječen i sam na postavljenu obranu, bez priključenja iz drugog plana i bez igrača koji se u brzini priključuju napadu. U Juventusu to vrlo uspješno radi Pogba, dok je na ovom prvenstvu ta kvaliteta najizraženija kod Francuza.

Talijanski nastupi su varirali od onih koje vrijedi pamtiti do onih koje će željeti što brže zaboraviti. Na žalost, nakon ovog prvenstva se očekuje odlazak barem dvije legende (Buffon, Pirlo) koje su obilježile nogomet zadnjih više od desetak godina. Zaslužili su bolji odlazak i čak je i Italija sa svim svojim manama mogla proći dalje da su se neke stvari drugačije poklopile. Italija očito nema svoga Di Mariju, ili barem Pogbu ili Vidala koji igraju u Juventusu. Uz barem jednog takvog igrača, igra bi im bila značajno učinkovitija.